Izbori i bojkot u Srbiji: Da vidimo kog četnika nema

Aleksandru Vučiću se žuri da održi izbore, jer treba osigurati stranci još jedan mandat prije nego što ekonomska recesija ne postane očigledna, piše autor mišljenja (Al Jazeera)

Prva faza borbe protiv epidemije korona virusa u Srbiji bila je obeležena paničnim tonovima, najavama apokalipse i najstrožim merama koje su podrazumevale policijski čas koji je umeo da potraje i pola sedmice.

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić apokaliptično je predviđao opšti pomor penzionera ukoliko im se dozvoli da promole nos iz svojih kuća i stanova, govorio je kako će nam sva beogradska groblja biti mala da sahranimo mrtve, a Krizni štab je slao SMS pretplatnicima Mobilne telefonije Srbije sa paničnim upozorenjem da nam prete italijanski i španski scenario.

Kad je dovoljno nabildovao svoj rejting na koroni, Vučić se vratio redovnim poslovima. Stiče se utisak da je epidemija Vučiću malo dosadila, iscrpeo je koronu kao sredstvo za sticanje političkih poena, pa je odlučio da pređe na druge, vedrije teme. A za Vučića nema lepše teme od izbora, s obzirom da je napravio glasačku mašineriju neverovatnih razmera, Srpska napredna stranka broji skoro 700.000 članova, a ucene i pritisci na birače, pogotovo one koji rade u javnim preduzećima i administraciji – služe kao dobro uhodan mehanizam za osvajanje vlasti.

Korona, virus kojeg nema

Vučiću se žuri da održi izbore, jer treba obezbediti stranci još jedan mandat pre nego što ekonomska recesija ne postane očigledna, što će svakako doneti i neminovan pad podrške u biračkom telu.

Na upozorenja iz opozicije da održavanje izbora usred pandemije ugrožava zdravlje građana, naprednjaci se uopšte nisu obazirali. Jednostavno su proglasili da opasnosti više nema, ukinuli sve mere predostrožnosti, a pokorni tabloidi nas obaveštavaju kako se „Srbija bolje izborila sa koronom od čitave EU”.

To, naravno, nema nikakve veze sa činjenicama, ali odavno smo navikli da je kod nas bezočna laž zvanična verzija istine.

Krizni štab se pokazao kao poslušan vlastima, svi se pretvaraju kao da je virus maltene pobeđen, a lekari nam šalju poruke da ćemo „morati da naučimo da živimo sa koronom“. To znamo i sami, ali to ne znači da je pretvaranje kako Covid-19 ne postoji poželjan način suživota sa opakom živuljkom.

Ljudi i dalje oboljevaju od korone, skoro svakog dana imamo i smrtne slučajeve, broj obolelih nije mali, u poslednje vreme dnevno oboli preko 90 osoba, pa možda nije zgoreg uzeti u razmatranje pretpostavku da masovno izborno okupljanje nije baš najbolja ideja. Osim ako Srbija nije jedinstven slučaj u svetu, možda se kod nas ostvario stih „neka bude što biti ne može“, pa tako i dalje imamo epidemiju, ali bez korone. Ali, ako su vlasti mirno dozvolile održavanje fudbalskog derbija sa najmanje 16.000 navijača na malom prostoru, zašto onda ne bi dozvolile i održavanje izbora sa mnogo manjom koncentracijom ljudi po kvadratnom metru birališta?

Vučić u ulozi Deda Mraza

Pošto su već građane prepustili same sebi u borbi protiv korone, naprednjaci su, glumeći brigu za javno zdravlje, otkazali sve predizborne skupove.    

Budući da je sve vreme bio u predizbornoj kampanji tokom prve faze epidemije, ne skidajući se sa malih ekrana, putujući širom Srbije u ulozi Deda Mraza koji deli respiratore i medicinsku opremu bolnicama, Vučić se nije previše razmahao sa predizbornim aktivnostima tokom zvanične kampanje. Predsednik i njegovi saradnici nastavili su sa onim što inače rade, dakle sa funkcionerskom kampanjom, koristeći državne resurse u partijske svrhe, u čemu i inače vide smisao bavljenja politikom.

A pošto su već privatizovali državu, nema potrebe da se previše zamaraju, jer su rezultati izbora unapred poznati. Međutim, sličan utisak odaju i ostale stranke koje učestvuju na izborima, a i one koje ih bojkotuju. Nema uobičajenih uzavrelih strasti i vatrene borbe, a sama kampanja je gotovo nevidljiva. Ako niste pasionirani gledalac političkih emisija na televiziji rezervisanih za predizborne nastupe stranaka, teško ćete primetiti da se nekakvi izbori uopšte održavaju u Srbiji. Mlako, apatično i bizarno – to bi bile osnovne osobine ove predizborne kampanje.

Naprednjačke bizarnosti

Kampanja naprednjaka pod sloganom „Za našu decu“ vrti se oko već uigrane propagandne mantre o Vučiću kao spasitelju koji gradi Srbiju i stvara uslove da mladi ostanu u zemlji. Pritom svi znaju da desetine hiljada mladih ljudi svake godine napusti Srbiju, u toku je opšta bežanija od Vučićevog „zlatnog doba“ u koje ne veruju čak ni stranački aktivisti.

Jedan od najbizarnijih slučajeva tokom kampanje bilo je snimanje spota u kojem Vučić devojčici predškolskog uzrasta obećava da će njenog tatu vratiti iz Nemačke. Mogao je da obeća i da će napraviti drveno gvožđe, šanse za realizaciju oba obećanja su podjednake.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Bilo je odmah jasno da je spot napravljen samo da bi ga REM zabranio i tako stvorio privid demokratije i ravnopravnosti svih političkih aktera pred zakonom.

REM je, sasvim očekivano, zabranio emitovanje spota zbog zloupotrebe dece u političke svrhe, što je dalo šlagvort naprednjacima da se na sva usta hvale kako su stvorili demokratski sistem, te kako i oni podležu zakonu.

Naprednjaci se nisu ustručavali ni od krađe intelektualnih dobara, pa su jednostavno kopirali reklamnu kampanju “Get rid of cable”, koja je rađena za satelitsku televiziju Direct.tv. A zašto bi se ustručavali kad im je krađa intelektualnog vlasništva zaštitni znak, pogotovo kad su u pitanju plagirani doktorati i naučni radovi?

Ipak, najbizarnija stvar u njihovoj kampanji bio je spot u kojem bračni par odlazi u Grčku na more autoputem koji je Vučić sagradio. Stignu oni za četiri sata na plažu, žena otvara medaljon u kojem vidimo Vučićevu sliku, a potom kaže predsedniku: „Sagapo“, što znači „volim te“. Što reče neka nesrećna sovjetska majka 30-ih godina prošlog veka – moje dete najviše voli Staljina, pa tek onda mene.

Predizborne izmislice i besmislice

Kampanja Socijalističke partije Srbije Ivice Dačića sva je u znaku bizarnosti. Dačić se setio nasleđa Josipa Broza Tita i jugoslovenske himne iz koje je nasilno amputirao slogan „Mi stojimo postojano“, pa se šetka po medijima prizivajući bolju prošlost. Usput peva „Tamo daleko“ na Tašmajdanu, da bi zadovoljio i nacionalistički orijentisane birače, a u predizbornu papazjaniju je ubacio i neizbežnu odbranu Kosova.

Nije to loša taktika: prvo uništiš Jugoslaviju i sve što je Tito stvarao, a potom se pozivaš na ono što si devastirao. Otprilike kao kad bi Herostrat veličao Artemidin hram u Efesu koji je prethodno spalio.

Bilo je još čudnovatih predizbornih spotova i poruka upućenih na teško odredive adrese. Tako, na primer, u jednom spotu Ujedinjene demokratske Srbije, Gordani Čomić vezuju povez preko očiju, pucaju u nju i gađaju je papirom, a ona sve to preživi kao čuveni Stojkovići u baladi Ljubomira Simovića, i visoko diže srednji prst, izvikujući kako se bori za evropsku Srbiju. Rasprave je izazvao i video na kojem lider Pokreta slobodnih građana (PSG) Sergej Trifunović u kafani peva četničku pesmu „Nema Sime, nema ni Deroka, to su Draži dva najbolja momka“.

Kad su krenule osude na društvenim mrežama, Trifunović je objasnio da „peva pesmu u kojoj četnici kukaju kako su im partizani ubili dva ortaka, ne pesmu u kojoj četnici veličaju klanje. Ako se mi sa humorom ne obračunavamo sa takvim stvarima onda ih automatski povampirujemo i dajemo im na važnosti”. Objašnjenje je besmisleno iz raznih razloga, od toga da se četništvo u svom najstrašnijem koljačkom obliku povampirilo još pre tri decenije, do toga da se inkriminisana pesma završava pozivom četnicima na osvetu.

Bojkot u osipanju

Kad smo već kod PSG-a, njihovo učešće na izborima je iznenađenje, jer su pre epidemije zagovarali bojkot. Opozicioni Savez za Srbiju proglasio je bojkot mnogo pre raspisivanja izbora. U međuvremenu su neke članice Saveza odustale od prvobitne ideje, pa su rešili da okušaju sreću na biralištima, uprkos tome što su uslovi izbora isti kao ranije. Pored PSG-a, na izbore izlazi i Nova stranka Zorana Živkovića, a na lokalnim izborima na Vračaru učestvovaće Socijaldemokratska stranka Borisa Tadića.

Gostujući u “Utisku nedelje” Trifunović je ispričao kako je deset meseci sedeo u Savezu za Srbiju, svi su govorili samo o tome kako je Vučić loš, a niko da izloži neku ideju šta opozicija treba da radi i kako bi trebalo da izgleda aktivni bojkot. Zato je odlučio da pokuša da se bori kroz Narodnu skupštinu.

Gradonačelnik Šapca Nebojša Zelenović i gradonačelnik Paraćina Saša Paunović su još pre korone objavili da će izaći na lokalne izbore, što nije naišlo na razumevanje ostatka Saveza za Srbiju. Njihov potez je logičan, oni imaju šta da brane i nema razloga da tek tako, bez borbe, prepuste svoje gradove naprednjacima.

Međutim, to je izazvalo osudu čelnika SzS-a, a Vuk Jeremić je otišao tako daleko da je izjavio kako “Vučiću odgovara da Zelenović pobedi na izborima”. Od večnog branitelja Kosova se nešto razumnije i ne može očekivati.

Uglavnom, ideja bojkota je znatno oslabljena izlaskom na izbore pobrojanih lidera i stranaka. A bojkotu svakako ne doprinosi to što lideri SzS-a sve one koji izlaze na izbore optužuju da su lažna opozicija i da rade za Vučića. Za neke je to tačno, ali ne za sve, jer ima tu ipak i onih koji se istinski suprotstavljaju Vučićevoj autoritarnoj vladavini, najlakše je sve trpati u isti koš.

Odsustvo prave alternative

U kakofoniji oko izbora gubi se iz vida ono što je najvažnije, a to je da srpska politička scena nikako da izrodi neku suvislu alternativu dominantnom nacionalističkom i autoritarnom modelu vladanja. Kad pogledamo listu onih koji izlaze na izbore, vidimo da tu dominiraju stranke koje propagiraju populizam, konzervativizam, klerikalizam, nacionalistički pogled na svet i razne retrogardne ideologije.

Kad pogledamo stranke koje bojkotuju izbore, i tu vidimo sličan ideološki mrak, sa malim izuzecima. Priča o silnim podelama u Srbiji je lažna. Na srpskoj političkoj sceni vlada gotovo apsolutan konsenzus o odbrani Kosova, odbrani tzv. svetinja u Crnoj Gori, zaštiti ratnih zločinaca, nepriznavanju genocida u Srebrenici i negiranju istine o devedesetim godinama.

Većina političkih aktera u Srbiji su čuvari Miloševićevog nasleđa u zimskom periodu. Tačnije, tokom “zime našeg nezadovoljstva”, prinudne hibernacije kad su se, silom prilika, težnje ka teritorijalnim proširenjima malo pritajile, a njihovi zagovornici povukli na rezervni položaj.

Čekajući novo poluvreme, što reče Ivica Dačić. Dok se ne pojavi neka ozbiljna alternativa nacionalizmu imaćemo izbore, ali nećemo imati izbora. Dotle, i izbori i bojkot svode se na prebrojavanje iz one gorenavedene popevke: “da vidimo kog četnika nema”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera