(Bez)vrijednost penzionerskog života

Političke, zdravstvene i vlasti civilne zaštite u Bosni i Hercegovini konačno su se smilovale prema 421.300 penzionera u Federaciji Bosne i Hercegovine i 265.000 penzionera u entitetu Republika Srpska. Ukupno 686.000 penzionera dobilo je dozvolu da nakon višesedmične izolacije početkom mjeseca i u jutarnjim satima u vremenu od-do mogu protegnuti svoje izrađene staračke noge, obaviti najnužniju kupovinu i ono najvažnije u njihovim životima osim samog života – podići martovsku penziju. Za aprilsku će biti kako bude: sve je u rukama sićušnog biološkog moćnika, koji je u samo nekoliko sedmica uspio poniziti samozvano najmoćnije stvorenje, čovjeka, i poraziti cjelokupno iskrivljeno čovječanstvo kakvim ga je to, navodno, “najmoćnije” biološko biće dosad stvaralo.

I dok se najrizičnija grupa građana (u FBiH 270.000 penzionera prima zarađene uplate preko banaka, a 130.000 njih starije je od 65 godina) utrkuje, nagurava i izlaže masovnoj zarazi korona virusom, poništavajući tako efekte svih dosadašnjih mjera i zdravstvenih preporuka, predstavnici svih poluga vlasti uključenih u donošenje takve odluke o “slobodi kretanja” penzionera sada likuju i slave kao svako svoju, pa makar i Pirovu, pobjedu. Uprkos, dakle, činjenici da su sami penzioneri kroz svoja udruženja ukazivali na rizičnost takve “slobode” i sve moguće posljedice takvih odluka, predlažući pritom i drugačija rješenja, koja ni ovog puta nije imao ko čuti.

‘Njegovo visočanstvo’ ček

Osim zdravstvenog aspekta u vidu realne opasnosti od moguće multiplikacije opake zaraze smrtonosnim virusom SARS-CoV-2, navodnu solidarnost prema penzionerima pogrešno je i jednostrano smještati u samo političke kontekste tipa “pridobijanja izbornih poena”, “dodvoravanja najstabilnijem glasačkom tijelu” i tome slično. Takvim ili samo takvim javnim debatama o navodnoj solidarnosti s penzionerima ne dotiče se sama srž problema. A ona nije u penziji kao materijalnom izvoru života za više od pola miliona građana u Bosni i Hercegovini. Suština je u “Njegovom visočanstvu” zvanom ček.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Da, ček je taj zbog kojeg je ta “sloboda kretanja” dozvoljena. Čekom se utvrđuje je li neko od penzionera u Federaciji BiH živ ili mrtav. Ček je mjerilo kojim se utvrđuje hoće li nekome biti uplaćena sljedeća penzija ili ne. Uzalud vam sve ostale institucije i silna birokratija kojoj je to posao – od zdravstvenih ustanova i pogrebnih preduzeća do matičnih ureda, ostavinskih rješenja i najbližih srodnika. Sve je to nebitno i nepouzdano u odnosu na ček, koji samo vlastitom rukom svakog penzionera mora biti preuzet svakog mjeseca, po mogućnosti u prvih desetak dana. U suprotnom nema penzije!

Svi mi i svi vi koji u kućama i familijama imamo takve roditelje, srodnike ili smo i sami decenijama izdvajali znatne iznose za koliko-toliko dostojanstven život u trećoj životnoj dobi znamo da je upravo taj famozni ček ne samo glavni razlog zbog kojeg je navedena mjera o “solidarnosti” usvojena nego je godinama jedna od glavnih poluga preko kojih Federalni zavod PIO/MIO trenira strogoću i dokazuje navodnu brižnost prema “svojoj” državi.

Zašto je mit o čeku toliko sporan?

Zašto je, za svaki normalan ljudski um, taj famozni izum u vidu penzijskog čeka toliko sporan, a za federalnu vlast toliko bitan? Prvo ukratko o njegovoj mitskoj bitnosti.

Federalni zavod PIO/MIO nekada davno (ne zna se ni gdje ni kada ni kako jer nigdje nema pisanog traga u vidu uredbe, odluke, podzakona) nametnuo je nerazumnu mjeru obaveznog preuzimanja penzijskog čeka prilikom svakog preuzimanja penzije kako bi se, vidi čuda, ostvarivao uvid u “stvarni broj” penzionera, a izbjegla navodna pojava onih koji su “fiktivni”.

Ako tri puta zaredom (bez obzira na granate, topove, bolest, viroze ili pandemiju) ne dođete osobno u banku za koju ste se svojevoljno opredijelili i ako s penzijom ne preuzmete i “ček o uplati penzije”, već sljedeća uplata bit će vam stornirana. Bez obzira na zakonom zagarantirano pravo na penziju.

