Mišljenja

En passant: Otkud Tijanić u Ulici španskih boraca

Znači li davanje ulice bivšem portparolu Slobodana Miloševića i Vojislava Koštunice još jedno ubijanje Zorana Đinđića?

Tijanićev put posut je brojnim konztoverzama, od Tenžere do Koštunice, piše autor (Arhiva)
Tijanićev put posut je brojnim konztoverzama, od Tenžere do Koštunice, piše autor (Arhiva)

Na prijedlog Udruženja novinara Srbije četiri beogradske ulice su preimenovane i dobile nova imena po četvorici novinara: Hvarska je postala Predraga Milojevića, Bjelovarska Miroslava Radojčića, Vatroslava Lisinskog dobila je ime po Bogdanu Tirnaniću, a dio Ulice španskih boraca na Novom Beogradu nazvan je po Aleksandru Tijaniću što je, očekivano, propraćeno najrazličitijim komentarima.

Radi se o onom istom udruženju novinara koje već godinama dodjeljuje nagrade sa imenima dvojice sa ove kratke liste, Tijanića i Tirnanića, udruženju koje su ranih devedesetih napustile stotine kolega, otjerane iz svojih redakcija jer su odbili služiti režimu Slobodana Miloševića, pa su osnovali vlastito udruženje NUNS (Nezavisno udruženje novinara Srbije).

“Nezavisni” se ovom povodom nisu izjašnjavali. Što je ravno odobravanju.

Tijanić siječe Đinđića

Niko nije, naprimjer, postavio pitanje zašto se Beograd bez ikakve rasprave odrekao svoje Hvarske, Bjelovarske i Ulice Vatroslava Lisinskog (“valjda se to podrazumijeva”), kao što niko nije imao ništa ni protiv trojice predloženih novinarskih veličina.

Tek nešto buke se podiglo isključivo zbog odavanja počasti, takođe velikom novinarskom imenu, Aleksandru Tijaniću, po kome je nazvan dio Ulice španskih boraca, i to onaj koji pod pravim uglom siječe, kakve li simbolike, upravo Bulevar Zorana Đinđića, nekadašnji Bulevar AVNOJ-a. Onu istu ulicu u kojoj je tada još mlađahni Aleksandar Vučić preko table sa Đinđićevim imenom lijepio svoje i radikalske želje da se bulevar nazove po generalu Ratku Mladiću.

Nikom nije zasmetala ni činjenica da je riječ o nastavku ukidanja hrvatskih toponima ili značajnih ličnosti koji u kulturološkom smislu nadilaze nacionalni predznak, bilo da se radi o njihovoj ilirsko-panslovenskoj, balkanskoj ili partizanskoj opredijeljenosti. Pa čak je i novinarima koji su dobili “njihove” ulice epitet srpski pretijesan, jer su sva četvorica, imala veliki uticaj na globalnom jugoslovenskom prostoru, uključujući i Tijanića koji bi u rubrici Kviskoteke Izbaci uljeza, vjerovatno, dobio najviše glasova.

Prisjetili su se neki, ipak, kao naprimjer Rade Veljanovski i Zoran Vuletić iz Demokraskog građanskog foruma, da je Tijanić bio Miloševićev višegodišnji igrač koji je gazdu u svojim tekstovima zvao “Bengalskim tigrom”, te da mu se ne mogu oprostiti tekstovi tipa Ako Đinđić preživi, Srbija neće u predvečerje atentata na prvog demokratskog premijera Srbije.

Mijat Lakićević iz Novog magazina bio je još eksplicitniji: “Dati ulicu Aleksandru Tijaniću znači još jednom ubiti Zorana Đinđića, znači oskrnaviti njegov grob, znači narugati se žrtvi Zorana Đinđića”.

Simboli srpskog novinarstva

Što se tiče UNS-a, u kojem je bivša njegova predsjednica Ljiljana Smajlović i danas njegova predsjednica Suda časti, sve je i časno i pošteno da časnije ne može biti. Kako je predsjednik udruženja Vladimir Radomirović obrazložio, četvorica novinara predstavljaju niz koji je započeo još Dimitrije Davidović, a nastavili Laza Kostić, Miloš Crnjanski i Maga Magazinović “novinari koji su zadužili ne samo svoju profesiju već i ceo narod”.

Radomirović je Skupštinu grada Beograda podsjetio još i da je “srpski novinar i književnik Predrag Milojević životom i radom (u Politici) obeležio ceo 20. vek, a da će takođe doajen jugoslovenskog novinarstva i dugogodišnji dopisnik Politike iz Velike Britanije i SAD-a Miroslav Radojčić ostati poznat i po čuvenim izveštajima sa Wimbledona kojima je približio tenis domaćoj publici”.

“To su ljudi koji su uneli književni stil u srpsko novinarstvo“, rekao je Radomirović.

Za Aleksandra Tijanića i Bogdana Tirnanića rekao je da su “simbol srpskog novinarstva”.

Na tome bi se, vjerovatno, cijela priča i završila da se za riječ nisu javili opozicioni predstavnici, pomenuti Vuletić i Veljanovski.

“I te kako sam protiv toga da Tijanić dobije ulicu”, bio je decidiran Veljanovski, objasnivši da je Tijanića lično poznavao i da je podnio ostavku na mjesto direktora Radio Beograda kad je Tijanić “nezakonito postavljen za generalnog direktora Radio-televizije Srbije”.

“On jest poznat novinar, ali je napisao i niz tekstova u kojima je uvredljivo govorio o ženama, civilnom sektoru i političarima”, rekao je Veljanovski i zaključio da je Tijanić “radio za Miloševića, Miru Marković, Koštunicu, Tomu Nikolića i sadašnju vlast”.

Zoran Vuletić je rekao da su Vojislav Koštunica i Aleksandar Tijanić, koga je opisao kao Koštuničinog političkog ideologa “kreirali atmosferu u kojoj je normalno da se ubije premijer”.

Osim što su ih naprednjaci i socijalisti zbog besjede žestoko napali, ništa bitno se nije desilo. Uz njihova dva glasa protiv, Aleksandar Tijanić je dobio dio Ulice španskih boraca. Za šta nije nimalo kriv jer je umro prije sedam godina. Šta to može da znači i kakve bi posljedice moglo da ostavi, malo kasnije.

Beogradski Srbin sa Kosova

Šteta što nije bio samo novinar, napisaće Tanja Tagirov povodom Tijanićeve smrti primjećujući kako njegov lik i djelo “desetljećima izazivaju oprečne komentare, od divljenja do osporavanja”.

Ovaj beogradski Srbin sa Kosova, za razliku od Bogdana Tirnanića, profesionalnog Beograđanina sa Čubure, svoju je sjajnu novinarsku karijeru u svim značajnijim medijima Jugoslavije na kraju završio sa političkim funkcijama, kao što su ministar informisanja u jednoj od Miloševićevih vlada ili savjetnik Vojislava Koštunice, naprimjer, pa i kao direktor Radio-televizije Srbije, što je uvijek bila (i) politička funkcija.

Za pamćenje će ostati mnogi njegovi tekstovi u beogradskom NIN-u, ali i u Slobodnoj i Nedjeljnoj Dalmaciji (kolumne En passant), u zagrebačkom nedjeljniku Danas, sarajevskom Oslobođenju, ljubljanskoj Mladini… Osnovao je kasnije dvije televizije, TV Politiku i BK televiziju, novcem tadašnje tajkunske imperije Bogoljuba Karića koji mu je kupio i jedan od prvih crnih džipova sa zatamnjenim staklima u Beogradu.

Sarajlije i mnogi drugi pamte ga još iz vremena Yutela po emisiji Umijeće življenja, koju je radio s Mirjanom Bobić Mojsilović i Draganom Babićem, a koja je nasilno prekinuta zbog gostovanja Vojislava Šešelja koji je ohrabren podrškom književnika i drugih intelektualaca već bio na putu da postane četnički vojvoda.

“O Tijaniću baš svi imaju mišljenje, jedni ga vole, drugi ni blizu. Sigurno je da nije bio ni tih ni neprimjetan onako arogantan, često silovit i nadasve glasan. Tko god i što god mislio o njemu, ostavio je more sjajnih tekstova, kao i (navodno) nedavno završenu knjigu Ja i niko moj”, opisaće ga novinarka Vremena Tanja Tagirov.

“Računam da će knjigu čitati moji protivnici. Tiraž je, dakle, obezbeđen. Tu je i stotinjak javnih ličnosti s tajnim sklonostima o kojima sam pisao tokom tri decenije. Bez obzira na naslov, nisam glavna ličnost knjige, već mali novinar rastrzan željom da preživi i manjkom hrabrosti da bude kukavica”, rekao je o sebi Tijanić.

Treća zvijezda hrvatske kulture

E, sad, zanimljivo je i prisjetiti se tog predratnog Tijanića koji je u hrvatskom tisku postao velika novinarska zvijezda. Tako će Davor Butković svoj uradak o Tijaniću smjestiti ispod naslova Veliki hrvatsko-srpski novinar koji nije mogao preživjeti pad Jugoslavije i već na početku ustvrditi: “O Tijanićevoj se političkoj karijeri može govoriti i misliti samo sve najgore. Ali, Aleksandar Tijanić nesporni je i trajni dio naše političke i medijske kulture.”

Podsjetiće Butković da je Aleksandar Tijanić bio “blizak suradnik Slobodana Miloševića sredinom devedesetih godina, dakle u vrijeme Srebrenice i nekih drugih među najgorim ratnim zločinima za koje je Milošević odgovoran ili suodgovoran” i da je Tijanić bio čak i ministar informiranja u jednoj od Miloševićevih vlada, a zatim zaključiti: “Uspomena na Aleksandra Tijanića nikada se neće moći riješiti te blamaže, koja možda graniči i s ozbiljnom kaznenom odgovornošću. Podsjećajući da je Tijanić u to vrijeme javno istupao i kao prijatelj, pa i neformalni PR članova Miloševićeve obitelji, “što je, također, osobito odurno”, ovaj autor tvrdi da je taj i takav Tijanić bio “treća velika zvijezda hrvatskog autorskog novinarstva”, odmah iza Veselka Tenžere i Tanje Torbarine.

“Tijanićeva kolumna u Nedjeljnoj Dalmaciji zvala se En passant, baš kao što su se zvale Tenžerine kolumne i jedna od Tenžerinih knjiga. Tijanić je bio jednako talentiran novinski pisac kao Tenžera, sa sličnom strašću prema sportu, podjednako širokim interesima i gotovo zajedničkom dozom prikrivenog nacionalizma, koji, prije ili kasnije, mnoge prividne liberale pretvara u konzervativce”, napisao je Butković.

Da se ne zaboravi i ova zanimljivost, kako ju je vidio hrvatski novinar: Tenžera, Torbarina i Tijanić definirali su jezik hrvatskog političko-komentatorskog novinarstva osamdesetih: njima, svakako, treba pribrojiti Jelenu Lovrić, kao najhrabriju analitičarku propasti komunističke partije (premda je Lovrićeva u ono vrijeme vjerovala u komunističku ideju).

Nedjeljnik Danas u kome su objavljivali ovi autori prodavao se iz današnje perspektive gledano u nevjerovatnih 100.000 pa i više primjeraka.

Rehabilitacija jedne politike

Ali, vratimo se onom drugom, gorem Tijaniću i tome šta u političkom smislu može značiti dodjeljivanje ulice ovom svakako nesvakidašnjem i nikako konfekcijskom novinaru koji je po vlastitom izboru postao i završio kao službenik režima.

Je li Mijat Lakićević u pravu kada u Novom magazinu tvrdi da je Aleksandar Tuijanić predstavnik ratne politike koju je, pošto su ratovi izgubljeni, Vojislav Koštunica nakon Đinđićevog smaknuća nastavio da vodi mirnim sredstvima, a koju je posle preuzeo, i danas je vodi Aleksandar Vučić? I da li dati ulicu Aleksandru Tijaniću znači još jednom ubiti Zorana Đinđića, znači oskrnaviti njegov grob, znači narugati se žrtvi Zorana Đinđića?

Lakićević podsjeća da je Tijanićeva rečenica: “Ako Đinđić preživi, Srbija neće” samo vrh ledenog brega, jer je kampanja protiv premijera Srbije trajala mjesecima.

“Ništa njemu nije skupo, ništa dragoceno, ništa nije sigurno ako ne pristrane da bude u funkciji njegovog održavanja na vlasti”; “Ljudi sa strahom gledaju svaki ‘audi’, svejedno da li je unutra momak s maskom i ‘kalašnjikovom’ ili Kiza”; “Đinđićeva lična sudbina postala (je) limitirajući faktor bilo kakve stvarne demokratske dorade ove nesrećne države”, naveo je samo neke Tijanićeve nasumično izabrane riječi.

“A reči, kao što je poznato, znaju da budu ubojitije od metaka”, zaključuje Lakićević.

Nije mali broj građana u Srbiji danas koji se slažu sa njegovom osnovnom tezom kako ovdje nije riječ o rehabilitaciji jednog novinara nego je “suština u rehabilitaciji jedne politike”. Nije malo ni onih građana koji se sjećaju te politike  kada je Tijanić Slobodana Miloševića nazivao “bengalskim tigrom”, Marka Miloševića “tigrićem”, a Mirjanu Marković “ličnom prijateljicom”.

“Za to je nagrađen mestom ministra informisanja u jednoj od tadašnjih vlada. To je, dakle, ona ratna politika koju je, pošto su ratovi izgubljeni, Vojislav Koštunica nakon Đinđićevog smaknuća nastavio da vodi mirnim sredstvima. A koju je posle preuzeo, i danas je vodi Aleksandar Vučić. U suštini, radi se o tome da se proširi i produbi legitimacijska osnova režima, pa u tom kontekstu podrži i učvrsti i Aleksandar Vučić lično”, napisaće Lakićević u tekstu Treći metak za Đinđića.

To bi mogao biti i odgovor na naše pitanje iz naslova ovog teksta koji smo sasvim namjerno počeli riječima En passant. Što je podsjećanje na dug Tijanićev put posut brojnim konztroverzama od Tenžere do Koštunice.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor : Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO