Škola ‘Jugoslavija’ u Montevideu: Svi učenici i nastavnici imaju svoj računar

Tabare Vazquez, prvi socijalistički predsjednik Urugvaja, pohađao je školu koja nosi naziv 'Jugoslavija' (EPA)

Više nema države sa imenom Jugoslavija, ali “Jugoslavija” postoji i radi punom parom u radničkoj četvrti Montevidea. To je državna osnovna škola koju je kao dete pohađao upravo preminuli bivši predsednik Urugvaja Tabare Vazquez (81). Nastava je u njoj, kao i u svim ostalim obrazovnim institucijama, kompletno digitalizovana. Još u predškolskom dobu, u šestoj godini, svaki osnovac od države dobija svoj laptop, a računarima su od pre desetak godina opskrbljene sve urugvajske učiteljice i učitelji, nastavnici i profesori.

Bezbroj puta je u svoja dva mandata (2005-2010, 2015-2020) onkolog Tabare Vazquez, prvi socijalistički predsednik Urugvaja, posećivao svoju Jugoslaviju, kao i sve druge osnovne škole, i ubeđivao devojčice i dečake da i oni mogu postati lekari, profesori, predsednici, ministri. Da mogu postati šta god žele ako vredno uče i rade…I to u Urugvaju nisu bile prazne političke priče.

Jedva da je iko van južnog roga Latinske Amerike, povodom smrti Tabarea Vazqueza, sa više od tri rečenice opisao život i dostignuća prvog šefa urugvajske države koji i likom i delom pripada demokratskoj levici.

U medijskoj žiži pre desetak dana našla se Maradonina Argentina gde je uz najviše počasti sahranjen fudbalski idol. Javnost se zasipa detaljima iz života legendarne desetke, milionima puta rekapitulirani su njegovi golovi, naročito se ukazuje kako je talentovani Diego, zahvaljujući svom daru sa loptom, postao milioner izrastao iz blata.

Sa druge strane La Plate, u susednom Urugvaju, građani su se oprostili od bivšeg predsednika, mnogo skromnije, uz poštovanje svih epidemioloških mera, onako kako bi to preminuli doktor medicine, svojim sugrađanima preporučio.

Tabare Vazquez nije superstar kakvog je u liku Maradone imala Argentina. Voleo je fudbal, ali okosnicu svoje politike posvetio je obrazovanju i zdravstvu. I od malene zemlje stešnjene između Argentine i Brazila učinio je čudo o kome bi dva latinoamerička džinovska suseda mogli samo da sanjaju.

Kao četvrto od petoro dece, rodio se u siromašnom radničkom kraju Montevidea. Otac, radnik u naftnoj industriji, majka domaćica, živeli su u udžerici čiji je krov prokišnjavao. Tabare je u školu išao rado. U Jugoslaviji je naučio da čita, piše, računa, voleo je matematiku, biologiju, fiziku, poštovao je svoje učitelje, divio se njihovoj posvećenosti i skromnosti. Kasnije, gimnaziju je pohađao u drugom kraju Montevidea, gde živi srednja klasa. Nije se tu osećao prijatno, kao da “ne pripadam tom društvu”.

Nije odmah posle srednje škole mogao da upiše studije medicine. Morao je da pomaže porodicu pa je radio u stolarskoj radnji, prodavao novine, ispomagao u bakalnicama… Uveče se pripremao za prijemni ispit za fakultet.

Postao je lekar, specijalizirao onkologiju, dobio stipendiju, doktorirao, napisao mnoštvo stručnih radova u međunarodnim časopisima. I 2005., posle 175 godina vladavine kolorado partije (stranka desnog centra), Urugvaj je na demokratskim izborima dobio prvog socijalistu za šefa države.

Pričalo se tada, zbog teške ekonomske krize u koju je zapala država, da je zemlji potreban doktor za lečenje terminalno obolelih bolesnika. I izabrali su doktora onkologije.

Izliječiti zemlju kao teškog bolesnika

Znalo se da će vodstvo Širokog fronta (Frente Amplio), sastavljenog iz koalicije levičarskih stranaka, prednost i pažnju posvetiti socijalnim reformama. Mnogi su strahovali da levica neće umeti da upravlja celokupnom ekonomskom politikom i da će usvajati mere koje će dodatno pogoršati krizu. Da će rasterati investitore.

U stvarnosti rezultati su bili upravo suprotni. U Urugvaju je započeo dug period rasta sa preraspodelom bogatstva. Makroekonomski bilansi su se stabilizovali, poreski sistem je reformisan na jasno progresivan način, mnogi aspekti administracije su modernizovani. Urugvaj je stekao međunarodna priznanja.

Druga strukturalna reforma bio je Nacionalni integrisani zdravstveni sistem. Njegovo finansiranje je organizovano kroz Nacionalni zdravstveni fond koji je uspostavio progresivne kriterijume za doprinose građana. To je omogućilo univerzalno pokriće zdravstvenih usluga . Pristup lečenju dobili su najranjiviji delovi društva, naglasak je stavljen na primarnu zdravstvenu zaštitu, po celoj zemlji otvoreni su dispanzeri gde su lekari i medicinsko osoblje vodili računa o unapređenju zdravstvenih mera, od ranog detinjstva. Kao u nekadašnjoj Jugoslaviji.

Nije gradio svemirske brodove, izveo je računarsku revoluciju

Urugvajski socijalista nije gradio svemirske brodove, onakve kakvim se hvale vlasti u Srbiji kad govore o montažnoj COVID bolnici u Batajnici. Ali je u sklopu svog prvog mandata pokrenuo i isterao do kraja program “svakom detetu po jedan laptop”. Planom Seibal (dobio je ime po jednom urugvajskom cvetu), omogućen je pristup računaru svakom detetu i adolescentu u Urugvaju još 2007. godine. U aprilu te druge godine njegovog prvog mandata potpisao je dekret o planu Seibal. U maju su počeli da stižu laptopovi učenicima u državnim školama. Do kraja godine, sva deca, i ona u najugroženijim kvartovima Urugvaja imala su svoj lični računar.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Nije sve išlo glatko. Bunili su se i nastavnici: “Škole nemaju ni pristojne klozete, a vi nam delite visoku tehnologiju”.

“Država će popraviti kupatila, ali uručiće svoj deci besplatne računare”, odgovarala je vlast

Na početku, mislilo se da predsednik prodaje populističku maglu. Planu inspirisanom programom američkog profesora Nicholasa Negropontea, da se za decu u zemljama u razvoju obezbede jeftini (sto dolara) računari, protivili su se i mnogi članovi Širokog fronta. Drugi su tražili da se vlast ne meša u obrazovni sistem i program. Ali doktor i predsednik je izgurao svoje.

Plan Seibal odavno je prestao da bude partijska i postao državna politika. Nema potrebe da se troše reči koliki značaj digitalna umreženost ima u borbi protiv epidemije korona virusa.

Nijedna zemlja Latinske Amerike nema tu privilegiju koju ima Urugvaj. Iako, zahvaljujući čvrstom zdravstvenom sistemu i sveobuhvatnom pristupu informacijama, Urugvaj najbolje u regionu prolazi u borbi protiv korona virusa, vremena su i tamo teška. Škola se naizmenično odvija online, a ponekad i uživo. Nema zastoja ni zaostajanja.

Tabare Vazquez nije često davao intervjue, retko je gostovao na televizijama, ponajmanje se hvalio svojim uspesima, i nije prikrivao svoje neuspehe.

Došao je na vlast sa ružičastim talasom koji je dvehiljaditih zapljusnuo Latinsku Ameriku. Rezultati koje je njegova vlada postigla, omogućili su da posle njega u Urugvaju bude izabran daleko poznatiji Pepe Mujica, “najsiromašniji predsednik na svetu”. I pošto u Urugvaju, posle teških godina diktature, po ustavu nisu dozvoljena dva uzastopna predsednička mandata, Tabare je posle Mujice, izabran za predsednika tek 2015. Pri kraju tog mandata se razboleo od raka pluća, bolesti od koje su mu u ranoj mladosti umrla oba roditelja i starija sestra. I čijem se lečenju posvetio kao onkolog. Nije uspeo da se izleči. Znao je da je u terminalnoj fazi i nedelju dana pred smrt objavio je da odlazi.

Ko (ne) vjeruje u Boga

Novinar koji ga je intervjuisao pitao ga je da li veruje u Boga.

“Ponekad verujem, ponekad ne verujem da ima Boga, već da smo mi prozorčić koji se otvara životu i da izlazimo kroz taj scenario. Mnogo puta sam poželeo i voleo da verujem da imaBoga. I eto, samo dotle sam došao.”

Nedaleko od Montevidea, u Buenos Airesu, Argentinci su u istom tom danu, svi do jednog, čvrsto verovali da je Maradona – bog.

A daleko od Montevidea, u Srbiji, gde je broj novoobolelih na dnevnom nivou prelazio šest hiljada, vernici su ispraćali patrijarha ljubeći kovčeg, verujući da će ih božiji duh učiniti zdravim.

U Srbiji ne postoji nijedna škola koja nosi ime nepostojeće zemlje Jugoslavije. U Crnoj Gori učiteljica iz barske škole “Jugoslavija” pozivala je učenike da usred pandemije, krenu na moleban.

U urugvajskoj “Jugoslaviji” svi đaci imaju svoj računar, kao i svi nastavnici. Pa nije li to razlog da neko u ovom regionu, poreklom iz bivše Jugoslavije, da svojoj školi ime Urugvaj? Ili Tabare Vazquez? Ili bar da pođe putem urugvajske levice koja nije ni ekstremna, ni dogmatična. A postigla je čudo u kakvo se nekad na ovim prostorima verovalo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere. 

Izvor: Al Jazeera