Tim povodom na službenom sajtu Federalnog zavoda PIO/MIO, na početku globalne pandemije korona virusa, doslovno je objavljena sljedeća filantropsko-samilosna novost za penzionere: “Postupajući u skladu sa naređenjem Kriznog štaba Federacije BiH te odlukom Vlade FBiH, a u cilju sprječavanja širenja korona virusa (COVID-19) i zaštite zdravlja penzionera, Federalni zavod MIO/PIO obavještava korisnike penzije da do 31. 05. 2020. godine nisu u obavezi vršiti podizanje penzionih čekova u bankama. Korisnicima koji u tom periodu ne podignu čekove neće biti obustavljena isplata penzije. Ova mjera ima funkciju smanjenja gužvi u bankama kao značajnog rizika širenja zaraze. Po isteku roka od 31. 5. 2020. godine Federalni zavod će obavijestiti javnost o režimu rada u narednom periodu.”

Deklaracije, konvencije i ostale ‘tripice’ o ljudskim pravima

Kao članica Ujedinjenih naroda od 1992. i Vijeća Evrope od 2002, Bosna i Hercegovina je potpisnica Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a iz 1948. i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Evrope iz 1950. Neka mi ne bude zato zamjereno što ću upravo sada i ovdje podsjetiti na neka od temeljnih načela ovih, još važećih međunarodnih akata o ljudskim pravima, a i penzioneri bi i u Federaciji BiH, valjda, morali biti tretirani kao ljudi, zar ne!?

U samoj Preambuli Opće deklaracije o ljudskim pravima navodi se da je “priznanje urođenog dostojanstva, te jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske zajednice temelj slobode, pravde i mira u svijetu”.

Već u prvom članu Deklaracije stoji da se “sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka po dostojanstvu i pravima”. Članom 13 “garantira se pravo na slobodu kretanja i boravka unutar granica svake države. Svako ima pravo napustiti svoju i bilo koju drugu zemlju i vratiti se u svoju zemlju.”

Članom 29 izričito se ukazuje na to da “u korištenju svojih prava i sloboda svako može biti podvrgnut samo onim ograničenjima koja su utvrđena zakonom isključivo radi osiguranja potrebnog priznanja i poštivanja prava i sloboda drugih, te radi ispunjenja pravednih zahtjeva morala, javnog reda i općeg blagostanja u demokratskom društvu”.

No, čemu i kome sve te deklaracije, konvencije i ostale “tripice” o ljudskim pravima u vrijeme globalne pandemije?

Zbogom, ljudska prava!

Sve navedene odredbe čije se značenje u konkretnom slučaju odnosi na penzionere u Federaciji BiH očito se ne poštuju. U entitetu Republika Srpska, zamislite, poštuju se, i to gotovo istovjetno onome kako se na slobodu kretanja i izbor prebivališta gleda u najsavremenijim zemljama. Čini se, dakle, da je Federacija BiH jedina savremena društveno-politička zajednica u Evropi (za svijet ne znam sa sigurnošću) u kojoj su toliko važne globalne odrednice o temeljnim ljudskim pravima za znatan dio populacije Bosne i Hercegovine derogirane.

Nasuprot Federaciji BiH, iz Fonda PIO RS nedavno je potvrđeno da se penzije početkom svakog mjeseca iz tog entiteta otpremaju u 29 država na četiri kontinenta – najviše u Srbiju, Hrvatsku, Crnu Goru i Austriju. U daleku Australiju iz Banje Luke otprema se 213, u SAD 69, a u Kanadu 33 penzije, naravno, na bankovne račune privremeno ili trajno iseljenih penzionera koji, dakako, kao i niko drugi osim penzionera u Federaciji BiH, ne moraju podizanjem penzijskog čeka po bjelosvjetskim bankama dokazivati vlastima u RS-u da su još živi.

Čuvari države

Za direktora Federalnog zavoda PIO/MIO Zijada Krnjića i predsjednika Upravnog odbora Eugena Ćubelu, kao dvojicu najodgovornijih čelnika te institucije, čak ni ovakvo bespravno čekovno “pokriće” nije dovoljno pouzdan maltretirajući alat za svakomjesečno prebrojavanje živih i umrlih penzionera, pa su, ponovo mimo zakona i svake zdrave logike (ko zna kada, na temelju čega i do kada, jer ni o tome ne postoje javno dostupni tragovi) propisali, vjerovali ili ne, i obavezu dostavljanja jednogodišnje “Potvrde o životu”. O životu penzionera, naravno. A zašto je takva “potvrda” važna? Zato što je i svaka konvertibilna marka važna za državu, pa se brižna uprava Federalnog zavoda PIO/MIO prihvatila dodvaračke uloge stražara koji državu čuva od finansijskog sloma do kojeg bi je, eventualno, mogla dovesti neka prekobrojna penzija isplaćena nekome ko je ilegalno umro i nečujno sahranjen.

Sve što sam posredstvom svemogućeg interneta uspio “iskopati” u vezi s pravnim temeljima za takve postupke federalnih vlasti jest direktiva kojom se propisuje da su “svi penzioneri / umirovljenici s prebivalištem izvan FBiH dužni dostaviti ‘potvrdu o životu’ do kraja kalendarske godine. Obrazac te potvrde se može preuzeti s web-stranice Zavoda, te popunjena i ovjerena potvrda treba biti dostavljena ISKLJUČIVO POŠTOM (original), na adresu mjerodavne službe FZ MIO/PIO (Dubrovačka b. b., 88000 Mostar ili Ložionička 2, 71000 Sarajevo) do kraja kalendarske godine.”

Batina za penzionere

Tako dolazimo i do najdebljeg dijela te batine za penzionere. Dolazimo do ovjere, odnosno do potvrde vjerodostojnosti “Potvrde o životu”.

Za takav “muhur” Federalni zavod PIO/MIO (ko zna po kojim zakonima) ovlastio je “nositelja penzijskog osiguranja u inostranstvu ili u BiH u općini prebivališta korisnika penzije, notare, diplomatska predstavništva BiH po svijetu, te domove penzionera (ako je penzioner tamo smješten) ili bolnice (ako je smješten tamo)”.

Zatim slijede upozorenja velikim slovima kako nikome ne bi promakla: “NEOVJERENE, NEPOPUNJENE ili ovjerene od nekih drugih institucija (banke, udruge penzionera, osobno i sl.) smatrat ćemo NEISPRAVNIM i NEVAŽEĆIM, te ih NEĆEMO prihvatiti kao valjane. Potvrdu o životu nije potrebno printati u boji. Nedostavljanje potvrde o životu dovodi do obustavljanja isplate penzije.” Na kraju direktive napominje se da “korisnici (mirovine / penzije) iz Hrvatske, Slovenije i entiteta RS više ne moraju slati potvrde o životu”.

Svjesno ili nesvjesno, tako je obnarodovana još jedna dodatna neravnopravnost i nezakonitost!

Za jednu ‘potvrdu’ 26 eura

Ali vratimo se ipak “muhuru” i ovjeravanju “potvrde o životu” jer ovdje nije riječ o tek pukom birokratskom maltretiranju penzionera nego o parama i ekonomskom iznurivanju ionako slabostojeće ogromne većine te populacije. Evo kako. Ilustrirat ću to primjerom koji mi je geografski i institucionalno trenutno najprovjerljiviji, a to je diplomatsko predstavništvo Bosne i Hercegovine u Briselu.

Prema važećem Cjeniku konzularnih usluga Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, cijena “uvjerenja, potvrde, izvoda iz matične knjige ili sprovodnice” (tarifni broj 39) iznosi cijelih 26 eura. Da! Konzularni “muhur” i potpis ovlaštene osobe košta više od 50 KM po jednoj “potvrdi o životu”.

Poznato je da ni usluge notara i svih ostalih koje je Federalni zavod PIO/MIO nezakonito “ovlastio” također nisu besplatne, pa se postavlja najlogičnije, ljudsko pitanje: kako je moguće da se takve apsurdnosti tolike godine provlače kroz iglene uši sveopće javnosti i pred očima više od 420.000 penzionera u Federaciji BiH, svih nadzornih tijela, pravosudnih institucija predvođenih Ustavnim sudom, pa sve do brojnih međunarodnih ureda i njihovih još brojnijih predstavnika u Bosni i Hercegovini?

Ili se to samo meni pričinjava da je penzionerima u Federaciji BiH de facto uskraćeno jedno od najelementarnijih ljudskih prava – pravo na slobodu kretanja i izbor prebivališta. Kako? Nezakonitim i neustavnim uvođenjem obaveze o svakomjesečnom podizanju penzijskog čeka. A “potvrdom o životu” uskraćuje se najvažnije ljudsko pravo od svih propisanih i podrazumijevajućih ljudskih prava – pravo na život bez polaganja ikome računa jesu li legalno živi, gdje su odlučili umrijeti, ili su već “ilegalno” umrli i pokopani. Federalni zavod PIO/MIO o tome ne bi smio odlučivati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera