Jesu li Jelena Trivić i Katolička crkva čuli za Krnjeušu?

U župi kod Bosanskog Petrovca je u ljeto 1941. prema historijskim izvorima bilo gotovo 1.300 Hrvata, a sada nema ni jednog (Ustupljeno Al Jazeeri)

Kad sam se prošle sedmice u tekstu na ovom portalu dotaknuo zločina koji su počinjeni na području Krajine za vrijeme ustanka u ljeto 1941. godine, nisam mogao ni naslutiti da ću se ovako brzo ponovo vratiti toj temi. Uzalud to što bi se čovjek bavio svakodnevicom i aktuelnim temama – realnost u Bosni i Hercegovini je takva da vas htjeli vi to ili ne stalno vraćaju u diskusije o prošlosti, a vaše odbijanje da pristanete na takvu diskusiju sa sobom nosi opasnost da ono bude protumačeno kao pristanak na alternativna tumačenja historije koja obično nisu utemeljena na činjenicama i vođena dobrim namjerama.

Posljednja u neprekidnom nizu takvih „alternativnih historijskih činjenica“ došla nam je od zastupnice Partije demokratskog progresa (PDP) u Narodnoj skupštini Republike Srpske Jelene Trivić, koja je svoje viđenje Drugog svjetskog rata sažela u dvije jednostavne rečenice: „Gdje god je bio četnički pokret nije bilo masovnih pokolja. Nažalost, gdje god je bio partizanski pokret tu su bili masovni pokolji.“

Ono za što se stvarno može i treba reći „nažalost“ jeste činjenica da nijedna od strana u Drugom svjetskom ratu nije odoljela činjenju pokolja i zločina, iz ovog ili onog razloga, u većoj ili manjoj mjeri i u kraćem ili dužem trajanju. Neki od njih su dobili dostojno mjesto u sjećanju naroda, neki su služili za preuveličavanje grozota svojih počinioca, neki za relativizaciju zločina koje su počinili oni koji su se zadesili na ispravnoj strani historije, dok je neke pokrio dugotrajni veo memoricida.

Učenje historije

Kad su u pitanju zločini četnika u Drugom svjetskom ratu, može biti da Jelena Trivić nije bila na nastavi tog dana kad su se učili četnički pokreti, dosta je izvjesno i da nastavni programi po kojima je ona učila historiju nisu bili baš kritički nastrojeni prema momcima popa Đujića, Raše Abramovića, Dimitrija Ljotića ili Mane Rokvića. A ovog posljednjeg bi naročito valjalo spomenuti u svjetlu nedavne mise zadušnice žrtvama Bleiburga koju je u Sarajevu priredila Katolička crkva.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ne možemo znati da li je Jelena Trivić čula za Krnjeušu ali bi za nju definitivno trebali znati kardinal Vinko Puljić i Crkva kojoj je na čelu kad požele odati počast nekim uistinu nevinim hrvatskim stradalnicima iz Drugog svjetskog rata. U ovoj župi kod Bosanskog Petrovca je u ljeto 1941. prema historijskim izvorima bilo oko 1.300 Hrvata, što iz Krnjeuše i susjednih zaselaka, što onih koji su se tamo sklonili bježeći od četnika koji – prema mišljenju mlade političke uzdanice PDP–a – gdje god bili, nisu pravili masovne pokolje.

Da ne bude zabune, među ovim Hrvatima je bilo ustaša i zločini Rokvićevih četnika bi se mogli smatrati odmazdom za brojne ustaške zločine koji su počinjeni nakon uspostave Nezavisne države Hrvatske, samo da nisu bili onako masovni, okrutni i temeljiti. Ako kažemo da je 9. i 10. augusta u Krnjeuši pobijeno imenom i prezimenom 240 Hrvata, te da nakon 1941. godine u Krnjeuši nije ostao niti jedan jedini Hrvat, onda je jasno da je riječ o prilično temeljitom i masovnom zločinu koji bi se sa punim pravom mogao okarakterizirati kao ono što Milorad Dodik u momentima zluradosti naziva „lokalnim genocidom“.

Žene i djeca

Među ubijenima je bilo premalo vojno sposobnih muškaraca da bi se reklo kako je bila riječ isključivo o odmazdi ustašama. Od dvije stotine i četrdeset žrtava, sedamdeset dvije su bile žene a tu je bilo i četrdeset devetero djece mlađe od dvanaest godina. Župnik Krešimir Barišić i još trojica maloljetnih sjemeništaraca su izmasakrirani a potom bačeni u zapaljenu crkvu od koje danas nema ni traga.

Sve što danas podsjeća da su u Krnjeuši ikad živjeli Hrvati jeste jedan jedini kameni križ na pustom katoličkom groblju. To je rezultat sistemskog memoricida – zatiranja sjećanja na potpuno etničko čišćenje koje je kalendarski koincidiralo sa početkom ustanka u Krajini. O tome se nije govorilo ili se – u najboljem slučaju – usput spominjalo stradanje nekog civilnog stanovništva u borbama i akcijama neodgovornih pojedinaca, kao što to stoji u tekstu Voje Milanovića u zborniku sjećanja „Bosanski Petrovac u NOB“.

Možda je takvo selektivno pamćenje jugoslovenskih partizana zaslužno za neznanje Jelene Trivić ali Katolička crkva zasigurno zna bolje. Dvije stotine i četrdeset pobijenih i hiljade raseljenih iz Krnjeuše, koja je od četnika nastradala zbog toga što su ustaše u nju došle vjerovatno više zaslužuju misu zadušnicu u sarajevskoj katedrali od onih koji su za tom zločinačkom kvislinškom vojskom pošli, zar ne?

U sveopćoj igri revizionizma i relativizacije dužni smo jednom za sva vremena ostaviti prošlost tamo gdje ona jeste, čistu od manipulacija i zasnovanu na činjenicama. U protivnom nikad nećemo izići iz začaranog kruga četrnaesta-četrdeset prva-devedeset druga u kojem su duhovi predaka ipak krupan ulog za kockanje budućnošću djece. Mise za zločince i divljenje zločincima bi valjalo zamijeniti iskrenim poštovanjem pravih nevinih žrtava i isticanjem pozitivnih uzora kakvim obiluje sva etnička zajednica u Bosni i Hercegovini.

Možda je to posao za sve nas ali oni koji bi u našem pomirenju sa prošlošću, sadašnjošću i budućnošću trebali prednjačiti jesu vjerske zajednice i političari. Male su šanse da će nakon generacije političara koji su svoje obzire zanemarili i ostavili po strani to postići generacija koja svoje obzire možda nije imala gdje ni steći.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera