Dvostruka igra Muqtade al-Sadra

Al-Sadr je odlučio pridružiti se proiranskim snagama (Reuters)
Al-Sadr je odlučio pridružiti se proiranskim snagama (Reuters)

Šiitski klerik Muqtada al-Sadr oduvijek je kontroverzna politička ličnost u Iraku – najpopularniji među šiitskim liderima, najtemperamentniji i najnepredvidljiviji. Njegova čvrsta narodna baza dala mu je veoma snažan blok u gotovo svakom iračkom parlamentu od 2003. i omogućila mu je da se kreće kroz iračku politiku kao niko drugi.

U njegovom političkom životu su prisutni stalni zaokreti i kontroverzni potezi. On je jedan od nekolicine šiitskih lidera koji su ostali u Iraku pod režimom Saddama Husseina i opet jedan od nekolicine koji su se otvoreno protivili američkom prisustvu u ovoj državi nakon invazije 2003. Tokom sektaškog građanskog rata (2004-2008), on je predvodio miliciju Mehdijeva vojska koja je poznata po nasilju spram sunitske zajednice i koja je pripremila teren za širenje šiitskih milicija.

Ipak je nakon izbora 2010. koji su donijeli drugi mandati za sektaškog premijera Nourija al-Malikija, al-Sadr prešao u umjereni politički kamp i pružio ruku sunitskoj zajednici. U januaru 2013, otišao je tako daleko da se pridružio sunitskoj molitvi u džamiji Shaykh Abdul Qadir Gilani u Bagdadu.

Također je jednom nogom bio u vladinom kampu, a drugom u opoziciji. Učestvovao je u političkom procesu tako što se njegov Sadristički pokret natjecao na izborima; osigurao je dovoljno glasova da dobije mjesta u parlamentu i ministarske pozicije u vladi. A ipak je vodio proteste protiv te iste vlade i pozivao na reforme.

Radio je naporno na razvijanju snažnih veza sa opozicijom koja je bila većinom sekularna i kojom su dominirali aktivisti civilnog društva. Njegova saradnja sa uzastopnim protestnim pokretima od 2011. omogućila mu je da se uključi u jedinstven dijalog sa ovim kampom koji je tradicionalno viđen kao oponent svemu za što al-Sadr i njemu slični rade.

Dijalog sa sekularistima

Ovaj dijalog sa sekularistima rezultirao je u neugodnom i nepopularnom ali nužnom savezu između njih i Sadrističkog pokreta, barem iz perspektive protestnog pokreta. Mnogi su vidjeli ovako krhki savez kao važan stub za ponovnu izgradnju raznovrsne države kao što je Irak. Ali većini se u oba kampa nije dopadao.

Dok je održavao veze i sa vladajućom elitom i opozicijom, al-Sadr je održavao svoju miliciju, povremeno je ponovno obnavljajući u različitim oblicima. I vlada i opozicija su mogle živjeti s tim.

Ova je pozicija omogućila al-Sadru da vodi dvostruki politički život. S jedne strane, bio je član vladajuće klase i pitao se za gotovo svaku ključnu odluku koju je donosila. S druge strane, bio je blizak opoziciji koja je lobirala za političku promjenu.

Tokom proteklih devet godina, al-Sadr je pružio ključnu podršku protestnim pokretima u Iraku, mobilizirajući ljude da izađu i protestuju. Njegov glavni slogan je uvijek bila reforma, tj., želio je da postojeća politička arhitektura ostane ista, sa povremenom reorganizacijom i promjenom straže u vladinim položajima.

Ova agenda fokusirana na reformu učinila je sve proteste bezopasnim po vladu i vladajući političku klasu. Svaki put kada bi protesti dostigli novi vrhunac al-Sadr bio dao novi ultimatum vladi, dobio obećanja o reformi i poslao demonstrante kući.

Ova ga je strategija učinila još moćnijim unutar vlade, dajući mu prednost nad političkim protivnicima. Ali ove političke igre nisu prošle nezamijećeno i kreirale su tenzije unutar kampa demonstranata koji se podijelio u dva fronta. Stariji političari koji su vjerovali u „historijski“ savez sa al-Sadrom sukobili su se sa onima koji su ga kritikovali da je iskoristio protestni talas za još političkih dobitaka.

Prošlu jesen se, međutim, al-Sadrova politička igra počela naizgled razmotavati. Prvog oktobra, izbili su protesti različitog oblika od onih u prošlosti. Demonstranti su bili mlađi, spontaniji i manje politični. Mnogi od njih su bili njegove pristalice, ali su samostalno izašli na ulicu, nije im to naređeno, i naglasili su kako ne žele da iko iskoristi proteste ovaj put.

Kada su vlada i sigurnosne službe shvatile da iza protesta ne stoji al-Sadr, iskoristile su ekstremno nasilje protiv njih. U prvoj sedmici protesta, 150 ljudi je ubijeno, a 3000 povrijeđeno. Ovo je naljutilo demonstrante i potaknulo još mnogo ljudi da izađu na ulice. Dvadesetpetog oktobra, protesti su se vratili sa novim, moćnim podstrekom.

Uči da postane ajatolah

Tada se al-Sadr odučio pridružiti, ali kao zaštitnik demonstranta a ne lider, poslavši svoje „plave kape“, članove svoje milicije Saraya al-Salam na trgove. Njegov ovakav ulazak na proteste trebao mu je omogućiti da postane lider, ali demonstranti su bili mudriji. Držali su distancu, pobrinuvši se da se njihovi šatori razdvojeni od sadrističkih, i jasnom su učinili svoje odbijanje svih političkih lidera. „Narod želi pad režim!“ postao je njihov slogan; jasno je bilo da neće napustiti trgove nakon još jednog obećanja o reformama.

Kako je eskaliralo nasilje protiv njih, eskalirali su i njihovi povici protiv Irana, kojeg su mnogi krivili za ponovljene brutalne mjere. General Qassim Soleimani, zapovjednik jedinice Quds iranskog Korpusa islamske revolucionarne garde, više puta je dolazio u Bagdad da usmjeri odgovor sigurnosnih službi. Dok su demonstranti tražili ostavku premijera Adela Abdula Mahdija, Iranci su mu pružali duplu podršku.

Od septembra je al-Sadr, koji je bio iranskom svetom gradu Qomu, gdje uči da postane ajatoah, navodno pritiskan da preuzme vođstvo protestnog pokreta. Dvadesetdevetog oktobra on je lično pojavio u Najafu, ali mase su odbile njegovo prisustvo i on se vratio u Iran. Bilo je jasno da nije uspio. Mjesec dana kasnije Abdul Mahdi je predao svoju ostavku.

Ubistvo Soleimanija i Abu Mahdija al-Muhandisa, zamjenika zapovjednika iračkih Narodnih snaga mobilizacije (PMFs) 3. januara, bilo je veliki šok za sistem i prijetilo je da će potkopati postignuća demonstranata, kada su proiranski elementi u Iraku pokušali okupiti sektaški bijes.

Ovi su događaji preokrenuli situaciju za al-Sadra, koji je osjećao da više ne može ostati u sredini. Navodno je počeo vjerovati da se protesti više ne tiču reformi već promjene koja bi mogla ugroziti njegovu ugodnu poziciju na iračkoj političkoj sceni.

Ljudi koji su mu bliski kažu da su ga Iranci uvjerili da bi se suočio s ozbiljnom prijetnjom po život ako bi se vratio u Irak i da ga oni mogu zaštiti samo ako ostane u Iranu. U decembru je njegov saradnik izvijestio da je dron ispustio bombu na njegov dom u Najfu, pogodivši vanjski zid, iako nije naveo ko je optužen za napad.

Al-Sadr je odlučio pridružiti se proiranskim snagama. Sredinom januara je pozvao milion ljudi na marš da se istjeraju američki vojnici iz Iraka, ali odziv je bio loš.

Demonstranti su odbacili i iransko i američko miješanje u Iraku i kritikovali su sadristički pokušaj da sabotira njihov pokret. Nedugo potom, al-Sadr je poslao svoje plave kape da „iskorijene sabotere i uljeze“ iz protesta. Sedam ljudi je ubijeno, a 150 ranjeno u borbama koje su uslijedile.

Sukob sa bazom podrške

Sve ovo je pratio niz kontradiktornih tvitova od al-Sadra. U toku četiri sedmice, on je prvo bio sumnjičav prema protestima, onda ih je podržao, onda je povukao svoju podršku sa ulica nedugo nakon antiameričkog marša, da bih ih ponovo poslao. Ali suprotno njegovim očekivanjima, ljudi su nastavili slijevati se na trgove da pokažu solidarnost sa protestnim pokretom.

Pred još jednim neuspjehom njegove strategije, mogao bi opet promijeniti mišljenje. Prvobitni znaci moguće promjene u stavu pojavili su se u njegovom najnovijem tvitu pod naslovom: „dokument o reformskoj revoluciji“.

U vrijeme pisanja ovog članka niko od njegovih najbližih pomoćnika nije s njim lično govorio. On navodno s njima razgovara preko Facebookovog Messengera i WhatsAppa. Ali kao i javnost, ni oni ne znaju koje su mu namjere. Kao i mi ostali, većina njegovih sljedbenika i pomoćnika dobija njegove smjernice preko Twittera.

Ovo je možda prvi put da je al-Sadr imao direktan sukob sa vojom bazom odrške. Njegovi najvatreniji sljedbenici će ostati uz njega, ali je jasno da gubi podršku na ulicama. Kao rezultat, mogao bi imati slabiju poziciju na narednim izborima.

Ostaje da se vidi koliko će mu imidž biti narušen zbog ovog sukoba. Dok ima svoju miliciju, al-Sadr će sigurno ostati moćan igrač u iračkoj politici. No, sve je jasnije da je ovaj protestni talas uznemirio njegovu političku igru.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO