Krađa relikvija donosi prokletstvo

U istočnom pravoslavnom kršćanstvu vjeruje se da ikone donose Božiji blagoslov, a njihovo nepoštivanje – nesreću.

Povelja Kulina bana je također otuđena iz Bosne i Hercegovine

Ikone (od grčke riječi eikṓn) označavaju slike ili umjetničke predstave, većinom u istočnim pravoslavnim i orijentalnim crkvama. To nisu samo umjetnička djela budući da se ikona koristi kao relikvija – sveti predmet iskazivanja vjerskog osjećanja.

Najčešće su na ikonama likovi Isusa Hrista, njegove majke Marije, anđela ili nekih drugih svetaca kršćanske vjere. U istočnim pravoslavnim crkvama se vjeruje kako je tradicija pravljenja ikona nastala u 3. stoljeću, dakle, u ranom periodu kršćanstva. Uporedo s ovim vjerovanjima u kršćanstvu su se javljali pokreti i istaknute vjerske ličnosti koji su se snažno protivili štovanju ikona, smatrajući to nekom vrstom idolopoklonstva, ali su ikone kao tradicija ipak ostale do danas.

U istočnom pravoslavnom kršćanstvu vjeruje se da ikone donose Božiji blagoslov, pomoć i izlječenje, da su zapravo one sredstvo duhovnog povezivanja između nebeskog i zemaljskog. Nije neobično da se neke posebne ikone proglase čudotvornim, tj. da ih je Bog učinio posebnim tako što kroz njih čini čuda. Nekada se ove ikone prenose iz grada u grad u posebnim procesijama, nekada crkve i manastiri u kojima se one nalaze postaju mjesta hodočašća, a nekada su se takve ikone nosile u vojnim pohodima kako bi vojski dale snagu i pobjedu ili su bile iznošene tokom opsada na zidove opkoljenih gradova kako bi sačuvale grad i njegovo stanovništvo od osvajača.

Znak pažnje i prijateljstva

Ali, ikone imaju i svoju drugu stranu. Budući da se smatraju svetima, vjeruje se da nepoštovanje prema svetinjama donosi neku vrstu Božijeg prokletstva, bolesti, nesreće, gubitka ili zle sudbine – svega onog, zapravo, za što ljudi mole Boga da ih od toga sačuva. Jer, upravo u svojim molitvama pravoslavni vjernici nerijetko koriste svete ikone ili druge relikvije kao posrednike božanske milosti, pa se njihovo nepoštivanje smatra svetogrđem.

Stoga je ikona kao poklon znak najveće pažnje i prijateljstva, iskaz pravoslavnog bratstva i solidarnosti i zasigurno bi potez Milorada Dodika, koji je ruskom ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu poklonio 300 godina staru ikonu, upravo tako i bio shvaćen, da se nije ispostavilo kako je spomenuta ikona zapravo otuđena i da potiče iz Luganska, grada na istoku Ukrajine, gdje se od 2014. godine vode borbe između ukrajinskih vlasti i proruskih pobunjenika.

Upravo je ovo razlog zbog kojeg je Lavrov odlučio vratiti tu ikonu koju mu je prošle sedmice poklonio Dodik. Ruska novinska agencija Tass, citirajući Ministarstvo vanjskih poslova Rusije prenijela je da će “ikona biti vraćena poklonodavcu radi daljeg razjašnjavanje njene historije preko Interpola.”

Sergej Lavrov ne slovi ko neki istaknuti pravoslavni vjernik, ali je dovoljno “pravoslavan” da mu neće biti nimalo prijatno u posjedu zadržati otuđenu ikonu, jer ma koliko se neko doimao sekularno orijentiranim, to ne treba značiti da apriori odbacuje vjerovanje kako ukradena stvar, a posebno sveta relikvija može donijeti lično prokletstvo i nesreću.

Sramota za srpski narod i srpsko pravoslavlje

S druge, profesionalne diplomatske strane, situacija je dodatno iskomplicirana nakon neuspjele posjete Bosni i Hercegovini, jer se radi o ikoni koja pripada Ukrajini i njenom pravoslavnom naslijeđu. Bez obzira na sukobe u ovoj zemlji, u posljednje vrijeme sam ministar Lavrov i Ministarstvo kojeg predvodi ulažu velike napore kako bi se popravili narušeni odnosi između ukrajinskog i ruskog pravoslavlja. Kijev i Ukrajina se smatraju kolijevkom ruskog jezika i pravoslavlja: “Kijev je majka ruskih gradova, ruskog jezika, ruske religije i pravoslavnog kršćanstva u ovom dijelu svijeta,” izjavio je Lavrov nedavno u jednom od svojih intervjua.

Stoga, ukoliko bi Lavrov zadržao otuđenu ukrajinsku ikonu, to bi samo potvrdilo strahove građana i političara Ukrajine o hegemonskim ambicijama Rusije. Uistinu je ovo jedna krajnje nezgodna i sramotna situacija u koju je Lavrova i rusku diplomatiju doveo njihov balkanski favorit i ljubimac Dodik.

Ali Dodik nije samo osramotio Lavrova već i svoju zemlju Bosnu i Hercegovinu koju trenutno kao predsjedavajući Predsjedništva nominalno predstavlja kao simbol njenog međunarodnog suvereniteta. K tome, Dodik je posebnu sramotu nanio srpskom narodu i srpskom pravoslavlju u što se veoma često zaklinje. I tu nije kraj. Dodik je osramotio i bosanske muslimane i katolike jer nikada u tradiciji ove zemlje, čije je kulturno i nacionalno blago pljačkano od strane različitih svjetskih sila, nije bila praksa da se na pljačku uzvraća mešetarenjem.

Gest obnove povjerenja

Međutim, bez obzira na svu sramotu i nezapamćen diplomatski skandal koju je Dodik svojim mešetarenjem i bahatošću napravio, ovaj čin bi država Bosna i Hercegovina i njeni patriotski orijentirani politički lideri trebali iskoristiti, te kao kompenzaciju od Rusije zatražiti povrat originalnog latiničnog prijepisa Povelje Kulina bana koja se nalazi u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Peterburgu.

Taj dokument je također otuđen iz Bosne i Hercegovine, a budući da je je to izvorni bosanski dokument njen povrat bi značio veliki gest obnove povjerenja u bosansko-ruskim odnosima. Otuđena ukrajinska ikona je stoga izvanredna prilika za bosanskohercegovačku i rusku diplomatiju da poprave odnose, ali je, nadati se, i lekcija Lavrovu s kakvim se ne samo vjerskim već i politički prokletstvom može suočiti ukoliko se u i o Bosni i Hercegovini nastoji razgovarati izvan njenog vjekovnog gostoprimstva i tolerancije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

 

 

 

Izvor: Al Jazeera