Šta smo pogrešno shvatili o COVIDU-19 i izbjeglicama

Za svjetskih 26 miliona izbjeglica, zdravstveni utjecaji COVIDA-19 nisu najsmrtonosnije posljedice.

Migranti iz kampa Moria na Lezbosu čekaju da se ukrcaju na autobuse u luci Piraeus u Atini (EPA)

Korona virus još nije desetkovao izbjegličke kampove ili usmrtio raseljene osobe u značajnom broju, kako smo se ja i mnogi drugi pribojavali u martu. Do danas su samo 32.000 od svjetskih 26 miliona izbjeglica registrovane kao zaražene COVIDOM-19. Iako je ova cifra vjerovatno niža od stvarnog broja zbog slabih kapaciteta za testiranje, sve i ako je deset puta veća, širenje ovog virusa u SAD-u i u brojnim evropskim nacijama i dalje je zasjenjuje.

Uprkos ovome, ova pandemija je zadala mnogo jači ekonomski udarac za svjetskih 80 miliona raseljenih osoba nego za one u bogatim društvima. Slijede tri stvari koje smo pogrešno shvatili u vezi pandemije korona virusa i kako će oblikovati humanitarni rad u godini ispred nas.

Kada je pandemija počela u martu, predviđane su katastrofalne posljedice za prenaseljene kampove za raseljene osobe u državama kao što su Bangladeš, Demokratska Republika Kongo i Grčka. Naselja u mnogima od 30 kriznih država gdje Norveško vijeće za izbjeglice, moja organizacija, radi, su natrpana i tijesna i socijalna distanca i stroge higijenske mjere često su nemoguće.

Humanitarni aktivisti su se pripremili za katastrofu, ali u većini mjesta, sigurno programiranje i odgovorno lokalno ponašanje spriječili su da se ostvare naši najgori strahovi. U najvećem izbjegličkom naselju na svijetu u Bangladešu, samo 356 izbjeglica Rohinja se zarazilo od populacije od više od 860 000 ljudi, prema dostupnim testovima do decembra. Iako se u kampovima testira mnogo manje nego u bogatim zapadnim nacijama, nismo vidjeli obim bolesti i smrti kojeg smo se pribojavali ranije ove godine na osnovu iskustava u SAD-u i drugdje.

Nekoliko razloga ukazuje na to zašto je tako. Prije svega, porodice koje žive u kampovima često imaju ograničen kontakt sa lokalnim populacijama oko njih. U mnogim državama kao što su Kenija i Mijanmar, izbjeglice ne mogu raditi, pa se manje miješaju sa ljudima vani. Ove restrikcije sprečavaju prijeko potrebnu integraciju u lokalne ekonomije, ali paradoksalno su spriječili širenje bolesti. Mnogi kampovi su također iskusili strožije izolacije u odnosu na zajednice izvan kampova.

Osim tog, humanitarne agencije su brzo prešle na programiranje prevencije korona virusa kada je nastupila pandemija. Pokrenute su kampanje pranja ruku. Pojačana je distribucija vode i sapuna. Proširene su vijesti o socijalnom distanciranju, onoliko koliko je bilo moguće. U Kongu su našu timovi dijelili pomoć na velikim vanjskim stadionima gdje su se ljudi mogli raširiti. Sigurno programiranje, koje su dostavili humanitarni radnici na prvoj liniji, bez sumnje je spasilo brojne živote.

Izbjeglice nisu opteretile zdravstveni sistem

Osam od deset izbjeglica širom svijeta udomile su nacije sa srednjim ili niskim primanjima koje često imaju slab zdravstveni, vodeni i sanitacioni sistem. Za ove sisteme se smatrali da neće moći podržati veliki broj raseljenih ljudi kojima će trebati pomoć kada pogodi pandemija. Ali to se još nije desilo budući da je broj zaraženih reaseljenih ljudi ostao relativno nizak. Bivše izbjeglice i migranti su također uskočili da podrže opterećene zdravstvene usluge, uključujući i u SAD-u, gdje su oni na prvim linijama i dijele testove na COVID-19.

Osim tog, oko polovine od 26 miliona izbjeglica širom svijeta koji su prisiljeni da pobjegnu od svojih domova, mlađi su od 18 godina. Mlađi ljudi lakše prebole ovu bolest.

Zdravstveni utjecaj COVIDA-19 nije bio najsmrtonosniji

Istraživanje Norveškog vijeća za izbjelice koje je provedeno u 14 država, uključujući i anketu među 1400 izbjeglica i krizom pogođenih ljudi, otkrilo je da je 77 posto ispitanika izgubilo posao ili prihod od početka pandemije. Pomoć od rođaka iz drgih krajeva je presušila. Većina porodica je rekla da su manje šanse da če poslati djecu u školu kada časovi ponovo počnu. Ekonomski šok za već ranjive zajednice gurnuo ih je dublje u očaj.

Mnogi ljudi koji žive u konfliktnim zonama su kazali da se više plaše pandemije gladi koju će donijeti COVID-19 nego same bolesti. Naš izvještaj je otkrio da je troje od četvero ispitanika moralo umanjiti obroke za sebe i svoju porodicu. UN je izdao slična upozorenja u vezi nedovoljne količine hrane; u jednoj od najcrnjih prognoza, UN je upozorio na moguću glad koja bi pogodila četiri države u 2021 – Burkinu Faso, Jemen, sjeveroistok Nigerije i južni Sudan.

Ispravan stav u 2021

Dok počinje nova godina, moramo naučiti lekcije od prethodne. To uključuje značajno ubrizgavanje u oporavak od COVIDA u najsiromašnijim zajednicama. Prvobitni finansijski odgovor na pandemiju je bio brz, ali bilo je malo ili nedovoljno novca za ekonomsku krizu koja je uslijedila. UN-ov globalni COVID-19 apel bio je manje od polovine isfinansiran do kraja godine.

2021. će počati sa rekordnih 235 miliona ljudi kojima su potrebne humanitarna pomoć i zaštita – što je porast od 40 posto za samo godinu sana. Neke donatorske države su signalizirale da će smanjiti humanitarne budžete iduće godine zbog vlastitog ekonomskog oporavka.

Najranjiviji ljudi na svijetu moraju biti uključeni u planove globalne vakcinacije i ekonomskog oporavka. Ako ne budu imali pristup vakcini, virus bi mogao rasti i širiti se u izbjegličkim kampovima, i nikada neće biti sasvim iskorijenjen. A ako raseljeni ljudi ne dobiju ekonomsku podršku, oni će nositi ekonomske ožiljke ove pandemije dugo nakon što se mi oporavimo.

Međunarodna zajednica ne smije kazniti najsiromašnije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere

Izvor: Al Jazeera