Pandemija korona virusa dio je klimatskih promjena

Piše: Vijay Kolinjivadi

Brzina i obim pandemije korona virusa iznenadili su vlade i zaljuljali berzu. Otkad se taj virus prvi put pojavio u kineskoj pokrajini Hubei, zarazio je više od 700.000 ljudi i usmrtio više od 33.000 širom svijeta za manje od šest mjeseci.

Povezanost našeg globaliziranog svijeta dovela je do širenja bolesti COVID-19. Poremećaj koji to i dalje uzrokuje učinio je očitim zavisnost društva od globalnih sistema proizvodnje.

Ova pandemija prisilila je vlade da balansiraju između osiguravanja javne sigurnosti i dobrobiti i održavanja profitnih marži i ciljeva rasta, što je teško. U konačnici, šanse za visoku stopu smrtnosti i urušavanje zdravstvenih sistema prisilili su države da stave milione ljudi u izolaciju.

Te raširene i potpuno nove mjere koje su preduzele vlade i međunarodne institucije potakle su neke od nas da se zapitamo u vezi s drugom globalnom prijetnjom koju je potrebno rješavati čim prije – klimatskim promjenama.

Ta dva hitna stanja zapravo su dosta slična. Oba vuku korijene iz trenutnog svjetskog ekonomskog modela, koji se zasniva na ostvarivanju beskonačnog rasta nauštrb okoline, od koje zavisi naš opstanak, i oba su smrtonosna i remetilačka.

Zapravo se može reći da je pandemija dio klimatskih promjena i stoga naš odgovor na nju ne bi trebao biti ograničen na suzbijanje širenja virusa. To što smo smatrali “normalnim” prije pandemije već je bila kriza, pa vraćanje na prijašnje stanje ne može biti opcija.

Zajednički korijeni bolesti COVID-19 i klimatskih promjena

Uprkos upornom poricanju klimatskih promjena u nekim političkim krugovima, dosad je većini širom svijeta jasno da se klimatske promjene događaju kao rezultat ljudske aktivnosti, tj. industrijske proizvodnje.

Kako bi nastavili proizvoditi i bili u stanju izjaviti da njihova ekonomija raste, ljudi koriste prirodne izvore – vodu, fosilna goriva, drvnu građu, zemlju, rude itd. – i uključuju ih u industrijski krug, koji proizvodi razne stvari (automobile, odjeću, namještaj, telefone, procesiranu hranu itd.) i mnogo otpada.

Taj proces crpi prirodnu sposobnost okoline da ostane u ravnoteži i remeti ekološke cikluse (npr., sječa šuma vodi do manje apsorpcije CO₂ od šuma), dok u isto vrijeme dodaje veliku količinu otpada (npr., CO₂ iz sagorijevanja fosilnih goriva). To potom vodi do promjena u klimi naše planete.

Taj isti proces odgovoran je i za COVID-19 i druge epidemije. Potreba za većom količinom prirodnih resursa natjerala je ljude da nasrću na različita prirodna staništa i izlažu se dosad nepoznatim patogenima.

U isto vrijeme porast masovne proizvodnje hrane kreirao je ogromne farme s velikim brojem grla stoke i peradi smještenim u megaštale. Kako biolog Ro Wallace tvrdi u svojoj knjizi Velike farme uzrokuju veliku gripu (Big Farms Make Big Flu), to je stvorilo savršene uvjete za mutaciju i pojavljivanje novih bolesti, kao što su hepatitis E, virus nipah, Q-groznica i druge.

Američki Centar za kontrolu i sprečavanje bolesti (CDC) procjenjuje da tri od četiri nove zarazne bolesti potječu od kontakta između životinja i ljudi. Epidemije ebole i drugih korona virusa, kao što je MERS, naprimjer, nastale su skokom sa životinje na čovjeka u narušenim prirodnim staništima.

U slučaju bolesti COVID-19 sumnja se da je virus prenesen na ljude na tzv. vlažnoj tržnici u Wuhanu, gdje se prodaje meso divljih životinja.

Masovni uzgoj divljih životinja, uključujući ljuskavce, cibetke, lisice, divlje guske i divlje svinje, između ostalih, industrija je vrijedna 74 milijarde dolara u Kini i ruralno stanovništvo doživljava je kao način da se brzo obogati.

Porijeklo tog virusa savršen je primjer kako kapitalizam od života pravi proizvod da bi zaradio, što može direktno ugroziti ljudski život. U tom smislu aktuelna pandemija proizvod je obrazaca neograničene kapitalističke proizvodnje i potrošnje i umnogome je dio štetnih promjena u životnoj sredini.

Neuspjeh da se virus suzbije također se događa zbog kapitalističke težnje globalne ekonomije. Pojedinci u SAD-u tvrde da gubitak zarade od zamrzavanja ekonomske aktivnosti nije vrijedan da se zatvore biznisi u državi na duže od 15 dana.

Svjetska banka također je nedavno izjavila da će trebati uvesti reforme strukturnog prilagođavanja da bismo se oporavili od posljedica bolesti COVID-19, uključujući i to da uvjeti za zajmove više ne uključuju “pretjerane regulative, subvencije, režime licenciranja, zaštitu trgovine da bi se potakle šanse za tržišta, izbor i brži rast”.

Udvostručavanje neoliberalnih politika koje ohrabruju neograničenu zloupotrebu resursa činilo bi katastrofalne izglede u svijetu nakon pandemije bolesti COVID-19. Obustavljanje ekoloških zakona i regulativa u SAD-u već je strašan znak onoga što vraćanje u “normalu” znači za establišment.

Klimatske promjene događaju se

Iako su COVID-19 i klimatske promjene ukorijenjeni u istom zlostavljačkom ekonomskom ponašanju i iako su se oboje pokazali smrtonosnima za ljude, vlade ih posmatraju kao odvojene i nepovezane fenomene i stoga su na njih različito odgovorile.

Većina država širom svijeta, iako s različitim stepenom zakašnjenja, preduzela je stroge mjere da ograniči kretanje i okupljanje ljudi kako bi suzbila virus, čak i po cijenu ekonomskog rasta.

To se još nije dogodilo kad je riječ o klimatskim promjenama. Trenutne mjere za njih ne obraćaju mnogo pažnje na obim i napredovanje promjena u životnoj sredini koje nam se događaju. Klimatske promjene ne slijede izborne cikluse od četiri godine ili petogodišnje ekonomske planove. Ne čekaju ciljeve održivog razvoja za 2030. ili 2050.

Različiti aspekti klimatskih promjena napreduju različitim brzinama i, iako nekima od nas možda nisu očite ili opipljive, one se događaju. Postoje određeni pragovi koji će, ako budu pređeni, izazvati nepovratnu promjenu, bilo u koncentraciji stakleničkih plinova u atmosferi, gubitku populacije insekata ili topljenju permafrosta.

Iako ne dobijamo svakodnevne podatke o broju umrlih zbog klimatskih promjena, kao što je slučaj s korona virusom, one su mnogo smrtonosnije od virusa.

Globalno zagrijavanje od 3 °C i 4°C iznad predindustrijskih nivoa moglo bi lagano dovesti do niza katastrofalnih ishoda. To bi moglo ozbiljno utjecati na našu sposobnost da proizvodimo hranu smanjivši plodnost tla, pojačavajući suše, uzrokujući poplave, povećavajući gubitak oprašivača itd. Također bi moglo uzrokovati ozbiljne toplotne talase širom svijeta, koji su se već pokazali smrtonosnima i u vezi s visokim temparaturama i požarima koje uzrokuju, kao i porast fenomena ekstremnog vremena, kao što su uragani.

Slijeđenje UN-ovih ciljeva održivog razvoja, planova za smanjenje emisije ugljika, povećavanje ekološke efikasnosti, veganska ishrana za bogate i druge slične taktike neće zaustaviti klimatske promjene jer one ne smanjuju industrijsku proizvodnju i potrošnju nego samo mijenjaju fokus. Takvi pristupi nikad neće donijeti rezultate jer ne obuhvataju nužnu radikalnu promjenu naših visokonaponskih života koja je potrebna da nas prisili da usporimo i smanjimo emisije.

Brzi odgovor na COVID-19 širom svijeta ilustrira nevjerovatan kapacitet društva da hitno zakoči “uobičajeno poslovanje” naprosto tako što djeluje u trenutku. To nam pokazuje da možemo preduzimati radikalne mjere ako želimo.

Izolacija širom svijeta već je rezultirala znatnim smanjenjem emisije stakleničkih plinova i zagađivača. U Kini je, naprimjer, izolacija uzrokovala pad emisije ugljik-dioksida za najmanje 25 posto, a dušik-dioksida za 37 posto.

Preduzimanje akcije

Pa ipak, taj privremeni pad emisije stakleničkih plinova ne bi trebao biti razlog za slavlje. Činjenica je da su, kao rezultat izolacije, milioni ljudi ostali bez posla, a milijarde čeka težak period zbog ekonomskih problema koje pandemija uzrokuje.

Iako su neki kazali da klimatske promjene trebaju biti jednako drastične kao one koje su se dogodile zbog pandemije bolesti COVID-19, to tako ne bi trebalo biti. Potrebna nam je pravedna klimatska tranzicija, koja osigurava zaštitu siromašnih i najranjivijih i koja je integrirana u naš odgovor na pandemiju. To ne samo da bi preokrenulo klimatsku katastrofu koju trenutno proživljavamo nego bi minimiziralo rizik od nove pandemije, poput ove trenutne.

Pravedna klimatska tranzicija trebala bi uključivati ekonomske reforme da se uvede “planirani obrnuti rast”, koje stavljaju dobrobit ljudi iznad profitnih marži. Prvi je korak prema tome osiguravanje da paketi stimulanasa koje vlade širom svijeta najavljuju ne budu protraćeni na izvlačenje korporacija iz krize.

Moramo po svaku cijenu izbjeći situaciju u kojoj je beskrupuloznim velikim biznisima i državnim akterima dozvoljeno da se slobodno ponašaju kako bi ojačali globalnu nejednakost dok je ostatak civilnog društva u svojim kućama u karantinu.

Trebali bismo zahtijevati da se vladini fondovi umjesto toga dodjeljuju decentraliziranoj proizvodnji obnovljive energije kako bismo počeli primjenjivati “Zeleni New Deal” i kreirati nova važna radna mjesta usred ekonomske krize nakon pandemije. Uporedo s tim, trebali bismo osigurati omogućavanje univerzalne zdravstvene njege i besplatnog obrazovanja, proširenje socijalne zaštite na sve ranjive populacije i činjenje pristupačnog smještaja prioritetom.

Trenutni odgovor na COVID-19 mogao bi pomoći da se uvedu neke od tih promjena. Mogao bi nas naviknuti na životne stilove i radne obrasce koji minimiziraju potrošnju, potaći nas da manje vozarimo i putujemo, da smanjimo količinu smeća iz domaćinstava, da radimo manje sati i da se više oslanjamo na lokalne dobavljačke lance – tj. postupke koji ne narušavaju izvore primanja radničke klase nego pomjeraju ekonomsku aktivnost s globaliziranog na lokaliziraniji obrazac.

Očito je da uvjeti koji okružuju pandemiju bolesti COVID-19 nisu idealni, ali brzi i hitni postupci u odgovoru na virus i inspirativni primjeri zajedničke pomoći također pokazuju da je društvo i više nego sposobno djelovati kolektivno pred ozbiljnom opasnošću za cijelo čovječanstvo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera