Vanjska politika Bin Salmana – zbrkani savezi i odsustvo vizije
Piše: Fahad al-Ghofaili, saudijski kolumnista
Desetljećima je za saudijsku vanjsku politiku bilo karakteristično gotovo potpuno oslanjanje na “meku moć” usko povezanu s korištenjem političkog novca za kupovinu saveznika i vršenje utjecaja na zemlje i grupe.
Međutim, ta politika je ušla u fazu kliničke smrti dolaskom Salmana bin Abdulaziza na prijestolje u kraljevini, a onda je doživjela i stvarnu smrt kada je njegov sin, princ Mohammed bin Salman, imenovan za prijestolonasljednika i kada je preuzeo od oca Salmana, nezvanično sve do ovog trenutka, poluge vlasti i stvarnu vladavinu.
Politički kurs u zemlji mijenja se u potpunosti u vrijeme vladavine princa Mohammeda, najmlađeg sina kralja Salmana.
Saudijska vanjska politika počinje se kretati u pravcu oslanjanja na vojnu snagu, što se jasno pokazalo u Jemenu te na podržavanje ilegalnih milicija, kao što je to bio slučaj u Libiji.
Ovakvu politiku Bin Salmana karakterizirao je odsustvo strateške vizije, što bi joj pružilo mogućnost da razumije i da se bavi varijablama međunarodnog i regionalnog sistema.
Razlog za to je impulsivni i istovremeno agresivni stil Bin Salmana, pored nedostatka političkog iskustva potrebnog za upravljanje državom veličine i statusa Saudijske Arabije.
Kako su prijatelji pstali neprijatelji
Uz sve to, Bin Salman je često pokazivao nesposobnost da uspostavi balans između ličnih ambicija i onoga što bi trebala biti vanjska politika Saudijske Arabije.
Saudijska vanjska politika u doba Bin Salmana nije se pridržavala determinanti koje je sebi postavila, a to su “jačanje odnosa sa zaljevskim državama, gajenje dobrosusjedskih odnosa, neuplitanje u unutrašnja pitanja drugih zemalja, podržavanje odnosa s arapskim i islamskim zemljama i zajedničkih interesa s njima te provođenje politike neutralnosti zasnovane na jačanju saradnje s drugim državama”.
Ovakva saudijska vanjska politika počinje svoje razdoblje ratom u Jemenu, zatim nametanjem blokade Kataru, građenjem neprijateljstava i stvaranjem problema sa i među državama.
Tokom vladavine Bin Salmana, iako se radi o svega nekoliko godina, odnos Saudijske Arabije s mnogim arapskim, regionalnim i zapadnim zemljama se pogoršao.
Saudijska Arabija je prekinula odnose s Katarom i Kanadom, narušila je odnose s Marokom, dok se odnosi s Turskom zasnivaju na oprezu i zabrinjavajućim računicama, uz povremene medijske napade, a drugi put tišinu.
Letimičnim pogledom zaključujemo da su lični odnosi i kontradikcije upravljali relacijama Saudijske Arabije s tim zemljama.
Manjak iskustva, nepromišljenost i impulsivnost nisu bili jedini razlozi koji su imali utjecaja na novu saudijsku vanjsku politiku.
Manipuliranje cijenama nafte
Tu su i drugi ključni faktori koji su ostavili traga, a to su nedostatak svijesti Bin Salmana o saudijskom vjerskom, geografskom, regionalnom i međunarodnom statusu, ili njegovo, u najmanju ruku, namjerno ignoriranje sagledavanja svih dimenzija tog statusa.
Od samog imenovanja za prijestolonasljednika, u junu 2017. godine, Saudijska Arabija je zauzela neprijateljski stav prema islamističkim grupama, podržala je “Sporazum stoljeća” i kontrarevolucionarne snage te manipulirala cijenama nafte.
Sagledavajući dimenzije Bin Salmanove vanjske politike odvojeno, podrška “Sporazumu stoljeća”, borba protiv islamističkih grupa i podržavanje snaga kontrarevolucije dovela je do toga da Saudijska Arabija ostane bez statusa lidera u islamskom i arapskom svijetu.
Također, Bin Salmanovo manipuliranje cijenama nafte će, ako ne odustane na vrijeme od onoga što čini, naštetiti njegovim odnosima s Amerikom, posebno s predsjednikom Donaldom Trumpom i njegovim zetom Jaredom Kushnerom, koji i dalje prikrivaju njegove zločine i skandale.
Najbolji dokaz za to je njihovo totalno ignoriranje i izostanak bilo kakvih osuda na račun prijestolonasljednika u slučaju atentata na novinara Jamala Khashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu 2. oktobra 2018. godine.
Konfrontacija s Emiratima u Jemenu
Još jedna stvar koju ne treba zaboraviti kada se govori o novoj saudijskoj vanjskoj politici je uloga princa prijestolonasljednika Abu Dabija Mohammeda bin Zayeda i njegov veliki utjecaj i efekat na Bin Salmana.
Do te mjere da Ujedinjeni Arapski Emirati danas, i to po prvi put u svojoj relativno kratkoj povijesti, imaju veliki utjecaj na saudijsku vanjsku i unutrašnju politiku.
Umjesto da Rijad vodi glavnu riječ u pitanjima regije, Abu Dabi pokušava postati glavni igrač, iskorištavajući Rijad kao agenta za vođenje ambicioznije vanjske politike.
Još jedna ključna karakteristika nove vanjskopolitičke ere je opsesija stvaranjem saveza kojima nedostaje jasna vizija kako bi imali kontinuitet i uspjeh.
Za pet godina Saudijska Arabija je uspostavila pet arapskih i regionalnih saveza.
Na samom početku formirana je “Arapska koalicija u Jemenu”, koja je obuhvatila više arapskih zemalja.
Ta koalicija se počinje postepeno urušavati iznutra od izbijanja krize s Katarom, pa su u njenom sastavu ostale još samo Saudijska Arabija i UAE, koje se sada tajno konfrontiraju u Jemenu.
Tu je još i “Islamska vojna koalicija za borbu protiv terorizma”, čije je formiranje Saudijska Arabija najavila krajem 2015. godine, a sve u cilju borbe protiv terorizma u svim njegovim oblicima i manifestacijama, koja bi uključivala 41 arapsku i islamsku zemlju.
‘Arapski NATO’ propao već u startu
Ta koalicija je bila “mrtvorođena”, kao što je poznato, a pojedine zemlje su bile iznenađene kada su se pronašle na listi zemalja koje u njoj učestvuju.
“Bliskoistočni strateški savez” (MESA), ili “arapski NATO”, naziv je još jedne propale koalicije, koja je počela kao ideja koju je 2018. godine iznio Donald Trump s ciljem suprotstavljanja Iranu u regiji.
Saudijska Arabija je 2019. godine najavila da će biti domaćin sastanka, koji uključuje SAD, UAE, Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar i Jordan, u okviru priprema za pokretanje “saveza”, dok Egipat nije učestvovao na sastanku, iako je dobio poziv.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Šanse za formiranje “arapskog NATO-a” izgledale su slabe još od najave njegovog formiranja.
Zaljevska kriza proizvela je velike podjele među arapskim zemljama i neviđen politički jaz u Vijeću za saradnju arapskih zemalja Zaljeva (GCC).
Pored toga, javile su se poteškoće u postizanju dogovora među zemljama koje bi činile ovaj “savez” oko nekih određenih pitanja, prioriteta i prijetnji.
Neuspio bojkot i zahtjevi Kataru
“Savez Crvenog mora” je savez koji je trebao biti usko povezan s ratom u Jemenu, posebno sa sve učestalijim prijetnjama u moreuzu Bab al-Mandab, koji povezuje Crveno more, Adenski zaljev i Arapsko more.
Također se pretpostavljalo da će taj savez osigurati koordinaciju i konsultacije o ovom vitalnom morskom prolazu i da će obuhvatiti osam zemalja: Saudijsku Arabiju, Sudan, Džibuti, Somaliju, Eritreju, Egipat, Jemen i Jordan.
Međutim, kararakteristična stvar i za ovaj savez bilo je razilaženje zemalja članica i njihovi različiti prioriteti i ciljevi.
Egipatsko rukovodstvo, naprimjer, kao najbliži saveznik Saudijske Arabije, ne dijeli istu viziju koju Bin Salman želi nametnuti po pitanju rješavanja tamošnjih prijetnji i opasnosti.
I, na kraju, pokazao se neuspjeh “saveza četvorke”, a obuhvata zemlje koje su bojkotirale Katar, odnosno Saudijsku Arabiju, UAE, Bahrein i Egipat.
Savez je osnovan radi koordiniranja napora i dogovora o konkretnim politikama za suočavanje s Katarom.
Države u sastavu ove koalicije postigle su dogovor da postave 13 zahtjeva Kataru, uslovljavajući okončanje bojkota prihvatanjem ovih uvjeta.
Koalicija nije uspjela prisiliti Katar da pristane na te uvjete uprkos nametanju blokade.
Srozavanja vjerske reputacije
Nema sumnje da saudijskom prijestolonasljedniku nijedan od ovih saveza nije pomogao da ostvari željene ciljeve, jer je zajednička karakteristika svih tih saveza odsustvo jasne vizije i nemogućnost da se države članice dogovore oko zajedničkih ciljeva.
Pored neslaganja koje postoji među članicama tih saveza, kako je uopće moglo doći do toga da se, naprimjer, formira savez protiv Katara, a istovremeno se radi na uspostavi “arapskog NATO-a”, koji okuplja Katar i države koje su uvele bojkot?
Prijestolonasljednik Bin Salman, dakle, uvodi Saudijsku Arabiju u stanje političke neravnoteže, zbog svoje zabrinjavajuće politike i nestabilnih saveza.
To je zemlju uvuklo u mnoge regionalne i međunarodne sukobe te dovelo do postepenog srozavanja njene vjerske reputacije i političkog utjecaja, pored toga da je izgubila mnogo svojih relacija s državama u susjedstvu, regiji i svijetu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera