Kad političarka ‘ispituje’ oca ubijenog djeteta

Televizijsko sučeljavanje državne sekretarke i predsjednika Fondacije 'Tijana Jurić' uzburkalo je javnost u Srbiji (Al Jazeera)

“Gde ste Vi bili kada Vam je dete ubijeno?”, pitanje je koje je javno uputila Biljana Popović Ivković, državna sekretarka Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, Igora Jurića, oca devojčice Tijane Jurić, koja je oteta i surovo ubijena pre nešto manje od šest godina. Tijana je bila petnaestogodišnja devojčica koja je oteta i iste noći ubijena u okolini Bajmoka.

Ovakvo ponašanje državne sekretarke prema ocu tragično nastradalog deteta osudio je veći deo srpske javnosti, ali po pravilu, ne i vlast, čiji je Popović Ivković deo. Već nekoliko dana se ne oglašava niko iz vlasti i Srpske napredne stranke, ali je zato Jurić dobio poziv da se javi u Više javno tužilaštvo u Beogradu, da iznese svoja saznanja o političaru pedofilu o kom se tri meseca govori u medijima, što je i bio povod za raspravu u studiju.

Jurić je pre tri meseca javno, u jednom od televizijskih gostovanja, izneo ta saznanja, uz napomenu da ne poseduje dovoljno dokaza da bi tom političaru bilo suđeno za ovo delo. Tri meseca se o ovome ćutalo, a onda je, u sred izborne kampanje, Jurićevo saznanje aktuelizovano. To je primetio i Jurić i upitao novinarku zašto ga sada, posle tri meseca pita, aludirajući upravo na izbornu trku u kojoj se Srbija nalazi.

Usledilo je televizijsko sučeljavanje državne sekretarke i predsednika Fondacije “Tijana Jurić”, koje je kulminiralo pitanjem gde je bio otac kada mu je ubijena ćerka. U uvežbanom i odglumljenom nastupu, državna sekretarka je Juriću poručila da negde neko dete pati zato što on ne želi da nadležnim organima saopšti konkretna saznanja koja ima.

Da je policija ne vrijeme reagirala…

Televizijski program svakako nije mesto gde bi ovakvi razgovori trebalo da se vode, a tamo gde bi trebalo da se dela nema poverenja. U velikoj meri je javnost uznemirena na više nivoa. Deo javnosti smatra da sama činjenica da je Jurić, posle svega što je preživeo, izašao u javnost sa ovakvim saznanjima govori da u toj priči ima istine. Taj deo srpskog društva je ubeđen da se sa ovakvom temom ne bi igrao, i to samo zbog toga da obezbedi sebi medijsku pažnju.

Naročito imaju u vidu to da je njegovim zalaganjem usvojen Tijanin zakon, po kojem ubicama dece sledi doživotni zatvor, ali i obaveza policije da odmah reaguje na prijavu o nestanku deteta. Da je taj zakon važio u vreme kada je nestala njegova Tijana, Jurić je ubeđen da bi ona bila pronađena živa, s obzirom da je njen telefon bio uključen dva sata po njenom nestanku. Da su se odmah iskoristili podaci sa baznih stanica, možda bi cela ova priča imala drugačiji ishod.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Imajući u vidu ovu primedbu, Jurić je pitao državnu sekretarku gde je bila policija kada je njegova ćerka ubijena te da je problem u tome što policija nije pronašla živo dete, već ubicu. E, onda je izjava državnog činovnika, pri tom majke dvanaestogodišnje devojčice, došla do izražaja i videlo se koliko državni funkcioneri ne poštuju građane. I nije to problem samo u Srbiji. Funkcioneri nikako da shvate da su na tim mestima samo zahvaljujići volji građana i da treba da služe njima, a ne partijama i ministarstvima. Čovek mora da bude uvek u fokusu, njegova htenja, potrebe. Građani su uvek na ovim prostorima bili odgovorniji od funkcionera. Kao po nekom pravilu, međutim, mora da se nađe neko toliko bezosećajan da “običnom” čoveku stavi do znanja da je “mali, mizeran i nebitan”. Ko je Jurić da može da napadne policiju? Jednostavno – ne može, naročito ako je tu negde državna sekretarka Popović Ivković.

Jedna od ključnih rečenica u Jurićevom nastupu bila je kada je on upitao državnu sekretarku šta misli o tome što se deca i roditelji obraćaju njemu i njegovoj fondaciji za pomoć, a ne njoj ili Ministarstvu unutrašnjih poslova. Srpske institucije su odavno izgubile poverenje građana. Svako ko mož, radije ide zaobilaznim putem. Braneći “svoje” ministarstvo, Popović Ivković jednostavno nije pokazala ni zrno poštovanja za bol čoveka naspram kojeg je sedela, naglasivši da je i ona “uznemirena, kao majka dvanaestogodišnje devojčice”, apropo saznanja da postoji političar pedofil u Srbiji.

Odgovornost za izgovorenu riječ

Umesto da ga je pozvala u “svoje” ministarstvo, da sednu i da vide kako da dođu do pravog rezultata, da obezbede pravu zaštitu za dete i roditelje, da se ceo proces vodi daleko od očiju javnosti, Popović Ivković je od njega tražila da to učini javno, uz patetično obraćanje nalik učiteljici naspram malom detetu koje je uradilo nešto loše. Jurić to nije prihvatio. Rekao je da je pokušavao, ali da nije naišao na razumevanje i da će sve da saopšti kada bude imao čvrste dokaze.

Jurić je primetio da je državna sekretarka u više navrata optuživala ljude u javnosti za mnogo toga, ali da te optužbe nije pojasnila, niti prijavila nadležnim državnim organima. Podsetio je na slučaj porodice Ognjanović, čije dete nije uspelo da pobedi bolest, za čije je lečenje cela Srbija ustala da pomogne, koju je ona napadala u medijima. Za uzbunjivače Aleksandra Obradovića iz Valjeva je rekla da je špijun i ništa se posle toga nije desilo.

Ponašanje državne sekretarke je neprihvatljivo te je, osim velikog nezadovoljstva, pokrenulo lavinu zahteva za ostavkom i reakciju države. Pokrenuta je i peticija za njenu smenu. Odgovornost, pa i ona za izgovorenu reč, mora da postoji. Kada se državni delatnici budu zapitali za šta su odgovorni, a ne kome su dužni, društvo može da postane dostojno građana koji ga čine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera