Mišljenja

Kako je jedan pisac razapet na krst u Beogradu

Kako su pjevačeva smrt i intervju s piscem ustalasali megakasabu ili metropolu, kako ko više voli, na ušću Save u Dunav.

Beograd jednostavno više nije grad, to je tek malo veća kasaba, Dubai za siromašne ili Jagodina za bogate, napisao je Dežulović (EPA)
Beograd jednostavno više nije grad, to je tek malo veća kasaba, Dubai za siromašne ili Jagodina za bogate, napisao je Dežulović (EPA)

Za razliku od Tome Zdravkovića čiji se najveći kafanski hit zvao “Prokleta je ova nedelja”, Džej Ramadanovski je svoju testamentalnu numeru, kao što mnogi poštovaoci njegovog lika i djela odavno znaju nazvao, prosto, “Nedelja”.

Umro je baš u nedjelju i sahranjen uz tekst svoje najpopularnije pjesme u Aleji zaslužnih građana, što je bio dodatni fitilj za raspaljivanje emocija mnogih Beograđana, kako onih koji su ga cijenili sa sve njegovim dorćolskim manguplucima “na ivici zakona”, tako i onih koji su uzalud upozoravali da njemu među “zaslužnima” prema važećim gradskim pravilima tu nije mjesto. Kao što, po njima, tu nije bilo mjesta ni za Šabana Šaulića koji je uprkos tome ukopan na istom mjestu na beogradskom Novom groblju.

Šta je gradsko, a šta džibersko

Nisam fan ni jednog ni drugog, ali koliko svjetlosnih godina su dva mišljenja udaljena vidjelo se ubrzo na samom Dorćolu, gdje su se i fizički sukobile dvije grupe građana, onih koji glorifikuju rahmetliju i onih koji ne dozvoljavaju da se na “njihovim”, bezbeli gradskim, ulicama puštaju Džejeve pjesme i slično.

Pitanje šta je gradsko, a šta “džibersko” odjednom je nadraslo i samoga Džeja koji, sviđalo se nekom ili ne, jest bio jedna od ikona Beograda proteklih decenija. Ali Džej kojemu bi se mnogo koječega drugog moglo staviti na dušu, u ovom slučaju (svoje smrti) ni najmanje nije bio kriv.

Krivac za to je jedan drugi Beograđanin koji je kao rođeni Splićanin često obitavao u nekadašnjem glavnom gradu i Splićana i Beograđana. Koji je u jednom beogradskom nedjeljniku koji se ne zove ni nedjelja ni prokleta nedjelja nego “Nedeljnik”, kao odličan poznavalac prilika izjavio da je Beograd postao kasaba i, još pride Dubai za siromašne i Jagodina za bogate.

U gradu u kojem se odavno čitanje metafora smatra zaboravljenom disciplinom to bi prošlo kako bi prošlo, manje-više nezapaženo, da čuveni “feralovac” na još jednom izletu u “svoj” Beograd nije promovirao svoju knjigu “Jebo sad hiljadu dinara” (o tome se ovdje radi, zar ne) i u intervjuu nije izrekao i jednu poprilično tačnu konstataciju da svaki grad ponajprije čine ljudi. Ali je i dodao da su grad Beograd ubili ljudi, navodeći za primjer svoje tvrdnje Momu Kapora, razne Minimakse i Bore Đorđeviće kao beogradoubice, amnestirajući mnoge iz kolona nesretnika koji su devedesetih u desecima hiljada bježeći od rata stizali iz mnogih krajeva bivše Jugoslavije, a koji su godinama označavani kao glavni krivci za poseljačivanje glavnog grada. Plus “južna pruga”, naravno.

Bombastična reakcija

“Beograd se sam ubio, nije ga ubio nijedan nesretnik s Kosova ili iz Krajine, Beograd je ubio Momo Kapor, ubili su ga prvosveštenici njegova asfalta, kojekakvi Minimaksi, Bore Đorđevići i sličan, vrlo gradski otpad”, preciziraće Dežulović.

Što je bilo dovoljno, kako bi to Milojko Pantić uzviknuo u svom najvažnijem TV prenosu: “Nebo se otvorilo, stadion je eksplodirao”. Naravno onaj na socijalnim mrežama… Dežulovićev PR mogao ja zadovoljno trljati ruke.

Dok se u slučaju odlaska Džeja niko nije bavio brojanjem njegovih nacionalnih ili vjerskih zrnaca, što jest tipičan gradski običaj poštivanja različitosti, Dežuloviću je odmah izrečena ona nacističkim očima gledano najteža optužba da je – Hrvat, što se ima čitati kao da je u najmanju ruku poglavnikov barem dalji srodnik. Što je, naravno, tipičan plemenski, palanački ili seoski običaj. Kao da se ne može istovremeno biti Hrvat i Beograđanin ili Srbin i Splićanin. Dobro, neki misle da ne može, ali lično poznajem mnoge kojima ovi identitetski dualiteti odlično stoje…

Dubai za siromašne i Jagodina za bogate

Dežulović je brzopotezno razapet na krst, iako je o-ho-ho koliko bilo mišljenja da je čovjek apsolutno u pravu, a da je njemu, koji je još Franju Tuđmana rasturao u froncle još za njegova života i svakoraznog ustašluka, pripisivanje nacionalne ostrašćenosti – obična budalaština. Ali, za mnoge, izgleda, rat još traje, što takođe Dežulović zna vrlo dobro.

Pa šta je to razljutilo beogradsku upravljački nomenklaturu i njoj pripadajući podanički milje kojima je Dežulović, nesporno nadaren izuzetnim spisateljskim bezbroj puta pokazanim talentom, prepričao u ime mnogih Beograđana koji misle potpuno isto kao i on, ali to ne smiju jasno i glasno reći ili napisati?

“Beograd jednostavno više nije grad, to je tek malo veća kasaba, Dubai za siromašne ili Jagodina za bogate, blatnjava, tužna selendra koja izgleda kao da ju je snimio Radoš Bajić na metamfetaminima”, ključna je teza, istina gruba i surova, u intervjuu.

Pisac je poentirao riječima kako je Beogradu “sistematski poništena svaka pojedinačna ideja grada, i to ne samo onim, čudovišnim Stefanom Minhauzenom na topovskom đuletu pred željezničkim kolodvorom, buđavim i ofrlje provincijskim Waterfrontom te ostalom pseudourbanističkom plastičnom bižuterijom, koja Beograd čini velegradom točno onoliko koliko je Jagodinu velegradom učinila ona Palmina žirafa”.

Brojanje beogradskih zrnaca

Debata je očekivano odmah skliznula na brojanje Dežulovićevih beogradskih zrnaca i pitanje da li Dežulović uopšte ima ili nema prava pisati o Beogradu “jer više ne stanuje na beogradskoj adresi”.

Jedan od onih koji nema problem da napiše ili izgovori ono što misli, Dragoljub Petrović Draža, glavni i odgovorni urednik lista Danas, usred bure i rastuće podjele na “naše i njihove”, reći će za Dežulovića da je ovaj hrvatski pisac i novinar “najgenijalniji regionalni kolumnista”.

“Naravno da je Beograd, sa raznim Vesićima na čelu, na dobrom putu da postane selendra”, potvrdio je ničim izazvano Petrović Dežulovićeve riječi i dodao:

“Nisam baš ubeđen da je Momo Kapor poseljačio Beograd, ali mnogi pokušavaju to da urade”.

Glavni problem Beograda Petrović vidi u tome što stanovnici ovoga grada sve više postaju pasivna masa.

“Ono što radi Vučić  sa Beogradom je daleko veći problem od jedne izjave Dežulovića. A najveći problem je što se zbog toga skoro niko ne buni”, rekao je Petrović, a njegovo razmišljanje dijele i mnogi drugi.

Sve je počelo s Bajom Malim Knindžom

Bila je to nedjelja u kojoj su smrt jednog pjevača i intervju jednog pisca u Beogradu, barem na trenutak, vijesti o korona virusu i mogućem uvođenju policijskog sata za Svetog Nikolu i doček Nove godine gurnule u drugi plan.

Bila je to nedjelja u kojoj su dva potpuno različita događaja potvrdila ono što smo i ranije znali: da i u velikim gradovima kao zbirkama svojevrsnih različitosti zbog kojih i jesu gradovi, suviše često prevlada palanački duh, kako bi to rekao veliki Radomir Konstantinović, megakasaba kako bi to nazvao Svetislav Basara ili kasaba, kako bi to nazvao Boris Dežulović. Ne zato što nisu dovoljno voljeli Beograd, nego zbog toga što su uvidjeli njegove anomalije baš kao i hiljade drugih Beograđana koji nemaju priliku, osim u kafani, pardon na socijalnim mrežama, gdje to reći. Pogotovo ako se anomalija zove poseljačivanje grada ili u prevodu podilaženje najnižim ukusima koje traje još od početka devedesetih, što je još tada kao mlad novinar “Slobodne Dalmacije” Dežulović precizno detektovao u Beogradu.

“Beograd nije takav od jutros. Početak današnjeg Beograda, s Bajom Malim Knindžom na Terazijama, postrojenim dobrovoljcima kraj Skupštine i Šešeljem s tjelohraniteljima u Klubu književnika, pamtim još od 1991. godine”, zapisaće Dežulović.

Ostaje nada da je taj i takav Beograd, grad koji poštuje sve različitosti, tolerentan na druge i drugačije ne samo moguć, nego da je ipak veći i od Džeja i od Dežulovića uprkos tome što u ovom trenutku možda tako i ne izgleda.

Šta Džej ima sa svim tim?

Ali, zapitaće se možda neko od čitatelja, šta Džej ima sa svim tim? Ima, ima. Itekako ima.

Osim dara za igranje i pjevanje imao je i dar za prepoznavanje granice dokle može da ide, bilo da se radi o beogradskom novogospodstvu ili malograđanštini ili osiromašenom radništvu i seljaštvu, koje je podjednako uspješno šarmirao.

Ne mogu, a da ne prenesem indikativnu poruku sa twitter naloga bivšeg predsjednika Srbije.

“Moji drugari Dorćolci za našeg brata Džeja. Ostaje sablasna hladnoća bez tvoje beskrajne topline. Putuj u zvezde veliki Džejka”, napisao je Boris Tadić.

Valjda je sve jasno. No comment.

Što se tiče Dežulovića, on se već poigrao sa naslovom svoje knjige “Jebo sad hiljadu dinara”. U pismu beogradskom dogradonačelniku Goranu Vesiću na ovaj naslov dopisao je još jednu rečenicu: “Bolje su dve (hiljade dinara)”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelbegraog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Izvor : Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO