Sistemski rasizam nije nešto što se ‘ponekad’ desi samo u SAD-u

Žena drži južnoafričku zastavu tokom protesta protiv rasizma ispred američke ambasade u Pretoriji (AP)

Opet tugujemo nad bezosjećajnim ubistvom Afroamerikanca kojeg je ubila država. Samo što je ovaj put, iz razloga što su događaji koji okružuju njegovo ubistvo zabilježeni na videosnimku i prikazani na društvenim mrežama, George Floyd prekinuo šutnju koja okružuje rasizam, ne samo u SAD-u, već i u dijelovima Afrike, Evrope i Azije.

Postoji duga historija ubistava ljudi druge boje kože od strane države u svakom dijelu svijeta. Ali donedavno su okeani i granice među nama sprečavali da se naše povezane borbe sretnu. Društvene mreže su ovo promijenile. Čak je i često pasivna Afrička unija snažno osudila ubistvo Georgea Floyda i izdala je izjavu pozivajući SAD da “intenzivira svoje napore da osigura totalnu eliminaciju svih oblika diskriminacije zasnovane na rasi ili etničkom porijeklu”.

Ovo je neobičan razvoj događaja, i možda svjedočanstvo globalnog utjecaja pokreta “Black Lives Matter”. Ali ima li tu još nešto?

Kad gledam globalnu zajednicu kako se zauzima za pokret “Black Lives Matter” iz Južne Afrike, gdje su u aprilu sigurnosne snage ubile Collinsa Khozu pred njegovom porodicom, a Robyn Montsumi je pronađena kako visi u policijskoj ćeliji, osjećam strah i nepovezanost.

Svijet se nije zauzeo za Khozu i Montsumi. Nije bilo opipljive šokiranosti za njih. Nijedna vlada ili međunarodno tijelo nije izdalo nijednu izjavu zahtijevajući odgovornost za njihove smrti.

Ako Afrička unija, i ostatak globalne zajednice, samo tuguje s Amerikom, ko tuguje s nama?

Kako do stvarne solidarnosti?

Moć društvenih mreža kao ispostave da se organizuju i grade transnacionalni pokreti za socijalnu i političku promjenu je neporeciva. Međutim, još uvijek se treba mnogo raditi da bi se izgradila stvarna, efikasna transnacionalna solidarnost.

Požurili smo da globaliziramo pokret “Black Lives Matter” sa onim što jedino mogu opisati kao manjak dalekovidnosti da se iskoristi impuls koji je generirao ovaj pokret i pretvori u zakonodavne i trajne kulturološke promjene u našim državama. Ovo bi mogla biti posljedica činjenice da mnogi ljudi širom svijeta vide podršku za pokret “Black Lives Matter” kao humani gest prema Afroamerikancima, umjesto da priznaju globalnu kulturološku realnost. Isti vojni tenkovi koji predstavljaju prijetnju Afroamerikancima u SAD-u, međutim, nadziru demonstrante u Coyahu i Gvineji upravo sad.

Možda još jedna prepreka transnacionalnoj solidarnosti je činjenica da iako je fuzija društvenih mreža i socijalne pravde postala rasprostranjenija, mi se još mnogo oslanjamo na zapadnjačke medije da odredimo koje pitanje, tragedija ili katastrofa je vrijedno društvenog bijesa.

‘Pričaju svi osim nas’

Govoreći na omladinskom simpoziju na Univerzitetu Johns Hopkins, aktivist DeRay Mckesson je rekao: “Ljudi tamnije puti uvijek se suočavaju sa pitanjima brisanja, a brisanje djeluje na dva načina – ili priča nikada nije ispričana ili je pričaju svi osim nas”. Prečesto, transnacionalni napori da se izazove promjena ne uspijevaju zato što se priče izvan SAD-a rijetko pričaju na globalnoj sceni.

Još jedna dilema se pokazuje u obliku korporacija i brendova koji učestvuju u pokretu zbog profita. U članku za The Conversation, Bree Hurst insistira da izražavanjem svoje podrške za pokret “Black Lives Matter” ili slične sentimente, brendovi kao što su Nike i Netflix, na neki način pokazuju liderstvo, pišući: “Lagano je odbaciti ove izjave kao jeftino simbolično učešće ili politički korektan postupak” kada zapravo brendovi preuzimaju “političku korporativnu socijalnu odgovornost”.

Ovo ne može biti istina. Zapravo, ovdje je lagano hvaliti bjelačke organizacije jer su priznale da su životi tamnoputih ljudi zaista važni i donirale beznačajan iznos afroameričkim organizacijama. Ono što oni rade manje se tiče rasformiravanja sistematskog rasizma, a više je to trik da se odobrovolji javnost koja brzo zaboravlja; performativnog je karaktera.

Promjene počinju na mjestima odlučivanja

Ako se krećemo prema promjeni, reformi i pravdi, bjelačke organizacije trebaju pružiti standard veći od objava na Instagramu. Značajne promjene počinju na mjestima gdje se donose odluke, u uredima u kojima zasjedaju odbori u kojima je često jedina obojena stvar hemijska olovka.

Globalni pokret za socijalnu pravdu može uspjeti ako dospije dalje od trenutaka kada se bjelačka nadmoć otkrije u obliku državne brutalnosti nad tamnoputim tijelima u SAD-u i bude prebačena na naše ekrane putem društvenih mreža.

Trebamo zahtijevati isti odgovor od vlada, korporacija i međunarodnih tijela kada ubijaju queer žene tamne puti u Brazilu, kao što je Marielle Franco, kada seksualne radnice umiru u policijskom zatočeništvu u Južnoj Africi kao što je Robyn Montsumi, i kada tamnopute transseksualce ubijaju u SAD-u, kao što je Kiki Fantroy.

Jedina alternativa manjku globalne suštinske promjene je stalni tretman sistemskog rasizma kao izoliranih događaja koji se “ponekad” dese u SAD-u. Ako se zaista ne koordiniramo, opet ćemo biti na istom mjestu, sa još jednim globalnim protestom, i naši protesti solidarnosti bit će vremenom smatrani beznačajnim.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera