Korona virus i izgledi za masovnu prisilnu eutanaziju

Njujorški guverner Andrew Cuomo je 20. marta potpisao uredbu „država New York na pauzi“, otkazavši velika okupljanja, zatvorivši biznise koji nisu esencijalni i zahtijevajući od ljudi da se pridržavaju socijalnog distanciranja kako bi zaustavio širenje novog korona virusa u ovoj državi.

Guverner je nazvao ovu uredbu „Matildin zakon“ u čast njegovoj 88-godišnjoj majci kako bi uvjerio starije građane New Yorka da, u svojim nastojanjima da ukroti razornu stopu smrtnosti uslijed COVID-19, on neće kompromitovati zdravlje i dobrobit najranjivijih građana svoje države, posebno starijih.

Ovu mjeru, koja je produžena do 13. juna, pohvalili su Amerikanci kojima je dodijao brbljavi odgovor predsjednika Donalda Trumpa na pandemiju i pomogla je Cuomu da izroni kao razborit nacionalni lider s trunom zdravog razuma. Činjenica da je guverner osjetio potrebu da uvjeri starije da ne vidi njihove živote kao „potrošnu robu“, međutim, govori o užasu koji mnogi stariji Amerikanci osjećaju pred izgledima da budu eliminisani, u trci da se ekonomija ponovo vrati u prvobitno stanje.

Žrtvovani na oltaru ekonomije

Stariji Amerikanci su zaista uplašeni da bi njihov glavnokomandujući, koji ne može razmišljati o problemu javnog zdravstva osim u militarističkim terminima, mogao žrtvovati njihove živote kao „kolateralnu štetu“ u svojoj žurbi da spasi ono što je ostalo od kapitalističke mašinerije američke ekonomije kako bi osigurao svoj ponovni izbor. Njihovi strahovi nisu neutemeljeni.

Dvadesetdrugog marta, samo nekoliko dana nakon što je Cuomo najavio svoju uredbu o pauzi, Trump je na Twitteru najavio da „ne možemo dozvoliti da lijek bude gori od samog problema“ čime je implicirao da je spreman okončati izolaciju i ponovo otvoriti ekonomiju prije nego što virus bude sasvim pod kontrolom.

Nekoliko dana kasnije, Dan Patrick, republikanski poručnik, guverner Teksasa, rekao je na omiljenoj predsjednikovoj mreži, Fox Newsu, da bi Amerikanci stariji od 70 godina bili sretni da umru kako bi „ekonomija“ bila ponovo otvorena. Niko u bilo kojem preostalom civiliziranom dijelu svijeta ne bi mogao pojmiti takvo besramno barbarstvo.

Petnaestog aprila, slavni ljekar i neformalni Trumpov savjetnik, dr. Mehmet Oz, pojavio se na istoj mreži da ponudi svoj doprinos ovom barbarskom pozivu da se žrtvuju stariji i slabi na oltaru ekonomije, i predložio je da bi škole trebale biti otvorene da se pomogne državi da se vrati u normalu jer bi „samo 2 do 3 posto ljudi moglo umrijeti“ kao rezultat. U populaciji od 320 miliona ljudi pokošenih visoko zaraznom bolešću koja je već ubila preko 88.000 ljudi, tih 2 do 3 posto znači još hiljade izgubljenih života.

Kako je novinar Chauncey DeVega objasnio u izravnom članku za Salon, „Donald Trump i Republikanska stranka sada su otvoreno spremni da žrtvuju Amerikance koje smatraju beskorisnim potrošačima hrane“ u nastojanju da „spase kapitalizam“.

O onome što se ranije samo pretpostavljalo ili na što se sumnjalo sada se otvoreno govori.

U sada gotovo pola stoljeća koliko živim u SAD-u nikada nisam svjedočio tako smionoj, zloj, okrutnoj demonstraciji zakona džungle koji vladaju ovom državom. Usred pandemije korona virusa, sada se jasno vidi okrutnost koja je bila na djelu u masovnim ubistvima američkih Indijanaca i biznisu transatlantičkog ropstva.

U doborm starom liberalnom maniru, Washington Post i The New York Times su otvorili forume da diskutuju „moralnost“ izbora između žrtvovanja starijih ljudi i vraćanja „ekonomije“ na raniji kolosijek, o „za i protiv“ ovog pitanja, kako oni kažu.

Gotovo niko u tim vodećim medijima ne bi propitivao sami temelj ove ekonomije barbarizma. Oni rijetko spominju da su milioni Amerikanaca bili nezaposleni i da su živjeli od milostinje još puno prije pojave COVID-a 19, zahvaljujući decenijama neoliberalnog ekonomskog barbarstva.

Nekada podsvjesna, a sada otvorena i vulgarna, želja da se ubiju stariji logični je zaključak kulture neprekidne konzumerističke mladosti. Stariji članovi plemena davno su prestali biti korisni i postali su teret ekonomiji.

Od nacističke eutanazije do postljudskog tijela

Sa politikom ubijanja onih koji su ocijenjeni beskorisnim za društvo, naravno, najviše se eksperimentisalo tokom nacističke vladavine u Njemačkoj i šire.

Nacisti su počeli praktikovati direktno medicinsko ubijanje ili eutanaziju, za navodno dobro njemačkog društva, puno prije uspostavljanja kampova smrti. Nacistički doktori, koji su praktikovali prisilnu eutanaziju u bolnicama, opravdavali su svoje postupke upotrebom koncepta „života nedostojnog života“.

Prvo su „oslabljenim“ označili odrasle i djecu sa mentalnim problemima kao „nedostojne života“ i odredili ih za eutanaziju. Nakon izvjesnog vremena proširili su ovaj koncept da uključe one koje su smatrali rasno inferiornim bićima, pripremajući teren za Holokaust.

U knjizi The Origins of Nazi Genocide: From Euthanasia to the Final Solution iz 1995, Henry Friedlander detaljno je objasnio uspon rasisitičkih i eugeničkih ideologija koje su dovele prvobitno do „ubistava iz milosti“ ljudi sa invaliditetom i u konačnici do masovnog ubijanja Jevreja i Roma.

Historičari ideje „života nedostojnog života“ nam govore da se takve zamisli kao što je eutanazija ne pojavljuju preko noći već da zavise o razvoju u biologiji, u razvojnim naukama, etici, zakonu i naravno ekonomiji, koja bi morala omogućiti takve gnusne prakse. Upravo u stanju trenutne pandemije korona virusa moramo biti na oprezu u vezi takvih pogubnih misli i praksi.

U slučaju pandemije s kojom se svijet danas suočava također trebamo porijeklo trenutnih ubilačkih sentimenata tražiti mnogo ranije. U svojoj knjizi Corpus Anarchicum: Political Protest, Suicidal Violence, and the Making of the Posthuman Body (2012), detaljno sam zastupao stav kako je fenomen suicidalnog nasilja zasnovan na daleko rasprostranjenijoj preobrazbi ljudskog tijela u raspoloživi entitet, evidentnoj u velikom obimu savremenih praksi od genetičkog inžinjeringa do abortusa, transplatacije organa, ljekarski potpomognutih samoubistava i u konačnici eugenike i eutanazije.

Tokom 1980-ih, ime dr. Jacka Kevorkiana bilo je sinonim za ljekarski potpomognuta samoubistva. U svojoj knjizi sam se zalagao za stav da je ostavljanje starih roditelja i nana i deda u staračke domove uvod za ovaj fenomen „ubistava iz milosrđa“, dokaz kulture neprekidne mladosti, kao što je bila i raširena praksa doniranja organa i transplantacija, što je sve ukazivalo na formiranje onoga što sam ja u svojoj knjizi nazvao „postljudsko tijelo“.

Mit neprekidne mladosti

U uznapredovalim fazama COVID-a 19 ovdje u SAD-u svjedočimo upravo ovoj fazi obilježavanja nebitnih tijela – tijela koja su davno prošla fazu svoje ekonomske korisnosti i kao rezultat su smatrana raspoloživim kako bi „ekonomija“ mogla ponovo nastaviti hraniti fantaziju neprekidne mladosti.

Ova neprekidna mladost ne vjeruje ni u šta – pogotovo ne vjeruje u metafiziku bilo kakve izvjesnosti – već u vrstu „nauke“ koja može održati ovu nadrealnu vječnost sada i ovdje. Socijalni darvinizam, Maltusov zakon depopulacije i opstanak najjačih sada su se spojili u egzistencijalno vjerovanje u ništa. To je ono što podrazumijevam pod frazom „postljudsko tijelo“, ili corpus anarchicum, tijelo koje počinje sa genetičkim inžinjeringom i završava sa suicidalnim nasiljem, ili prodajom organa ili odloženo na oltaru ekonomije u masovnoj prisilnoj eutanaziji.

Ovdje predatorski kapitalizam ima primat, kreira robotske potrošače, i ubija višak kao muhe i viruse. Predosjetili smo ovaj svijet u filma Neilla Blomkampa Elizijum iz 2013. koji prikazuje razorenu planetu Zemlju s koje bogati ljudi poput Trumpa i njemu sličnih bježe u luksuzni prostor „Trumpov toranj“, i u kojem nastavljaju svoje parazitsko postojanje.

Upravo u ovom svijetu smo u drugom filmu od Andrewa Stantona pod imenom WALL-E (2008), vidjeli dva robota modelirana na priči o bogatoj djevojci koja upoznaje siromašnog momka, koji se pojavljuju kao posljednji znaci našeg antropomorfnog čovječanstva, nedugo nakon što se razorena Zemlja predala svemirskom brodu Axiom.

Ako i vi ovih dana gledate filmske maratone dok ste u kućnoj izolaciji, opazite ova dva robota, Wall-E i Eve, kao slutnju naših postljudskih tijela – nadam se.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera