Trenutak istine za Izrael i Palestinu

Formiranje “vlade pripajanja” u Izraelu nije iznenađenje. To se priprema već duže vrijeme.

Uspostavljanje direktne izraelske kontrole nad većinom onoga što naziva “Judejom i Samarijom” ili cijelim tim područjem, tj. nad ilegalno okupiranom palestinskom Zapadnom obalom, odavno je fantazija cionističke desnice.

Sve što je cionistički pokret ikad uradio i sve što palestinski nacionalni pokret nije uradio dovelo je do ovog trenutka.

Nakon stoljeća nesmanjenog širenja naselja, pola stoljeća vojne okupacije i četvrt stoljeća neizvjesnog mirovnog procesa pripajanje obilježava novu fazu u evoluciji cionizma.

Pitanje je kada će, a ne hoće li Izrael formalizirati stvarnost svog širenja i koje bi mogle biti implikacije za Palestince i mir u regiji.

Kratka drama: od rivala do partnera

Zaokret Benjamina (Bennyja) Gantza od glavnog političkog neprijatelja Benjamina (Bibija) Netanyahua do njegovog glavnog partnera bio je dosta šokantan za njegove partnere u alijansi Plavo i bijelo.

Ipak je Gantz, vojni zapovjednik i opozicijski čelnik, vodio tri izborne kampanje fokusirane primarno na Netanyahuovu neprikladnost da vlada, pozivajući ga da podnese ostavku nakon optužnice po tri tačke za primanje mita, prevaru i zloupotrebu povjerenja, tvrdeći da nijednom premijeru kome se sudi ne bi trebalo biti dozvoljeno vladati.

Zanimljivo je da je i Netanyahu tvrdio isto 2008, kada je pozivao Ehuda Olmerta da podnese ostavku nakon što je optužen za korupciju. Olmert je dao ostavku i završio je u zatvoru, a Netanyahu je drugi put postao premijer.

Gantz, s druge strane, nije ostao pri svojoj riječi. Podlegao je političkim mahinacijama svog protivnika, prešavši s “bilo ko osim Netanyahua” na “niko drugi osim Netanyahua” u nekoliko sedmica i u konačnici posluživši prepredenom aktuelnom premijeru peti mandat na srebrnom pladnju.

Zašto?

Odgovor leži u događajima između januara i aprila ove godine.

Benjamini idu u Washington

Sve je počelo s pozivnicom da idu u Washington, koju im je lično uručio američki potpredsjednik Mike Pence, a koju su i Bibi i Benny svesrdno prihvatili.

Bibi je, s punom podrškom Trumpove porodice i administracije, iskoristio tu priliku da zasjeni svog rivala.

Najavivši svoj “sporazum stoljeća” na ceremoniji u Bijeloj kući uz velike fanfare, on i Trump imobilizirali su Bennyja, politički i strateški.

Bivši general ne samo da nije bio u poziciji odbiti Trumpove inicijative nego nije imao ni razloga za to.

Suočio se sa čelnikom najmoćnije države na svijetu, izraelskim svecem zaštitnikom i anđelom čuvarom, s entuzijazmom podržavajući “veći Izrael” s punom kontrolom nad historijskom Palestinom.

Sjetite se: dok su u prosjeku dvije trećine ispitanika u 32 države osuđivale Trumpa, u anketi Centra Pew objavljenoj u januaru 71 posto Izraelaca ima povjerenje u njega.

Ko je Benny da mu se usprotivi?

Izbori u martu potvrdili su novi američki konsenzus u vezi s “jevrejskom državom”. Uprkos optužbi, Netanyahu je obnovio svoju većinu među glasačima izraelskim Jevrejima, ostavivši Gantza ovisnim o podršci arapskih parlamentaraca da formiraju vladu.

Tako se Gantz usprotivio. Za razliku od Yitzhaka Rabina, također bivšeg generala i političkog čelnika, koji je ovisio o palestinskoj podršci u Knessetu da provede mirovni sporazum iz Osla 1993, Gantz je pokazao manjak i uvjerenja i hrabrosti da se uključi u Zajedničku listu s arapskom većinom.

Izbijanje epidemije korona virusa zapečatilo je taj sporazum. Netanyahu je odmah uveo vanredno stanje u državi i pozvao Gantza, odanog vojnika, da formira vanrednu vladu koja će voditi državu kroz ovu krizu.

Gantz je pristao, ali su njegovi partneri odbili taj sporazum, optuživši ga za prevaru. To je dovelo do kidanja njegove koalicije Plavo i bijelo, ostavivši generala relativno izloženog.

Netanyahu, iskusni političar, nadigrao je Gantza, političkog novajliju, i sklopio sporazum da vodi vladu u prvih 18 mjeseci.

Uzimajući u obzir mnoge dvosmislenosti u njihovom sporazumu, Netanyahu će sigurno premašiti svoj mandat.

Nije sačekao ni da se formira nova vlada prije nego što je 4. maja proglasio pobjedu nad COVID-om 19 s posebno niskom stopom smrtnosti (235 osoba). To se dogodilo uprkos činjenici da je samo nekoliko sedmica ranije premijer tvrdio da će deseci hiljada Izraelaca umrijeti kako bi prestrašio javnost i prikupio podršku za vladu ujedinjenja.

U državi u kojoj je mali broj generala postao političarima Gantz bi mogao biti najlakovjerniji od svih njih. Njega sada vide kao Netanyahuovog “tjelohranitelja”, korisnog idiota koji posuđuje svoj vojni kredibilitet ciničnom političkom proračunu optuženog premijera.

On je pomogao Netanyahuu da izmijeni temeljni izraelski zakon u Knessetu i osigura da njegova premijerska pozicija ne bude osporavana u budućnosti.

A ostalo je, kako kažu, historija.

No, historija je najvažnija za razumijevanje ideološke i strateške logike iza pripajanja.

Predstojeće pripajanje

Suprotno konvencionalnoj mudrosti i diplomatskom novogovoru, odavno postoji izraelski konsenzus da trajno zadrži Jerusalem, dijelove Zapadne obale i rijeke Jordan, uprkos svemu.

To je konsenzus koji datira iz kasnih 1960-ih, a produbio se s usponom desnice krajem 1970-ih. Sve što je Izrael otad napravio, posebno strateško širenje naselja, nametalo je taj konsenzus, a ništa što je otad predložio ili potpisao nikad ga nije kompromitiralo.

To je konsenzus koji obuhvata ideološka, sigurnosna i teološka uvjerenja većine Izraelaca.

Činjenica da se smanjujuća Laburistička stranka lijevog centra žarko želi pridružiti Netanyahuovoj “vladi pripajanja” svjedoči o dubini tog konsenzusa. Čak bi se i dvije velike sekularne opozicijske stranke Yesh Atid i Yisrael Beiteinu pridružile “vladi pripajanja” da nema Netanyahua i njegovog partnerstva sa strankama religijskog predznaka.

Izraelski političari možda se razilaze u vezi s tim kako da održe kontrolu nad palestinskom zemljom, de facto ili kroz formalno pripajanje, ali se u principu slažu.

Većina preferira raniju opciju dok uvjeti ne budu zreli.

Čak je i Netanyahu izbjegavao formalno pripajanje dok to nije postao koristan slogan za prikupljanje podrške radikalne desnice kako bi osvojio i peti mandat.

Međutim, Trumpova podrška možda nije riješila to pitanje za Netanyahua i izraelski establišment, pretvarajući slogan u primjenjivu politiku.

Osim ako se američki predsjednik opet predomisli.

U međuvremenu bi novi val podrške od Trumpa mogao pomoći Netanyahuu da osigura svoje ciljeve.

Lično, takav potez, zajedno s američkim priznanjem izraelskog pripajanja Jerusalema i sirijske Golanske visoravni, dodatno će zacementirati njegovo naslijeđe kao osnivača većeg Izraela.

Nakon 14 godina na vlasti, već je premašio osnivača Izraela, Davida Ben-Guriona, po godinama koje je služio kao premijer.

Politički bi mu “predstojeće pripajanje” moglo pomoći da umanji važnost “predstojećeg suđenja” i ojača svoju poziciju kod desnice.

Strateški, Netanyahu i njegove pristalice u Trumpovoj administraciji procjenjuju da je geopolitička okolina zrela da se napravi potez ka pripajanju.

Palestinski i arapski čelnici slabi su, podijeljeni i sve ovisniji o Washingtonu.

A ostatak svijeta, posebno Evropljani, koji su se pobrinuli da se njihovo protivljenje čuje, preokupirani su pandemijom da bi se oduprli, a pogotovo spriječili takav izraelski potez.

Sada je pitanje kada tačno

Koalicijska vlada smatra da bi Netanyahu mogao predstaviti Knessetu plan za pripajanje od jula naovamo. To bi se moglo dogoditi prije ili poslije republikanske konvencije, na kojoj će Trump biti nominiran za drugi mandat.

To potvrđuje tvrdnju Trumpovog ambasadora u Izraelu Davida Friedmana da je SAD spreman priznati pripajanje u roku nekoliko sedmica.

Dugogodišnji Trumpov advokat i uzdanica, Friedman je jedan od glavnih arhitekata tog plana i trenutno nadzire mapiranje budućeg pripajanja približno 30 posto Zapadne obale.

U međuvremenu, Trumpovog državnog sekretara Mikea Pompea, koji je tvrdio da je pripajanje “izraelska odluka”, očekuju u Izraelu ove sedmice i mogao bi predložiti prvo stupanje u kontakt s Palestincima po osnovi Trumpovog plana, za koji administracija tvrdi, iako to nije tačno, da je pošten, win-win plan za obje strane.

Iako su Palestinci već kategorički odbili taj plan, smatravši ga napadom na nacionalna prava Palestinaca, pripajanje će se dogoditi, prije ili kasnije.

Trenutak istine za Palestince

Podrazumijeva se da je pripajanje okupiranih palestinskih teritorija ilegalno i nelegitimno. Vijeće sigurnosti UN-a bez SAD-a, koji ima moć veta, i Generalna skupština UN-a jednoglasno se protive pripajanju.

Čak se i mnogi izraelski prijatelji iz ljevice i znatan broj njih iz desnice protive pripajanju.

No, budući da je sila u pravu u eri Trumpa i Netanyahua, moćni Izrael uradit će šta želi, a međunarodna zajednica može othukivati koliko želi.

To je posebno tačno za ljutite palestinske čelnike, koji se mogu osjećati povrijeđenima, ali se čini da su sve više u iluziji, posebno u izraelskim očima.

Njihova umorna upozorenja na kraj “mirovnog procesa” i “sigurnosne koordinacije” dočekivana su s krajnim prezirom i ismijavanjem u Izraelu.

Isto tako, njihova mlaka upozorenja da će napustiti dvodržavno u koristi jednodržavnog rješenja, kao da su to dostupne opcije, zaista su smiješna.

Krajnje je vrijeme da oni kažu i urade nešto drugo, nešto ozbiljno i efikasnije.

I da misle to što govore.

Ali šta bi to moglo biti?

Možda bih mogao pokušati dati odgovor na to pitanje u sljedećim danima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera