Vrijeme je da se unaprijedi WHO, a ne da mu se oduzmu sredstva

WHO bi trebao nastaviti koordinirati različite učesnike i vlade prema kontroli i suzbijanju korona virusa, piše autor (Reuters)
WHO bi trebao nastaviti koordinirati različite učesnike i vlade prema kontroli i suzbijanju korona virusa, piše autor (Reuters)

Ako je ikad i bilo ikakve sumnje o lošoj putanji trenutne američke politike, potez predsjednika Donalda Trumpa da ukine sredstva za Svjetsku zdravstvenu organizaciju usred najgore globalne pandemije za vrijeme naših života jasan je dokaz da je tako. WHO i sistem Ujedinjenih naroda, kojem ovo zdravstveno tijelo pripada, daleko su od savršenih. Mi koji radimo u zdravstvenom i humanitarnom sektoru u zemljama u razvoju dobro znamo brojne kolosalne neuspjehe ove organizacije tokom njenih 75 godina postojanja. Mnogi od izazova s kojima se suočava UN sistem institucionalni su i sistemski. Pozivi na reformu UN-a gotovo su trajne stavke na dnevnom redu Generalne skupštine UN-a.

Ali, znatiželjno je i važno primijetiti potez Trumpove administracije, kao i ton i pristup koje ima u odnosu prema ovom svjetskom tijelu. U ukidanju sredstava za WHO i pozivima na ostavku njenog šefa Tedrosa Adhanoma Ghebreyesusa SAD pokazuje svoju privilegiju i ilustrira još jedan primjer zapadnjačke iznimnosti – gdje se na problem obraća pažnja samo kada remeti ili prijeti određenim životima. Širom globalnog juga epidemije, prirodne katastrofe, sukobi i visok nivo siromaštva znače da je, uglavnom, UN sistem od ključnog značaja. Iako su pojedinačne države preko svojih vlada odgovorne za zdravlje svojih građana, WHO igra ključnu ulogu u koordiniranju napora svojih različitih učesnika. Globalna pandemija nalaže globalni odgovor, a kako stvari stoje, njega mogu koordinirati samo WHO i druge multilateralne institucije.

U slučaju pandemije korona virusa – iako je WHO suočen s kritikama – ova je organizacija, zapravo, postupila dobro i pružila je globalno liderstvo i upozorila države da se pripreme za, do prije par mjeseci, nepoznatu bolest. Četiri sedmice nakon prvog upozorenja, WHO je Covid-19 proglasio vanrednim stanjem od međunarodnog značaja, a za manje od tri mjeseca proglašen je pandemijom. U poređenju s ranijom inertnošću koju je WHO pokazivao u epidemijama drugih bolesti, posebno u zemljama u razvoju, brzina s kojom je djelovao za Covid-19 je za pohvalu.

Duboke greške u UN sistemu

Ali, multilateralne institucije, koje upravljaju globalnim odgovorima, oduvijek imaju duboke greške i zaslužuju kritiku. U Ruandi su 1994. godine UN mirovne snage stajale po strani dok je više od 800.000 Tutsija izmasakrirano u genocidu. Misija Un-a je dobila zadatak da održava mir, ali iako je bilo jasno da se dešavao genocid u aprilu 1994. godine, mirovne snage su stajale po strani dok su stotine hiljada ljudi ubijane, sakaćene, silovane i mučene. UN se kasnije izvinio što nije uspio zaštiti narod Ruande, ali za one koji su izgubili voljene izvinjenje generalnog sekretara bilo je prazno. Niko nije pozvan na odgovornost za ovaj ogromni neuspjeh. I niko nije pozvao na ukidanje sredstava UN-u, iako je gotovo milion ljudi poginulo.

Od 2012. godine UN je u Mijanmaru umanivao kršenja ljudskih prava zajednice Rohinja i ignorirao je znake upozorenja prethodnici genocida, koji je počeo u avgustu 2017. godine. U izvještaju Gertha Rosenthala zaključeno je da je UN propustio da zaustavi genocid zbog “sistemskih grešaka”. Ovo je, naravno, postao prostor kroz koji su pojedinci bježali od odgovornosti. Kako je nezavisni analitičar primijetio o UN odgovoru: “Suočavanje s UN zvaničnicima tokom ovog perioda bilo je kao suočavanje s članovima disfunkcionalne bogate porodice koji se međusobno preziru.” I zaista, oni su besposličarili dok je Rim gorio. Pa ipak, nije bilo poziva da se zaustavi finansiranje ijedne organizacije, iako je gotovo milion Rohinja nasilno raseljeno i živjelo u užasnim uslovima u izbjegličkim kampovima u Bangladešu.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

U martu 2014. godine je humanitarna organizacija Ljekari bez granica upozorila na “besprimjernu” epidemiju ebole u Gvineji, kada je prijavljeno 80 slučajeva, a neki od njih u glavnom gradu Conakryju. WHO je umanjio razmjere epidemije, tvrdeći da nema potrebe za panikom. U kasnijim evaluacionim izvještajima, otkriveno je da je spora reakcija WHO-a doprinijela neuspjehu da se suzbije epidemija, koja je zarazila više od 28.000 ljudi, a usmrtila njih više od 11.000. Ipak, niko nije pozivao na ukidanje sredstava WHO-u.

U slučaju korona virusa, ako prihvatimo, kao što moramo, da je svaki život bitan, onda pitanje o navodnom neuspjehu WHO-a zaslužuje pažnju. Ali, posebno zabrinjava činjenica da u tako ključnom trenutku za globalno zdravlje Trump bira put koji je okrenut ka unutra i sebičan na račun većeg dobra. Izgleda da kada su ugroženi životi onih koje doživljavamo kao ljude kojima nedostaje posredništvo zbog neuspjeha multilateralnih institucija, to se posmatra kao “nesreća na radnom mjestu”. Ali, kada njihov rad utječe na život onih koji su “važni”, barem prema mišljenju Trumpa, onda se nešto mora poduzeti. Ali, važno je pitanje – šta treba poduzeti? Kako će se mnogi od nas koji su radili unutar i oko ovog sistema složiti, odgovor je reforma, a ne ukidanje sredstava.

Cijeli je kolektiv izložen riziku

Ujedinjeni narodi, kao i mnoge druge multilateralne institucije, uključujući Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku, nastavljaju izbjegavati odgovornost zbog slabih mehanizama odgovornosti. Već duže od dva desetljeća prisutni su pozivi da se izvrši reforma UN-a. Ali, ovi pozivi za promjenu dolaze iz država koje nisu predstavljene u Vijeću sigurnosti UN-a, dok su bogate i moćne države u više navrata blokirale bilo kakva osporavanja moći koju trenutno uživaju. Reformski proces, poduprt globalnom solidarnošću i priznavanjem vrijednosti drugih država, davno se trebao desiti. UN i druge multilateralne institucije ne mogu nastaviti biti replika globalnih ekonomskih i kolonijalnih struktura moći i očekivati da će im to proći. Ako UN ne prođe kroz ovaj proces, nastavit će biti u stanju paralize kada se suoči s krizama.

Ako je išta pokazao, Covid-19 je pokazao da je potrebno još finansijskih sredstava za globalno zdravlje i za izgradnju zdravstvenih sistema, a ne manje. Da bismo se vratili uobičajenom životu i bili u stanju živjeti u globalnom zajednici, ponovno otvaranje granica i trgovačkih puteva zavisi od svih država i njihovih nastojanja da zajedno suzbiju ovu pandemiju. WHO bi trebao nastaviti koordinirati različite učesnike i vlade prema kontroli i suzbijanju Covida-19. Odluka da se zaustavi finansiranje WHO-a u ovom ključnom trenutku stoga ne samo da je iracionalna, već je i prijetnja upravo za one ljude koje ova odluka tvrdi da štiti.

Covid-19 je iznio na vidjelo opasnost osiguravanja pristupa zdravstvu za samo određeni dio društva. Pokazao je da ako neki ljudi nemaju pristup adekvatnoj zdravstvenoj njezi, cijeli je kolektiv izložen riziku. S više od 800.000 oboljelih od korona virusa i s tendencijom rasta, SAD bi to trebao znati bolje od svih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO