Treba li se Hrvatska izviniti za blajburški masakr?

Blajburški masakr je izraz koji se koristi kada se govori o masovnom ubistvu desetaka hiljada ratnih zarobljenika i civilnih zatvorenika iz redova pronacističkih kvislinga i saradnika, koje su proveli jugoslavenski partizani predvođeni komunistima krajem Drugog svjetskog rata. Nazvan po austrijskom gradu Bleiburgu u blizini jugoslavenske granice, gdje je počela repatrijacija tih zatvorenika, proces ubijanja je uključivao prisilni marš zatvorenika i njegovo masovno pogubljenje na više lokacija. Najveći dio ubijenih su bili Hrvati koji su služili nacističkoj marionetskoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj i njenom hrvatsko-fašističkom čelništvu (ustašama), ali je među ubijenim bilo i Slovenaca, Srba i drugih.

Masakr je postao kontraverzni uzrok antikomunističke jugoslavenske emigracije nakon Drugog svjetskog rata. U njega su bile umiješane britanske snage u Austriji, koje su ili odbili prihvatiti predaju zatvorenika i insistirali da se oni predaju partizanima, ili su ih, zapravo, vratili Jugoslaviji i njihovoj smrti. Zaostavština masakra je ostala kontraverzna i nakon rata, jer su, s jedne strane, jugoslavenski komunisti i njihove pristalice odbijale priznati da su nešto loše učinili, dok je, s druge strane, komemoracija ovog događaja često povezana s izrazima podrške ustaškom režimu.

Za antikomunističke Hrvate – uključujući, ali ne ograničavajući se samo na simpatizere ustaša – masakr je poslužio kao temeljni mit za njihovo samoproglašenje žrtavama jugoslavenskog komunističkog režima, koji su oni nazivali antihrvatskim. Dok se ovaj režim liberalni i ljevičarski Hrvati i antifašistički svijet generalno fokusirao na genocidne zločine ustaša protiv Srba, Jevreja i drugih, prije svega na zloglasni logor smrti Jasenovac, antikomunistički Hrvati su komemorirali Blajburški masakr. Izbor komemoracije – Jasenovac ili Bleiburg – ovisio je o političkoj orijentaciji i porodičnoj pozadini. Hrvati ostaju podijeljeni u vezi s tim sve do danas, odražavajući podjelu nacije od Drugog svjetskog rata između propartizanskog i antikomunističkog tabora.

Jasenovac i Bleiburg

Naravno, zločini u Jasenovcu i u Bleiburgu nisu bili ekvivalenti: Jasenovac je uključivao stvarni genocid nad cijelim grupama ciljanim isključivo na osnovu njihove etničke pripadnosti, dok je Bleiburg bio slučaj pobjednika u građanskom ratu koji je masakrirao poražene. Partizani nisu pokušali uništiti ili istrijebiti hrvatski narod, kao što su ustaše pokušale sa Srbima i Jevrejima. Ipak, Bleiburg je nesumnjivo bio ratni zločin: mnogi civili su ubijeni, kao i mnogi regrutirani vojnici koji nisu bili krivi ni za kakav zločin. Iako su mnogi od ubijenih u Blajburškom masakru doista bili ustaški ratni zločinci, i njima je trebalo omogućiti pošteno suđenje, a ne vansudska pogubljenja.

Hrvatski sabor podržava komemoraciju Bleiburga, a hrvatski socijaldemokratski predsjednik Zoran Milanović je rekao da će ove godine položiti vijenac na jednom od mjesta pokolja, ali komemoraciju nisu prihvatili liberalni Hrvati ili širi liberalno-demokratski svijet. To je dijelom zbog povezanosti s proustaškim revizionizmom, ali također i zbog jednostavne nespremnosti da se priznaju partizanski ili Saveznički ratni zločini protiv Osovine ili pro-osovinskih žrtava. Niko nikada nije bio kažnjen za Bleiburg. Nema sumnje da su mnogi ljudi iz nekomunističkih porodica čije članove rodbine su ubili ili progonili komunisti i dalje povrijeđeni i ogorčeni zbog toga. Zbog toga ovo pitanje ostaje rana koja dijeli Hrvate.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Liberalni principi sugeriraju da se za postizanje poslijeratnog pomirenja moraju priznati i osuditi ratni zločini svih strana. To je princip koji slijedi Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, koji je pokušao pred lice pravde izvesti sve ratne zločince sa svih strana iz ratova vođenih tokom devedesetih godina prošlog stoljeća: podjednako i Srbe, i Hrvate, i Bošnjake, i Albance, i Makedonce. Isti princip sugerira da priznanje i izvinjenje treba biti i za Bleiburg. Ali, ovo postavlja pitanje: ko bi ih trebao dati?

Počinitelj i žrtva

Ustvari, Bleiburg je bio zločin u kojem su Hrvati bili počinitelji, kao i žrtve, i za koji je država Hrvatska odgovorna kao i bilo koja druga. Oružane snage koje su provele masakre su bili Jugoslaveni i partizani. Hrvatska je članica utemeljitelj jugoslavenske federacije i do relativno kasno u ratu dala je više partizana nego ijedna druga jugoslavenska republika. Sam Josip Broz Tito je bio Hrvat iz Hrvatske. Savremena Republika Hrvatska pravno je jedna od država nasljednica Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Postkomunistički hrvatski Ustav od 1990. godine izričito je uvrstio među svoje “historijske temelje” uspostavljanje temelja državnog suvereniteta tokom Drugog svjetskog rata, kako je izraženo odlukom Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943), protivno proglašenju Nezavisne države Hrvatske (1941) te u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947) i svim narednim ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963-90). Drugim riječima, savremena hrvatska država formalno potvrđuje partizansko naslijeđe u odnosu na ostavštinu NDH-a.

Nadalje, hrvatsku borbu za nezavisnost 1990. godine vodili su bivši partizani, prije svih Franjo Tuđman, kao predsjednik; general Janko Bobetko, kao načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske; Martin Špegelj, kao ministar odbrane i utemeljitelj Hrvatske vojske; Josip Manolić, kao premijer; Josip Boljkovac, kao ministar unutrašnjih poslova.

Paradoks za hrvatsku desnicu je da oni komemoriraju Bleiburg dok slave Hrvatsku nezavisnost koju su postigli bivši pripadnici vojske odgovorne za Bleiburg te odaju počast Tuđmanu, koji je u toj vojsci napredovao do čina generala. Doista, Tuđman je do samog kraja svog života nastavio hvaliti Tita za njegove zasluge hrvatskoj naciji, čak sugerirajući da on možda nije izdao naređenja za blajburške masakre. Dok je Tito bio živ, ugledni trg u centralnom dijelu Zagreba je i dalje nosio ime “Trg Maršala Tita”. Iako među konzervativnim Hrvatima postoji percepcija da, prije svega, hrvatska ljevica mora priznati i izviniti se za Bleiburg, realnost je da glavna hrvatska partija desnog centra, Hrvatska demokratska zajednica – koju je osnovao Tuđman i koja je u svojim redovima uključivala mnoge bivše komuniste – podjednako je povezana s ostavštinom komunističkog režima, uključujući Bleiburg, kao i ljevičarska Socijaldemokratska partija. Bleiburg je bio zločin hrvatske države, a ne samo hrvatske ljevice.

Povezivanje s Hrvatskom

Paradoksalno je da je zločin u Jasenovcu spremnije povezati s hrvatskom krivnjom nego Bleiburg, iako je Jasenovac djelo hrvatsko-fašističke marionetske države koju su uništili i odbacili partizani, koji su osnovali sadašnju hrvatsku državu, koja nije pravni nasljednik NDH-a i nije pravno kriva za njene zločine. Hrvatski predsjednik Ivo Josipović je ipak 2010. godine izrazio žaljenje za Jasenovac i druge ustaške zločine, što je bilo ispravno za učiniti, s obzirom da su ih počinili pripadnici njegove nacije.

Postoji osnova i za tvrdnju da bi se hrvatski predsjednik trebao izviniti za blajburški masakr u ime hrvatske države. Ovo bi pomoglo da rodbina žrtava nađe smiraj. Moglo bi značiti i da savremena mainstream, liberalna, antifašistička Hrvatska priznaje i preuzima odgovornost za zločine koje su počinili njeni prethodnici. Rasturio bi se i narativ desničara, koji Hrvatsku tretira isključivo kao žrtvu radnji komunista i partizana, a ne kao sudionika, te ljevičarski narativ o partizanskoj čistoći. To bi potvrdilo činjenicu da je savremena hrvatska država utemeljena na antifašističkim osnovama, bez glorificiranja ili uljepšavanja komunista i partizana, umjesto toga priznavajući i prihvatajući njihovu negativnu stranu kao i njihovu pozitivnu stranu. To bi moglo pomoći da se zacijeli raskol između dvije Hrvatske.

Zbog svih ovih razloga postoji sumnja da će do takvog izvinjenja ikada doći. Ljevica je nevoljna da se bavi partizanskim zločinima, dok je desnica nevoljna da ih prizna kao svoje. Ljevica je privržena sanitiziranom stavu o partizanima, dok je desnica privržena narativu o Hrvatskoj kao nevinoj žrtvi komunizma. Previše je stvari povezano s tim suprotstavljenim mitovima za bilo kojeg hrvatskog političara da poduzme takav politički riskantan korak da ih dovede u pitanje. Hrvatska će ostati podijeljena u vezi Bleiburga dok god političari budu željeli da bude tako.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera