Krah tržišta: Je li kriv virus ili nerealna ekonomija?

Trećeg marta su američka finansijska tržišta zvanično ušla u tržište medvjeda. Tržište bika je isteklo. Nastupilo je tržište medvjeda. U vijestima na CBS-u je objavljeno da je „11- godišnje tržište bika mrtvo“.

Nema sumnje da pandemija korona virusa obilježava trenutak kada se to desilo. Velike su šanse da će uslijediti recesija. Recesija se tehnički definiše kao pad BDP-a koji traje duže od nekoliko mjeseci.

Za šest mjeseci ćemo se vjerovatno osvrnuti i reći da je počela sada. Političari, stručnjaci, a posebno ekonomisti će reći da je virus uzrok za oboje.

Neki će kriviti Kinu, Donalda Trumpa; drugi, kao sam Trump, će kriviti Baracka Obamu. Pa ipak, svi ćemo COVID-19 staviti u centar.

Pokušaji da se pandemija stavi pod kontrolu ovim kvazi-karantenima svega, cijelih država, će imati stvarne posljedice. Predviđa se da bi aviokompanije mogle izgubiti više od 100 milijardi dolara.

Američki turizam bi mogao izgubiti 24 milijarde dolara, s mogućim gubitkom 825.000 radnih mjesta.

Neizbježan krah tržišta

Gubitak radnih mjesta će se odraziti na sve što bi novi nezaposleni inače koristili ili kupovali. Muzička industrija bi mogla izgubiti pet milijardi dolara.

Remećenje u jednoj naciji postaje poremećaj posla u drugim državama.

Primjera radi, Hyundai je prestao proizvoditi automobile u Južnoj Koreji, jer ne može dobiti komponente iz Kine. I tako dalje. Dok se ne sabere u gubitak od 1,5 hiljada milijardi na svjetskim berzama. Ovo bi svjetsku ekonomiju moglo koštati 2,7 hiljada milijardi dolara.

Ipak, bilo bi tačnije, a time i korisnije, reći da je krah tržišta nakon kojeg je uslijedila recesija bio neizbježni rezultat ekonomskih politika. Da nije COVID-19, nešto drugo bi ga potaklo. Možda manje dramatično. Možda manje ozbiljno. Ali i dalje neizbježno.

Imamo čitav niz mjehurića: berza, korporativni zajmovi, nekretnine, studentski zajam i vladin dug. Svi zajedno su mjehurić tako veliki da je morao puknuti.

Kreirali su ih rezovi poreza, najnoviji Trumpovi, pored Bushovih, koji su se zadržali kroz prvih šest godina Obame, a onda su blago izmijenjeni.

Federalne rezerve i druge centralne banke su pustile poplavu jeftinog novca kao odgovor na finansijski krah 2008. To je otišlo samo u finansijski sektor i u najveće institucije. I nikada nije prestalo.

Iluzorna himera štednje dovela je do manjih ulaganja u javno dobro, dok je njena zvijer družica, privatizacija promovirala profitiranje i posuđivanje, u SAD-u posebno za visoko obrazovanje.

Ekonomska težina pandemije

Ovo ne samo da je kreiralo ranjivost, već je ostavilo vlade, posebno u SAD-u, bez resursa – finansijskih, institucionalnih i intelektualnih – da odgovore na najznačajnije načine i s dovoljno moći da se suprotstave ekonomskoj težini pandemije.

Trumpovi nemušti i okolišavi odgovori na krizu su otkrili da je Amerika povukla investicije iz nauke i medicine. To je, naravno, dijelom, da bi se više novca dalo korporacijama i bogatima. Drugi razlog je taj što je nauka, a posebno medicina, viđena kao prijetnja specifičnim industrijama kao što su ugalj, nafta, oružje, hemikalije itd.

Ti specifični otpori kreirali su generalni stav među probiznis političarima i desničarskim ideolozima da se zanemari i umanji značaj nauke.

Odavno već postoje upozorenja o vjerovatnoći, gotovo sigurnosti, pandemije, kao i filmovi o tome. U odgovoru na epidemiju ebole Obama je 2014. kreirao novi ured i dodijelio sredstva da se razviju federalni i međunarodni odgovori. Kada je došao Trump i Republikanci, taj je ured zatvoren a sredstva vraćena.

Još starije je vjerovanje Republikanaca i nekih Demokrata i većine mainstream ekonomista da vladina potrošnja uzima novac iz stvarne ekonomije i da su jedini dobri fiskalni podsticaji rezovi poreza i niske kamatne stope. Ovo su politike koje je slijedio čak i Obama, sa najmanjim podsticajem potrošnji. To je povećalo nejednakost prihoda pod njegovom vlašću i pomoglo je da se izgradi mjehurić koji sada puca.

Intelektualni i teoretski set vjerovanja koji kaže da je pogrešno srezati poreze bogatima – ne moralno pogrešno, već pogrešno za uspješnu ekonomiju – jedva postoji. Niz ideja o tome kako javna potrošnja može poboljšati ekonomiju i kako to izvesti, jedva postoje. Gdje postoji, opterećena je moralnom retorikom i tretirana s prezirom.

Najočitiji način da se ekonomija održi na životu je da vlada troši novac i ulaže u nju. Ovu je ideju predložio britanski ekonomista John Keynes tokom Velike depresije. On je zagovarao stav da je ulaganje državnog novca u ekonomiju, kreiranje poslova i održavanje prihoda radnika najbolji način da se stimulira potražnja i podstakne ekonomska aktivnost privatnog sektora u vrijeme recesije.

Ovo zahtijeva deficitarno trošenje. Deficiti su posljedica koja se treba tolerisati, a ne cilj.

Od tada su neki obrnuli ovu ideju rekavši da su deficiti ti koji prave magiju stimulisanja ekonomija i stoga je jednako dobro, možda i bolje, kreirati ih rezanjem prihoda.

Povjerovali su u ovo jer nije važno da li su deficiti kreirani oduzimanjem od prihoda ili dodajući potrošnji u jednačini. Međutim, u stvarnom svijetu, gdje novac odlazi, to jeste važno.

Sa poreskim rezovima, to uvijek ide do vrha. Isprobano je više puta i uvijek kreira mjehuriće.

Slijedi li ozbiljna recesija?

Republikanska politička teologija je da su deficiti uzrokovani potrošnjom na javna dobra put ka ropstvu, put do pakla i mora se protiv njih boriti do smrti. Deficiti proizvedeni reduciranjem prihoda, međutim, nisu važni. Njima se može aplaudirati, njih se može hvaliti i voljeti. Pod Trumpovom vlašću, ranije nezamislivi deficiti su već kreirani, iznosivši hiljadu milijardi dolara u 2019.

Mnogi kreatori politika vjeruju da je način da se ubrza ekonomija usred kriza da se izbaci mnogo novca.

Federalne rezerve su već najavile da će dodatnih 1,5 hiljada milijardi dolara učiniti dostupnim u zajmovima svakome dovoljno velikom da s njima razgovara. Također su srezali kamatnu stopu sa 0,25 posto do 0,0 posto. Besplatan novac. Za najveće institucije.

Radimo ovo od 2008, i sve se vraća velikim bankama, a potom špekulantima.

Ali postoji priznanje, barem u nekim krugovima, da sve to ide do vrha i da se time ne dobija mnogo ubrzanja.

U svjetlu svega ovoga, nevjerovatno je da je predsjedavajuća u Zastupničkom domu Nancy Pelosi bila u stanju da sarađuje sa ministrom finansija Stevenom Mnuchinom i osmisli prijedlog zakona koji je i koristan i zdravorazumski.

Ovaj prijedlog zakona umjerava pomoć i podršku gotovo u potpunosti na dno – u SAD-u to znači donjih 90 posto. Time će se platiti testiranje, hrana za djecu koja ne idu u školu i bolovanje za širok spektar radnika, iako ne za sve. Sve je to veoma dobro i trebalo bi biti pohvaljeno.

Međutim, to nije ni blizu dovoljno da spasi američku i svjetsku ekonomiju od troškova suzbijanja bolesti COVID-19. Nekih 40 posto Amerikanaca ne može pokriti 400 dolara za hitne slučajeve, a 17 posto ne može platiti svoje mjesečne račune.

Koliko će njih odsustvovati s posla ili raditi manje, ili trebaju platiti čuvanje djece jer su škole zatvorene ili su im rođaci bolesni? Koliko će malih biznisa koji ovise o velikim biznisima i njihovim uposlenicima kao klijentima propasti?

Da, COVID-19 je prava katastrofa. Da, pokušaji da se ona suzbije bit će nevjerovatno skupi.

Korona virus je ovaj trenutak. Ali krah bi se desio i bez bolesti COVID-19. Mora postojati mjehurić da bi mjehurić mogao puknuti, a taj su mjehurić kreirale ekonomske politike.

Izgleda da ozbiljna recesija, mora nužno uslijediti nakon svih ovih stopiranja i karantina. Trebat će nam, stoga, vanredne mjere da se njoj suprotstavimo, uključujući proširenu zdravstvenu njegu, prihode za izgubljena radna mjesta, veliki broj radnih mjesta da se nadoknade izgubljeni poslovi i propali biznisi.

Ako je suditi po američkom odgovoru na Veliku recesiju (hiljade milijardi bankarima, ništa narodu) , i evropskom (mjere štednje), ni blizu dovoljno ispravnih mjera neće biti uvedeno.

Izvor: Al Jazeera