Otpor podatkovnom kolonijalizmu mora početi sada

Rečeno nam je da je ovo vrijeme teških izbora, vrijeme kada su vanredne mjere praćenja putem naših digitalnih uređaja nužne ako je uopšte moguć povratak normalnom životu nakon covida-19.

Rečeno nam je da su jednom dijelu planete („Istoku“) ove mjere nadzora nametnule autoritarne države, dok drugi dio („Zapad“) ima priliku da „pristane“ na rješenja koja navodno poštuju njihovu privatnost.

Sve i da kontrast Istok/Zapad već ne predstavlja pretjerano pojednostavljivanje, on malo šta rasvjetljava, jer je ista dinamika u temelju oba ova pristupa: novi kolonijalni podsticaj da se sav ljudski život pretvori u tokove podataka za ekonomsku vrijednost i političku moć. Pravi današnji izbor svodi se na pitanje da li se oduprijeti ovom širem trendu. Ali kako da razmišljamo o otporu tokom višeslojne krize koja pogađa zdravstvo, ekonomiju i društvo odjednom?

Prije svega, trebamo hladne glave pogledati predložena tehnološka rješenja. Razmotrite nedavni prijedlog Applea i Googla za novi interfejs (ili API) koji će omogućiti praćenje kontakata. Ovaj prijedlog je sličan drugim rješenjima već primijenjenim na mjestima kao što je Singapur, i mogli bi ga usvojiti sistemi javnog zdravstva širom svijeta, iako su neke vlade (poput britanske) već izjavile da nisu zainteresovane. Bez obzira ko će ga na kraju koristiti, dok ovo rješenje hvale zbog upotrebe enkripcije da se zaštiti privatnost, u zraku vise mnoga pitanja.

Ranjiv na presretanje

Poput mnogih sistema enkripcije, API je potencijalno ranjiv na presretanje, a prisutan je i dodatni rizik lažnih pozitivnih koji ometaju, prije nego pomažu, zdravstvenom sistemu. API odgovara na razmjenu Bluetooth signala između telefona da otkrije nedavni bliski kontakt sa korisnicima telefona koji su priznali da su zaraženi. Ali bliski kontakt za API može biti umnogome različit od medicinski relevantnog bliskog kontakta: Bluetooth signali mogu se očitati i na razdaljini od stotinjak metara, kao i kroz zidove, što virus ne može.

Postoje i opasne nuspojave. API i bilo koja druga aplikacija javnog zdravstva izgrađena na tom principu zahtijevat će da ljudi nose svoje pametne telefone posvuda sa uključenim Bluetoothom, izlažući korisnike riziku da ih identifikuju drugi sistemi praćenja, kao što su oni koje koriste prodavači. Ovi rizici po privatnost nisu sasvim novi, naravno (mnogi ljudi već ostavljaju Bluetooth uključen), ali postoji rizik da postanu normalizirani, ako se usvoji ova aplikacija.

Naviknut ćemo se na ideju da se društveni red može održati samo kada su nam telefoni uvijek uključeni (što mnogi već i rade) i ulogovani na aplikacije za praćenje virusa. Korporacije i vlade će se nadati da su kroz aplikaciju dale utisak da „nešto rade“ dok kreiraju još jednu priliku za neprestano prikupljanje i ekstrakciju podataka u novom trendu koji nazivamo „podatkovnim kolonijalizmom“.

Podatkovni kolonijalizam je iznenađujući novi društveni poredak zasnovan na stalnom praćenju naših uređaja i online života koji je kreirao do sad neviđene prilike za socijalnu diskriminaciju i bihevioralni utjecaj korporacija. Seže dalje od platformi za društvene mreže i pretraživača koji su najviše kritikovani, i obuhvata potpunu reorganizaciju svakodnevnog života i poslovanja.

Istina, podatkovni kolonijalizam nema sva obilježja po kojima danas najviše pamtimo historijski kolonijalizam (ekstremno fizičko nasilje, naprimjer). Ali ako razmišljamo o suštinskoj funkciji kolonijalizma u svjetskoj historiji – da eksploatiše svjetske resurse u potpuno novom obimu, redefinirajući ljudske odnose u odnosu na ekonomsku proizvodnju u tom procesu – paralela je očita.

Umjesto zemlje i rada, ovaj novi kolonijalizam prisvaja sam ljudski život, predstavljen podacima. Podaci o zdravlju su „otvorena granica“ za ovu novu „krađu zemlje“, kako su evidentnim učinile inicijative kao što je Googleov projekat Slavuj prošle godine.

Podatkovni kolonijalizam

Kriza zbog covida-19 samo pogoršava podatkovni kolonijalizam. Mnoga visokotehnološka rješenja koja su već implementirana manje su skrupulozna od prijedloga Applea i Googlea, kao što vidimo u Kini. Zahvaljujući raširenoj infrastrukturi za nadzor, kineska Komunistička stranka je koristila kombinaciju podataka o lokaciji, kontaktnih podataka i prepoznavanja lica uz pomoć vještačke inteligencije kako bi pratili kretanje izvjesnih pojedinaca.

Sami građani mogu koristiti ovu aplikaciju da vide jesu li bili u kontaktu sa zaraženom osobom, dok im druga aplikacija dodjeljuje kod u boji koji određuje njihovu slobodu da se kreću. U Hong Kongu se koriste narukvice da prate kretanje pojedinaca.

Ali zabrinutost nije ograničena na autoritarne vlade. Britanska vlada je naprimjer razmatrala mjere praćenja koje dozvoljavaju gubitak anonimnosti na zahtjev vlade. S tim ciljem se britanska Nacionalna zdravstvena služba udružila sa tehnološkim gigantima Amazonom, Microsftom i Palantirom da pomogne koordinirati njen odgovor na korona virus.

Neke od ovih mjera mogu biti prihvatljive kratkoročno, ali šta ako postanu trajna odlika proširenog korporativnog/državnog aparata za nadzor? Vanredne mjere uvijek neproporcionalno ugrožavaju određene grupe, pretvarajući opće ograničavanje sloboda u nešto više ciljano.

Ovo se desilo nakon 11. septembra sa agresivnim američkim praksama nadzora u ime domovinske sigurnosti. U slučaju covida-19, ciljana grupa neće nužno biti muslimani, već oni zaraženi korona virusom.

Iako ova bolest ne vrši diskriminaciju, postaje sve jasnije da se u SAD-u i Indiji, naprimjer, strah od zaraze koristi za napad na specifične grupe po osnovi rase ili priadnosti društvenoj klasi. Američki predsjednik Donald Trump je strateški nazvao korona virus „kineskim virusom“ i Ministarstvo domovinske sigurnosti se priprema da rasporedi vojnike na američkim granicama da se zaštite protiv imigrantskog „potencijala da prošire ovu bolest“.

Mjere izolacije u Indiji

U Indiji su mjere izolacije imale neproporcionalan utjecaj na siromašne, izazvavši najveći ljudski egzodus još od podjele ove države.

Ovdje postoji i historijska poveznica. Presjek bolesti, podataka i moći postojao je davno prije trenutne krize. Kolonizacija američkog kontinenta rezultirala je smrću 90 posto izvornog stanovništva (više od 50 miliona ljudi), od kojih je 95 posto umrlo od bolesti donesenih iz Evrope.

Širenje bolesti nije bio dio plana evropskih osvajača Latinske Amerike od prije pet stoljeća, ali je stvorilo do tad neviđenu priliku za njih. Iako se ne pretvaramo ni trenutak da je smrtnost od covida-19 usporediva – Svjetska zdravstvena organizacija je 3. marta iznijela podatak da smrtnost iznosi 3,4 posto, dok druge brojke sugerišu da je smrtnost 6 posto – lekcija da epidemije kreiraju prilike za moć da se širi na drastične načine je jasna.

Dok je strah od ponovnog izbijanja epidemije prisutan, možemo predvidjeti da će države trajno intenzivirati restrikciju i praćenje kretanja preko granica i unutar gradova. Izgovor će biti praćenje bolesti, kao što se dešavalo tokom perioda kolonijalne vlade, ali alati će sve više uključivati praćenje građana preko njihovih uređaja koji generiraju podatke.

Takvi oblici vladavine kroz „higijenu“ već su isprepleteni sa postojećim režimima za upravljanje kretanjem migranata preko granica u sve nestabilnijoj globalnoj ekonomiji, čineći sve opasnijim svjetske kampove za zadržavanje migranata.

Trebamo se odurpijeti oblicima podatkovnog oportunizma koji traže načine da iskoriste trenutnu krizu. Moramo odbiti upotrebu podataka da se napadaju specifične grupe u ime zdravlja i sigurnosti. Iznad svega, moramo odbiti temeljnu pretpostavku koja pokreće podatkovni kolonijalizam: ideju da je stalna ekstrakcija podataka iz naših svakodnevnih života na neki način javno dobro a ne samo korporativna dobit. Ako ne ograničimo tehnološka „rješenja“ koja se spremaju, rizikujemo da ugradimo historiju kolonijalnog prisvajanja, starog i novog, u našu budućnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera