Šta nas korona virus uči o nejednakosti

Žena izbjeglica iz Sirije stavlja masku dječaku zbog mogućeg širenja korona virusa na jugu Libana (Reuters)

Nakon zemljotresa na Haitiju januara 2010. godine, kada je poginulo više od 250.000 osoba, a više od milion njih ostalo bez doma, preselila sam se u Port-au-Prince, kako bi pomogla humanitarnim radnicima. Kao osoba koja je netom magistrirala u sferi javnog zdravstva i kao osoba haićanskog porijekla, mislila sam kako će moja stručnost i jezičke vještine biti od koristi preživjelima.

Situacija je već bila jako teška kada sam stigla. U vrijeme jako teškog siromaštva, političke nesigurnosti i bez skoro ikakve infrastrukture, ljudi Haitija su se borili da obnove svoje životre. Ali, sve se značajno pogoršalo nekoliko mjeseci kasnije, kada je na scenu stupio tihi ubica: kolera. Epidemija kolere, koja je izbila kod baze mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, ubila je više od 10.000 ljudi i pogodila više od 800.000 drugih. Također je pridonijela kontaminaciji glavnog izvora pitke vode na otoku, rijeke Artibonite, što je dodatno otežalo humanitarni rad.

Epidemija iz 2010. godine, koja je bila prva veća epidemija kolere 21. stoljeća, donijela je smrt i razaranje nepojmljivog obima. No, nije puno šokirala mnoge na Sjeveru Svijeta. Na kraju krajeva, to što se dešava na Haitiju je u skladu s njihovim razumijevanjem epidemije – globalno izbijanje prastarih bolesti koje pogađaju strane ljude u egzotičnim, dalekim i (kako je napravljeno) siromašnim državama. Oni su bili tužni zbog vijesti sa Karipskog otoka, neki su čak donirali novac i potrepštine kako bi pomogli, no većina nije shvatila kako je ova epidemija poziv na buđenje i reviziju spremnosti vlastitih država, pa i globalne zajednice, za sličnu epidemiju ili pandemiju.

Udarac svjetskoj ekonomiji

Premotajmo unaprijed 10 godina i naći ćemo se usred pandemije koja razara ne samo  jug Svijeta, već i Evropu, Sjevernu Ameriku i Australiju – države koje su vjerovale kako su, barem za njih, epidemije stvar historije. Naravno, ove države su se borile sa smrtonosnom pandemijom HIV/AIDS, najkasnije 1990-ih, no većina njihovih stanovnika gledaju na tu bolest kao na nešto što pogađa “ostale”, kao što su muškarci homoseksualci, manjinske zajednice i ljudi iz država u razvoju.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Od kako je identificiran u Kini kao novi i opasni član porodice korona virusa početkom januara, COVID-19 se raširio u više od 100 država širom svijeta, uključujući Italiju, Sjedinjene Američke Države, Veliku Britaniju i Njemačku. Kao jako zarazna respiratona bolest, on predstavlja prijetnju svakome u svakome društvu. Svjetska zdravstvena organizacija je 11. marta objavila pandemiju korona virusa, a lista pogođenih država rapidno raste. Sjever svijeta sada se suočava s epidemijom koja pogađa ne samo njegove unutrašnje i vanjske “ostale”, već i njegove vlastite stanovnike. Pandemija je već usmrtila više od 7.500 ljudi i nanijela ogroman udarac svjetskoj ekonomiji. Države koje su prije gledale epidemije kao daleku stvar sada se bore da suzbiju virus prije nego on nanese više razaranja njihovim građanima.

Italija, gdje je više od 2.500 ljudi umrlo od virusa, uvela je karantin u cijeloj državi i tako dovela do paralize cijele zemlje. Jednomjesečnu zabranu putovanja evropskim nacijama nametnuo je SAD. Njemačka je zatvorila granice s Austrijom, Danskom, Francuskom, Luksemburgom i Švicarskom. Njemačka vlada je zabranila održavanje javnih manifestacija s više od 100 učesnika. Španija je naredila svim stanovnicima da ostanu u svojim domovima, zatvorila je sve škole, restorane i barove. Sav zračni saobraćaj je stao. Londonski Heathrow, aerodrom s najviše posla u Evropi, objavio je kako je prošlog mjeseca zabilježio pad od 4,8 posto putnika u odnosu na isti period lani. Sa druge strane, ljudi su u prodavnicama kupovali “životne potrepštine” u ogromnim količinama, pa su ostale prazne police gdje su prije bili konzervirana hrana, pasta i toalet papir. Mnogi su kupovali i ogromne količine maski za lice, dezinfekcijskih sredstava za ruke, što je dovelo do nestašica.

Ksenofobija i rasizam

Odgovor sjevera svijeta na ovu pandemiju je bio na mnogo načina sličan evropskim ksenofobnim odgovorima na pošasti u nedavnoj historiji. Ne samo da su požurile da se zatvore za strance, kako bi pokušali držati bolest van, već su mnoge države na krizu odgovorile iracionalnom panikom, ksenofobijom i rasizmom. Od SAD-a do Velike Britanije, ljudi azijskog porijekla su bili na udaru ksenofobnih i rasističkih napada, jer su ih ljudi, mimo razuma, krivili za epidemiju. Generalno, sve države sjevera svijeta nisu uspjele vidijeti globalnu prirodu krize s kojom se sada borimo. Dok su pokušavale zaštititi svoju imovinu, ponovo su potpale pod stare priče kako su epidemije napravili “prljavi i čudni ostali”.

Nadalje, nisu uspjeli shvatiti potrebu za globalnom strategijom javnog zdravstva kako bi se suzbila trenutna pandemija COVID-19 i širenje sličnih bolesti koje se mogu javiti u budućnosti. Umjesto toga, oni su se fokusirali samo na sebe. Washington je, naprimjer, navodno ponudio njemačkim naučnicima koji rade na vakcini protiv korona virusa mnogo novca kako bi dali SAD-u isključivi pristup njihovome radu.

Pandemije ne nastaju u izolaciji. One su dio kapitalizma i kolonizacije. Države koje su se borile da suzbiju i kontroliraju veće epidemije u prošlosti, od Haitija do Sijera Leonea, imaju slabe sisteme javnog zdravstva zbog ovih kriza, dijelom zbog svoje historije kao kolonija. Nadalje, proizvodi kapitalizma – od rata do migracija, masovne proizvodnje i povećanog putovanja – pridonose u velikim količinama širenju bolesti.

Kriza globalnog zdravstva

U svijetu u kojem živimo, gdje kapitalizam i ostaci kolonijalizma potpaljuju ratove, ogromne migracijske valove, krize javnog zdravstva i sve veću ovisnost o internacionalnom i interkontinentalnom putovanju, pandemije su neizbježne. A, kako to epidemija virusa COVID-19 jasno pokazuje, nema država koje su imune na njih, uključujući i sjever svijeta.

No, globalna zajednica se može uspješno boriti protiv ovih epidemija ako uvede holističku zdravstvenu politiku. Da bi pobijedili COVID-19, kao i pandemije koje mogu doći, svjetske sile moraju naučiti djelovati kao jedno. Da bi osigurala planetarno zdravstvo, globalna farmaceutska industrija treba raditi na tome da ključni lijekovi i vakcine budu svima i uvijek dostupi. To bi moglo početi tako što bi buduća vakcina za COVID-19 bila besplatna za sve. Takav korak ka solidarnosti može čak i oživjeti zahtjeve za istinski univerzalnim sistemom zdravstva, gdje bi pristup ljekarima bio neosporivo ljudsko pravo za sve i u svim dijelovima svijeta.

No, da bi se to postiglo, sjever svijeta prvo mora preuzeti odgovornost za krize javnog zdravstva koje stvara trenutni svjetski poredak, a koji mu donosi korist, te prestati gledati na epidemije juga svijeta (poput kolere na Haitiju) kao na tragedije “ostalih”. Kada elite svijeta prepoznaju jug svijeta, ne kao izvor, već kao stalnu žrtvu epidemija, koje su pojačane kapitalizmom, onda ćemo moći početi graditi globalni sistem zdravstva koji može pobijediti pandemije kao što je COVID-19.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO