Društveno udaljavanje malo ko u Africi može priuštiti

Žene na ulicama Abidjana (Obala Slonovače) nakon izbijanja korona virusa (Reuters)

Pandemija bolesti COVID-19 već je promijenila sve aspekte života.

Dok se optimisti nadaju kako će nas ona natjerati da ponovo razmotrimo nejednakost i globalni pristup zdravstvu, realisti vjeruju da će glavni utjecaj pandemije biti dodatno utvrđivanje podjela koje postoje od ranije.

U Africi kriza još nije dobila ogromne proporcije. No, pukotine nastale uslijed postojećih nejednakosti sve se više vide.

U Južnoafričkoj Republici, koja je prošle sedmice proglasila vanredno stanje zbog pandemije, radnička klasa pokušava otkriti načine za izbjegavanje zaraze u prepunom javnom saobraćaju dok idu na slabo plaćene poslove koji često jedva omogućavaju spajanje kraja s krajem, dok imućnije klase ispražnjavaju ogromne lance prodavnica kako bi uskladištile hrane i toalet-papira koliko god mogu.

Izmišljene granice

Vlada JAR-a proglasila je nesreću tek nakon što se pojavilo više od 60 slučajeva. No, Ruanda i Kenija povukle su odlučnije poteze – uključujući ograničenja putovanja i zabrana javnih skupova – čim su se prvi slučajevi pojavili.

Opcija zatvaranja granica kako bi se nosilo s krizom, a koju su neke države već iskoristile, nesumnjivo je prilično sporna. Naprimjer, JAR je objavio da će napraviti 40-kilometarsku ogradu duž granice sa Zimbabveom. Premda zatvaranje granica pozitivno djeluje na socijalno udaljavanje, koje preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), upitno je koliko je ta praksa praktična za afričke države.

Državne granice proizvoljno su povučene tokom kolonijalnog doba i, za mnoge zajednice koje žive u područjima tih granica, postoje samo u teoriji. Vidimo ih na Googleovim mapama. No, trgovinske i porodične veze postoje daleko prije kolonijalizma – i traju i danas. Možda je moguće zatvoriti zvanični granični prijelaz, ali postoje mnoge “nezvanične tačke prelaska” raspoređene stotinama kilometara i čak preko rijeka i jezera.

Kao što smo vidjeli tokom zapadnoafričke epidemije ebole, gdje je prvi slučaj zabilježen u Gvineji, a potom se virus raširio u Liberiju i Sijera Leone, kao i epidemija kolere u Zimbabveu, koja se širila u JAR, Bocvanu i Mozambik, bolesti se lako prenose preko tih, u biti, izmišljenih linija koje su nacrtale države.

COVID-19 nije ništa novo u tom smislu.

Mit o samoizolaciji

Poznavajući stvarnosti na terenu, iznenađuje da WHO i ministarstva zdravstva različitih afričkih država preporučuju samoizolaciju ljudi ako su oni možda bili izloženi korona virusu. U Ruandi, naprimjer, čovjek koji je došao iz SAD-a potencijalno je zarazio ženu i brata, što su tri od sedam slučajeva. To dovodi do pitanja: kako se ljudi koji zajedno žive mogu samoizolirati?

Sirotinjski kvartovi i neformalna naselja također su dio fizičke infrastrukture mnogih afričkih gradova. Svi od njih bili su prepuni i u nedostatku raznih službi čak i prije nastanka globalne zdravstvene krize.

Zamislite Alexandru u Johannesburgu, gdje se procjenjuje da više od 700.000 ljudi živi na manje od pet kvadratnih kilometara, zatim Mbare u Harareu s 800.000 stanovnika, Kiberu u Nairobiju s barem 250.000, te Makoko u Lagosu gdje ih 300.000 živi u domovima napravljenim na stubovima u laguni.

Naši gradovi također su zagonetka ljudima koji putuju na posao. Svako ko je zaglavio u saobraćajnoj gužvi u “matatuu” (autobusu) u Nairobiju ili u taksiju u Johannesburgu – u kojem je često 12 do 14 osoba – predobro zna da je mit sama priča o držanju udaljenosti dok idete na posao.

Nije problem samo gužva nego putovanje i redovi za javni prijevoz oduzimaju mnogo vremena, što može potencijalno izložiti ljude korona virusu.

Rad od kuće jedini izbor

Praktičnije je za ljude koji rade u uredima da rade od kuće, ali, ako zarađujete za život tako što prodajete paradajz ili korištenu odjeću na nezvaničnim pijacama velikog grada, kako to možete “posredstvom interneta”?

Često imate izbor ostati kući i ne donijeti večeru svojoj porodici ili hrabro otići ka gradu i pokušati se izboriti za porodicu. Da sam ja osoba koja prodaje na pijaci, znam šta bih izabrao. To sigurno nije udaljavanje od društva.

Onima koje brine izloženost virusu WHO preporučuje samoizolaciju. To je dosad obično praćeno savjetom ljudima da ne dijele kupatila, prostorije, pa čak ni spavaće sobe ako se to može izvesti. No, šta ako živite u kući gdje je spavaća soba ujedno i kuhinja i dnevni boravak – i često je dijelite s većom porodicom? Takve preporuke još su apsurdnije ako je izvor vode zajednička česma ili bunar ili toalet dijelite s mnogim drugim porodicama. Za mnoge ljude koji su primorani živjeti na marginama naših društava to je, nažalost, stvarnost.

Čak i u boljim dijelovima mnogih afričkih gradova izazov je dobijanje pristupa vodi. Česme u Harareu gotovo su suhe deset godina i sada se ljudima preporučuje ne samo izolacija nego i svakodnevno pranje ruku.

S korona virusom na našem pragu, odjednom se suočavamo s važnošću pristupa vodi. No, vlade i WHO, koji daju savjete, odlično znaju uvjete i izazove koje te zajednice oduvijek imaju.

Očajni zdravstveni sistemi

Mnogo je rečeno o zdravstvenim sistemima mnogih afričkih država i o tome kako se oni bore s brzoširećim virusima, kao što je korona virus. Zaista, tokom višegodišnjih sukoba u državama kao što su Južni Sudan i Somalija zdravstveni sistemi gotovo su propali.

U nekim državama oko Sahela – Nigeru, Burkini Faso i Maliju – ljudi se i dalje raseljavaju zbog sukoba i žive u očajnim uvjetima kampova za raseljene. Čak i za države koje nisu u sukobu, poput Ugande i Zimbabvea, programi strukturne prilagodbe koje nude Međunarodni monetarni fond (IMF) i Svjetska banka (WB) ukazali su na stalno umanjenje fondova za zdravstvo. Deklaracija iz Abuje iz 2001, po kojoj se traži da svaka država odvaja najmanje 15 posto državnog budžeta za zdravstvo, i dalje kupi prašinu u uredima ministarstava zdravstva. Nijedna od država potpisnica ne ispunjava ciljeve Deklaracije.

Jasno je kako nije potrebna pandemija da se vide problemi zdravstvenog sistema. Ako razvijeni sistemi kao onaj na sjeveru Italije padaju pod pritiskom bolesti COVID-19, može se samo zamisliti utjecaj virusa na osoblje prve linije odbrane koje nema pravu obuku, opremu ni osnovne lijekove.

Niko ne zna kako će se pandemija širiti Afrikom, ali znamo da je to samo pitanje vremena. Ne možete se ne zapitati je li sad vrijeme da afričke države, uz pomoć WHO-a, odobre preporuke koje se odnose na sve uvjete okruženja.

Socijalno distanciranje možda može raditi u Kini i u Evropi, ali je ono u afričkim državama privilegija koju sebi može priuštiti samo manjina.

Iz WHO-a su dobro djelovali od početka širenja virusa da ponude vodstvo i pristup informacijama o virusu koji je bukvalno bio nepoznat do prije nekoliko sedmica. No, sada se mora uraditi više na transformaciji naših upravnih sistema, naročito zato što je zdravstvo uvezano sa svime ostalim.

I u Africi – koja će vjerovatno biti sljedeći front virusa – borba protiv bolesti COVID-19 od svih nas tražit će više imaginativnih i alternativnih rješenja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO