Kako preživjeti izolaciju bez sredstava za život

Kupci čekaju u redu pred supermarketom Sainsbury's u zapadnom Londonu (Reuters)

Pišu: Neil Howard i Sarath Davala

Dok pandemija korona virusa eskalira, vlade širom svijeta stavljaju svoje narode u izolaciju ili se za to pripremaju.

U Evropi, sada epicentru krize, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), deseci miliona ljudi su već u karantinu, a mnogi će im se uskoro pridružiti, moguće na mnogo sedmica.

U Aziji, dok se život u Kini polako vraća u normalu, u Indiji je većina lokalnih vlada proglasila vanredno stanje i zatvorila škole, prodavnice i sva javna okupljanja, a uvela je i oštra ograničenja na domaća i međunarodna putovanja.

Granice su zatvorene širom Južne Amerike, a u SAD-u, države Illinois, Kalifornija i New York su stavljene u izolaciju.

Neplaćeno bolovanje i ograničena ušteđevina 

Logika ovih mjera je jednostavna – ako ograničimo socijalnu interakciju, reduciramo brzinu kojom se virus prenosi. Ovo sprečava da mnogi koji bi se zarazili prenesu virus na druge i smanjuje pritisak na javne zdravstvene sisteme koji moraju djelovati. Zato su mjere „socijalnog distanciranja“ prihvaćene kao dobre iako su drakonske.

Ali ako uporedo s njima ne bude provedene socijalne politike koje štite socioekonomski ranjive, postoji rizik da proizvedu val negativnih nenamjernih posljedica. Pomislite na ljude u ekonomiji honorarnih poslova. Dostavljači u SAD-u nemaju osiguran prihod, bolovanje im nije plaćeno i često imaju veoma ograničenu ušteđevinu. Šta će se desiti s njima ako zbog izolacije ne budu mogli raditi mjesec dana ili duže?

Isto tako, mnogi koji žive u siromaštvu zaposlenih suočavaju se sa strašnim izgledima da ne budu u stanju prebroditi epidemiju. U proteklih 20 godina, procenat radnika ispod granice siromaštva u Velikoj Britaniji je narastao sa 10 na 13 posto, sa 56 posto siromašnih ljudi iz radničke porodice. To znači da u današnjoj Britaniji možete imati posao i i dalje biti tako siromašni da jedva sastavljate kraj s krajem, često zato što vam je posao nesiguran i loše plaćen  i zato što su stanarine tako visoke.

Šta će biti sa samohranom majkom koja radi u restoranu sada kada je restoran zatvoren? Kako će platiti stanarinu? Iako britanske banke trenutno pripremaju „praznike za hipoteke“ za posuđivače, i dalje su prisutna pitanja u vezi plana da se podrže ljudi u iznajmljenom smještaju. Još gore, kako će kupiti hranu za svoju djecu? Kupovanje na internetu je lijepo ako to možete priuštiti, ali šta ako ne možete? I šta ako se prodavnice zatvore da se spriječi širenje virusa?

Gomilanje kod bogatih

Još je gora priča o ekonomijama na globalnom jugu. U južnoj Aziji, naprimjer, više od 80 posto nepoljoprivrednih radnika je u neformalnom sektoru, bez ikakvih ugovora, bez sigurnosne mreže i bez obaveza od strane poslodavca. Ekonomija honorarnih poslova je praktično ukinula „klasičnog poslodavca“ i kreirala „partnere“ – partnere vozače, partnere dostavljače itd. Ovo su lijepi nazivi koji pokrivaju stvarnost nesigurnog rada za ljude koji zarađuju dan za dan i koji nemaju nikakvo osiguranje. Za mnoge je dan kada ništa ne zarade i dan kada ništa ne jedu.

Šta se, dakle, može uraditi da se zaštite ovi ljudi?

Prije četrdeset godina, inovativni rad ekonomiste Amartyje Sena, koji je dobio Nobelovu nagradu, pokazao je da ljudi umiru od gladi tokom gladi manje zbog smanjenja proizvodnje hrane, a više zbog nesposobnosti da dođu do hrane. Razlozi za ovo su uvijek sociopolitički: zakoni koji ih sprečavaju da uzmu šta im je potrebno, gomilanje kod bogatih što vodi do inflacije, racioniranje hrane koje je neefikasno itd.

Gotovina je ključna za ovu priču. Tokom benglaske gladi 1943., koja je bila centralna u Senovoj analizi, proizvodnja hrane je bila veća nego 1941., kada nije bilo gladi. Pa ipak, poljorpivredne dnevnice su stagnirale dok su cijene hrane vrtoglavo porasle kao rezultat kolonijalne politike da se izvozi riža za ratna nastojanja, što je značilo da su lokalni radnici umirali od gladi jer nisu imali novca da kupe rižu koju su uzgajali. U ovakvim situacijama čak bi i mala količina gotovine spasila živote.

Propadanje izvora primanja

Ovo je jedan od razloga zbog kojeg humanitarne organizacije rutinski na ratove i prirodne katastrofe odgovaraju prosto tako što pogođenim ljudima daju novac. Zaista, 10 posto sve humanitarne pomoći dolazi u obliku gotovine, jer novac je ono što omogućava ljudima pogođenim prirodnim i ljudskim katastrofama da prežive u tržišnoj ekonomiji kada su im prihod ili ušteđevina zbrisani.

Dakako, epidemija korona virusa i aktuelna izolacija su umnogome drugačiji od ratova ili prirodnih katastrofa i ovdje ništa nema za cilj umanjiti traumu onih koji su iskusili išta od ovoga. Ali socijalne i ekonomska dislokacija koja će proisteći iz ove epidemije mogli bi biti kataklizmični i traumatski, baš kao rat.

Već smo vidjeli kako se berze urušavaju, a zbog višesedmičnog nerada, biznisi i izvori primanja će propasti. Osim osiguravanja regularnog dobavljačkog lanca hrane, stoga, osim ako naše vlade ne planiraju sasvim zamijeniti tržišnu ekonomiju i krenuti ka sistemu dodjeljivanja resursa koji je manje anarhičan, jedan od njihovih primarnih zadataka mora biti da se pobrinu da ljudi imaju dovoljno novca u džepovima da bi mogli kupiti hranu. Ovdje uvođenje osnovnog prihoda postaje opcija.

Osnovni prihod je jednostavna socijalna politika. U suštini, ne uključuje ništa više od davanja ljudima skromnih, redovnih i bezuslovnih isplata gotovine – nešto kao penzija, samo za sve nas. Historijski povezana sa aktivistima koji žele ublažiti nejednakost, u ovo vrijeme krize, ovu ideju na humanitarnim osnovama unapređuju visoki zvaničnici Svjetske banke.

Preskupo pružanje osnovnog prihoda

Neke su države već počele najavljivati mjere pomoći. Indijska mreža za osnovni prihod je dala konkretan prijedlog vladi za vanredni osnovni prihod.

Budući da predstavlja jednostavan, human i administrativno nekomplikovan način da se osigura da svako ima dovoljno novca da se snađe tokom krize, zašto bi iko bio protiv toga? Jedan prigovor može biti trošak – da bi pružanje osnovnog prihoda bilo preskupo. Ali ova tvrdnja nema veliku težinu pred obimom trenutnog odgovora na korona virus.

U SAD-u, Federalne rezerve su najavile da će ubrizgati hiljadu milijardi dolara u finansijski sistem kako bi spriječio njegovo smrzavanje, dok je u Velikoj Britaniji ministar finansija Rishi Sunak obećao 330 milijardi funti (384 milijarde dolara), sa daleko većim iznosom koji se očekuje u kontekstu veoma povoljnih zajmova. Čudi li onda što političari poput Alexandrije Ocasio-Cortez, kao i preko 500 naučnika i javnih ličnosti, već pozivaju na osnovni prihod kao pomoć ljudima?

U konačnici, kako se ova kriza razvija, ono što ćemo iskusiti može biti gore od naših najgorih noćnih mora, sa smrću voljenih i ekonomskim kolapsom koji bi mogao zasjeniti Veliku depresiju.

U ovom kontekstu, od ogromnog priliva solidarnosti i odgovarajuće eksplozije organiziranja zajednice nam je toplo oko srca. I jedno i drugo će biti ključno, ne samo da podrže mnoge grupe do kojih osnovni prihod neće doći – kao što su migranti koji žive izvan sistema ili oni koji su prestari da odu do trgovine.

Ipak, i ako ne može popraviti sve, osnovni prihod je dobro mjesto za početi kreirati politike u vrijeme korona virusa. Jer, kako Ocasio-Cortez vješto kaže – „ovo nije vrijeme za polumjere“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike MIŠLJENJA
POPULARNO