Ratni zločini i rasističke fantazije

Australske i britanske čete na ceremoniji obilježavanja ANZAC dana u kampu Armadillo u Afganistanu 25. aprila 2008. (Reuters)

Prošle sedmice su uznemiravajući detalji iz četverogodišnje istrage o ratnim zločinima australskih odbrambenih snaga u Afganistanu konačno objavljeni za javnost. Ova država se bori sa obimom nasilja: najmanje 23 smrtonosna incidenta; ubijeno 39 afganistanskih civila, među njima i djece; uključeno najmanje 25 australskih vojnika u Pukovniji specijalne zračne službe (SAS).

Ovaj izvještaj je opisao barbarsku praksu „prolivanja krvi“ gdje su viši zapovjednici instruirali mlade specijalne snage da izvrše „prvo ubistvo“ i „kulturu tajnosti“, gdje su svjedoci ostajali tihi a ubice zataškavale svoje zločine prekrivajući mrtva tijela oružjem i radio uređajima.

Dok se o detaljima ovih zločina naširoko izvještavalo, u Australiji je na snazi interesantna nevoljkost da se objasni ovo nasilje i uđe u trag njegovim rasističkim korijenima. Izvještaji lokalnih medija o ovim otkrićima imali su odbrambeni ton.

Vojni, akademski i stručnjaci za mentalno zdravlje pojavili su se na australskim tv- ekranima da ublaže ove navode i govorili su o integritetu vojske i zabrinutosti zbog imidža i morala odbrambenih snaga. Australski zvaničnici i komentatori pokušavali su predstaviti ratne zločine kao čin nekoliko „pokvarenih jabuka“ baš kao što su uradile i njihove američke kolege sa otkrićima o mučenju i ubijanju u zatvoru Abu Ghraib u Iraku.

Čak i kada je užas ratnih zločina bio sasvim ogoljen i obim ratnih zločina i pokvarenih praksi neporeciv, bijela nevinost se i dalje očajnički borila za iskupljenjem.

Oglušenost nevjerovatna, narcizam đavolji

Ali kao Afganistanku koja živi u Australiji, najviše me, dok sam gledala ovaj fijasko, pogodilo kako je izvještaj o ovoj istrazi na australskoj televiziji završio promocijom SOS broja za mentalnu pomoć za pripadnike vojske i njihove porodice. To se desilo u godini protesta protiv neinformisanih muškaraca koji teroriziraju civilne populacije i naslađuju se u nekažnjivosti koja se dešava po cijelom svijetu.

Oglušenost je bila nevjerovatna, a narcizam đavolji. U medijskim izvještajima nije bilo nikakve brige za žrtve i za osjećaje Afganistanaca i Australaca afganistanskog porijekla. Mnogi od nas nose ožiljke rata i mnogi su sigurno traumatizirani zbog ovih vijesti.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Vojni zapovjednik Angus Campbell jeste ponudio izvinjenje Afganistancima na dan kada je objavljen izvještaj. Ali on je isto tako ponovio zaključak izvještaja da se ovi zločini nisu desili u „žaru borbe“. To jeste, imamo 39 ilegalnih ubistava i neizrečen broj drugih koja mora da su „legalna“, jer su se desila u onome što je australska vojska odlučila da je „žar borbe“.

Na ovaj način opčinjavajuća magla tzv. „rata protiv terorizma“ preobražava civile u „kolateralnu štetu“ ili osobe koje su sumnjiče da su teroristi, čudovišta u heroje, borce za slobodu u teroriste a teroriste u muslimane. Rasna ekonomija „rata protiv terorizma“ je učinila crne i smeđe živote jefitinim, raspoloživim, koji nisu vrijedni priznanja ili žalovanja. Više od pola miliona ljudi je ubijeno u Afganistanu, Pakistanu i Iraku u „žaru borbe“, ali užasni detalji njihovih ubistava neće dospjeti ni u jedan izvještaj.

Ova normalizacija nasilja od strane Zapada u određenim dijelovima svijeta kreira prostore gdje prakse kao što je „prolivanje krvi“ – nemilosrdno ubistvo civila i zatvorenika kao ritual prolaska – cvjetaju. To je prostor u kojem se ubijanje bespomoćnih ljudi kao ritual kojim bijeli muškarci postaju ratnici smatra prihvatljivim. To je prostor u kojem bijelci, napojeni svojom fantazijom spasilaca, dolaze da vide sebe kao svemoćne, kao nedodirljive.

Mračna patologija

Ali zašto „prolivanje krvi“? Ima nešto iskonsko u toj riječi. Ona ima dehumanizirajući efekat i svodi lokalnce na nivo životinja koje se žrtvuju za veću svrhu – manifestnu sudbinu – u ritualu stasavanja. „Prolivanje krvi“, „ratnička kultura“ i „Zulu“ – ime koje su neke jedinice SAS-a usvojile – su ukorijenjene u historije kolonijalnog nasilja.

Australci bi trebali biti upoznati s ovim temama. Ipak ova nacija ima bujnu historiju rituala „prolivanja krvi“, oduzimanja imovine i golog nasilja protiv autohtonih populacija.

Danas se bijeli muškarci vraćaju na bivšu imperijalnu granicu kako bi slijedili dječačke ideale avanture, otkrića i nesputane agresije. Afganistan nije groblje imperija kako insistira mitologija, to je mjesto gdje je imperijalna mašta oslobođena da ispoljava svoje najmračnije fantazije bez pravnog ili moralnog ograničenja.

I baš kao u kolonijalnim vremenima, kada su bijeli muškarci išli za trofejima, uključujući i ljudske, danas skupljaju dijelove tijela mrtvih afganistanskih civila i njihove proteze da ih koriste kao posude za piće.

Želja za posjedovanjem dijelova tijela, pa čak i plastičnih, mračna je patologija, posebno kada su ukradene sa zemlje prekrivene minama i naseljene tolikim brojem osakaćenih tijela, gdje su proteze mnogima nedostupne. Mislim na Australce koji su svjedočili krađi nožne proteze mrtvog Afganistanca ili koji su znali odakle je došla, ali su svejedno pili pivo iz nje.

Mislim o unakaženom licu Aishe Mohammedzai, afganistanske djevojčice koja se pojavila na naslovnici časopisa Time 2010, a potom je otpremljena u SAD i ponuđen joj je plastični nos. Plastični dijelovi tijela su moćna roba u Afganistanu: bijelci ih mogu dati kao dar i oduzeti ih kao kaznu.

Možda je još podmukliji dio ove priče to kako bijelci mogu ubijati kad im se prohtije, sakatiti leševe, krasti dijelove tijela i ipak izaći iz svega toga kao heroji.

Zaista, uprkos izvještajima o ratnim zločinima koji se gomilaju i broju ubijenih civila koji raste, sveopći zapadnjački narativ o afganistanskom ratu nastavlja predstavljati zapadnjačke armije kao spasitelje.

Rasističke fantazije o vođenju ‘dobrog rata’ 

Rat u Afganistanu se smatra „dobrim ratom“, za razliku od invazije na Irak koju su neki vremenom odbacili kao „loši rat“, onaj koji je izgrađen na lažima. Morate se zapitati, međutim, kako je antiratni pokret povjerovao da isti ljudi koji su nam lagali o Iraku nekako imaju najbolje namjere u Afganistanu.

Ništa ne čini da se Zapadnjaci osjećaju moćnijim od zvaničnog razloga za invaziju na Afganistan: odlazak u rat zbog muslimanskih žena, da ih zaštitite od muslimanskih muškaraca.

Ali ljudi zaboravljaju da prvobitno opravdanje nije bilo zaštita afganistanskih žena. SAD i njegovi saveznici su prvobitno izjavili da vrše invaziju kao čin samoodbrane jer je Afganistan skrivao Al-Kaidu i njenog lidera Osamu bin Ladena koji je optužen da je naredio napade 11. septembra.

Ali nijedan od uslova za samoodbranu nije dovoljno zadovoljen da osigura pravno odobrenje. Nije bilo vojne prijetnje protiv SAD-a u vrijeme invazije, Vijeće sigurnosti se nije sastalo tada da je sankcioniše, Afganistan nije bio agresorska nacija, skrivanje bin Ladena nije garant za vojnu intervenciju, a i talibani su zapravo bili otvoreni za pregovore.

Kada je počeo rat, Amerika i saveznici su bili u mutnoj pravnoj teritoriji i tog su bili svjesni. Motivi za rat brzo su od samoodbrane postali odbrana afganistanskih žena i uklanjanje talibana. Nova paradigma militantnog humanitarizma (odgovornosti da se zaštiti) postala je paravan za ilegalne korijene ovog rata.

Ovaj humanitarni razlog je oduzeo Afganistancima pravo na samoodbranu i samoopredjeljenje. Ideja „dobrog rata“ tako je pažljivo čuvana da je patnja afganistanskih žena postala dogma a afganistanska politička volja koja nije u skladu sa humanitarnom paradigmom i njenom vizijom za budućnost ove države odmah je označena kao prijetnja.

Dok se dokazi o užasnim ratnim zločinima gomilaju, Zapadnjaci, uključujući i Australce, i dalje se drže rasističke fantazije da oni vode „dobar rat“ u Afganistanu, da oni imaju moralno pravo na demarkaciju granica bojnog polja, da oni odlučuju ko je civil, a ko taliban.

U „srcu tame“, ovaj opis ne znači ništa, to su samo ogrtači za čudovišta i nacije koje ih rađaju. Za mnoge Afganistance, to je stvarno otkriće australske istrage.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera