Dejtonski sporazum 25 godina kasnije: Učvrstila se samo podjela na entitete

Vašingtonski dogovor Bošnjaka i Hrvata vodio je prema miru i podjeli karata u Daytonu, piše autor (Arhiva)
Vašingtonski dogovor Bošnjaka i Hrvata vodio je prema miru i podjeli karata u Daytonu, piše autor (Arhiva)

Kad je prije 25 godina bio sklopljen Dejtonski sporazum sve je izgledalo optimističnije i jednostavnije nego što je danas. Istina, Dayton je na neki način priznao rezultate rata i uspostavljena je dioba Bosne i Hercegovine na dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine, koju su sačinjavali branitelji Bosne i Hercegovine pred agresijom režima Slobodana Miloševića (koji su, doduše, iza sebe imali i nesretnu epizodu hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu i krvavi sukob, koji je, srećom, zaustavljen Washingtonskim sporazumom i temeljnim definiranjem odnosa dvaju partnera) i Republiku Srpsku, koja je tvorba nastala etničkim čišćenjem, pa i genocidom.

U međunarodnoj je zajednici bilo posve jasno tko je tko: Federacija je imala partnere i u Europskoj uniji i u Sjedinjenim Američkim Državama, u Rusiji je tada predsjednik bio Boris Jelcin, koji je azijsku despociju nastojao pretvoriti u demokratsku državu i slobodno društvo, pa utjecaj Rusije na Balkanu tada nije bio niti opasan, niti patogen. Euroatlantsko savezništvo bilo je čvrsto i administracija Billa Clintona sjajno se razumjela s Europskom unijom, snažnom ekonomskom zajednicom koja se upravo uspostavljala i kao politička unija.

Pljačkaška zločinačka horda

Podjela Bosne i Hercegovine na dva dijela bila je gorka pilula, ali činilo se da ona ne mora biti niti trajna, niti vrlo bitna. U to je vrijeme, uostalom, u Europi postojala još jedna podijeljena država, razdijeljena na sličan način kao i Bosna i Hercegovina, a tada se činilo da toj podjeli dolazi kraj, zahvaljujući procesu europske integracije. Naravno, riječ je o Cipru, koji je ostao podijeljen i nakon “big banga”, proširenja Unije 2004. godine, jer građani grčkoga integriranog dijela otočke države nisu pristali na integraciju izoliranoga turskog dijela. Optimisti su bili uvjereni da će se Zapad pobrinuti za brzu integraciju, oporavak i društveni razvoj Federacije, a Republika Srpska, koju su tada vodili dokazani ratni zločinci, organizatori industrijaliziranog visoko organiziranog pokolja, koji definiramo kao genocid, što je proveden u Srebrenici, a bio je pripreman i u Bihaću.

Tada je svima bilo jasno i to da u zapuštenom dijelu Bosne i Hercegovine, koji je Petar Luković duhovito nazivao “Republikom Šumskom”, vladaju ratni kriminalci, a da njihova soldateska nije bila nikakva oružana formacija osposobljena ratnim vještinama, nego pljačkaška zločinačka horda, koja je jedino u činjenju ratnog zločina uspostavila “sjajnu” organiziranost, a izrastala je od pokolja, koji su započeli u Bijeljini i nastavili se diljem Bosne i Hercegovine, pa do složene organizacije genocida u Srebrenici, koji je, uz egzekutore, obuhvaćao ogroman broj sudionika u pripremi, provođenju, prikrivanju zločina, premještanju masovnih grobnica…

Ta tvorevina nije mogla računati ni na čiju pomoć, dakle, bila je u gorem položaju nego osiromašeni dio Cipra pod turskom kontrolom. Srbija je bila izolirana i srljala je prema pokušaju genocida na Kosovu, da bi 1999. godine konačno bila suočena s međunarodnom intervencijom, kojom je zaustavljen taj pokušaj genocida.

Rusija, Srbija i RS

Korak po korak, okolnosti su se mijenjale. Iako je bilo humanitarne pomoći međunarodne zajednice Bosni i Hercegovini, nakon zaustavljanja rata drastično je padao interes te zajednice za procese u Bosni i Hercegovini, izostajala je vizija potpore, a Federacija se ni izbliza nije razvijala i konsolidirala u demokratsku državu, onako kako se to očekivalo. Presudan limes je 2000. godina, kad u Rusiji odlazi modernizator Jelcin i na vlast dolazi Vladimir Putin, s misijom povrata “stare slave”, utemeljenoj na vojnoj moći i represivnom potencijalu, a ne na modernizaciji, demokraciji i kompetitivnoj privredi.

U Srbiji pada izolirani Miloševićev režim i na vlast dolazi demokratska koalicija, koju predvodi Zoran Đinđić, a jedna od važnih njegovih politika bila je stvaranje “posebnih odnosa” Srbije s Republikom Srpskom. Usto, generacija ratnih zločinaca na vlasti u Republici Srpskoj zamijenjena je skupinom “ratnih profitera”, predvođenih Miloradom Dodikom. Niti Dodikovo vrijeme na vlasti nije jednoznačno. Kad je ta skupina ratnih profitera preuzela vlast u tada izoliranom entitetu, činilo se da oni donose ipak nekakve promjene, da zastupaju drukčije vrijednosti nego ortodoksna skupina organizatora etničkog čišćenja i genocida iz Srpske demokratske stranke.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Dodik je čak na početku svog mandata “inventarizirao” sudionike organizacije genocida u Srebrenici, da bi vrlo brzo nakon toga počeo tvrditi da nikakvog genocida nije niti bilo. U početku je “svoj” entitet ekonomski, pa i politički, otvarao prema Zapadu, a Žarko Puhovski je cinično konstatirao kako preko tjedna, kao nosilac izvršne vlasti u entitetu, Dodik radi za interes zapadnih država, a da onda vikendom obilazi svoj entitet i galami protiv Zapada, pa da mu se zato tolerira takvo ponašanje. Ovaj obrazac trajao je, međutim, samo tako dugo dok se Dodik u Beogradu oslanjao na pogodbenu administraciju Borisa Tadića, koji je obuhvaćala meko krilo demokratskog pokreta u Srbiji i malo umjerenije krilo Miloševićeva režima.

Dolazak postradikala, na čelu s Tomislavom Nikolićem i Aleksandom Vučićem, ali i sve veća prisutnost Rusije na Balkanu, koja je ovdje našla prostor za izazivanje kaosa, radi destabilizacije EU-a i euroatlantskog savezništva, promijenili su i Dodikovu paradigmu, a Republika Srpska se, korak po korak, izvukla iz duboke međunarodne izolacije u kojoj je bila u vrijeme stupanja na snagu Dejtonskog sporazuma.

Napetosti između Bošnjaka i Hrvata

Dayton je osmišljen kao provizorij, kao “work in progress”, barem ga je takvim doživljavao njegov tvorac Richard Holbrooke. Kad je formiran Washingtonski sporazum između Bošnjaka i Hrvata i kad je Federacija bila podijeljena na kantone, ideja je bila da se tom sporazumu dugoročno mogu pridružiti i bosanski Srbi. Okvir jedinstvene, a visoko decentralizirane države triju ravnopravnih naroda, čija su prava na cijelom teritoriju jednako zaštićena, bio bi idealan za Bosnu i Hercegovinu. Umjesto toga, jedini element Daytona koji se danas uspostavio kao neupitan podjela je Bosne i Hercegovine na dva entiteta.

Napetosti između Bošnjaka i Hrvata i nespremnost da se unutar Federacije riješe međusobni odnosi Federaciju su na koncu doveli u podređeni položaj u odnosu na entitet pod srpskom kontrolom, a avanturistički pokušaji dijela hrvatske političke elite da, umjesto u savezništvu s Bošnjacima u Sarajevu, svoje probleme nastoje riješiti u savezništvu s Dodikom, pod pokroviteljstvom Srbije i Rusije, dodatno zaoštravaju tu destabilizaciju i “asimetriju” u odnosima unutar Bosne i Hercegovine.

Ključna pitanja, pitanja otklanjanja posljedica rata, etničkog čišćenja i genocida, danas kao da više nisu na dnevnom redu. Hrvati i Bošnjaci se međusobno sukobljavaju, pa im niti ne pada na pamet da zajedno postave pitanje povratka bošnjačkih i hrvatskih izbjeglica, odnosno prognanih, s teritorija koje danas kontrolira Republika Srpska. Kad govori o Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine za izbor članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, hrvatska politička elita postavlja samo pitanje izbora hrvatskog člana Predsjedništva u Federaciji, a pravo glasa ono malo preostalih Hrvata u Republici Srpskoj nitko niti ne spominje, a kamoli da bi spominjao politička prava protjeranih iz Bosanske posavine, Banja Luke…

Evropska unija nije lijek za sve

Post festum je lako vidjeti što je otišlo krivo, koji su procesi doveli do razočaranja, pa i svojevrsne rezignacije u Bosni i Hercegovini. Uočljivo je i to da danas više nema tako jednostavnih rješenja, kao što se 1995. godine činilo da su na dohvat ruke. Europska integracija više nije nešto što je sigurno, a jasno je da ona nije “panaceja” lijek za sve probleme. Nakon što smo na Cipru 2004. godine vidjeli da pretpristupne reforme i usvajanje zajedničke pravne baštine Europske unije sami po sebi ne vode integraciji države, jasno je da treba temeljitije razmisliti o tome kako Bosnu i Hercegovinu preurediti da bi ona postala funkcionalna integrirana država, koja na cijelom svom teritoriju svim svojim građanima osigurava sva temeljna ljudska prava, a da pritom i stvara pretpostavke za razvoj kompetitivne ekonomije i otvorenog društva.

Od 2014. godine, kad se pojavila njemačko-britanska inicijativa za Bosnu i Hercegovinu, koja je imala iskrenu ambiciju pokrenuti europsku integraciju ove države i koja je ciljala na takvu transformaciju političkih elita u Bosni i Hercegovini, koja bi osigurala kompetentnu izvršnu vlast, sposobnu voditi europeizacijske procese, nije bilo nove smislene inicijative, a ciljevi ove su zaboravljeni (dapače, jedni od pokretača inicijative više niti nisu dio Europske unije). Unija se posljednjih godina bavila unutarnjim problemima, koji su tek djelomice prevladani, pri čemu je Brexit bio možda i najmanji izazov, jer je reakcija na nj bila uspješna, primjerena i jedinstvena.

Isprazno očajavanje i rezignacija

Nova američka administracija, koja će nastupiti početkom iduće godine i koja će vjerojatno obnoviti euroatlantsko savezništvo, što je u protekle četiri godine bilo zapušteno, pa i razarano, budi nade i za Bosnu i Hercegovinu, ali niti izbliza onako velike i sjajne kao što se nakon Daytona činilo da postoje. Integracija u NATO i uspostavljanje kontrole središnje države nad vanjskim granicama Bosne i Hercegovine bili bi izuzetno korisni koraci, osobito radi rasterećenja Bosne i Hercegovine, odnosno, prije svega, Federacije, od pritiska izazvanog izbjegličkom krizom.

Definiranje granice na Drini kao vanjske granice bio bi važan iskorak u konsolidiranju jedinstvene i suverene Bosne i Hercegovine. Istovremeno, s tim nužno je urediti odnose Bošnjaka i Hrvata unutar Federacije, ograničiti utjecaj Rusije na Bosnu i Hercegovinu, potisnuti svaki oblik obavještajnog i paravojnog prisustva Rusije u Republici Srpskoj, a dugoročno otvoriti mogućnost da se o srpskom entitetu, nastalom etničkim čišćenjem i genocidom, ponovno počne govoriti kao o provizoriju, a da se otvori mogućnost pristupanja bosanskih Srba Federaciji. Govor o tome kako se Bosna i Hercegovina udaljava od Daytona, pri čemu se učvrstio samo jedan njegov element – podjela na dva entiteta, a kako to udaljavanje od Daytona nije dovelo i do približavanja Bruxellesu, isprazno je očajavanje i samo povećava političku rezignaciju.

Iako su se međunarodne okolnosti promijenile i premda je utjecaj onih koji podupiru razaranje Bosne i Hercegovine ojačao, krug prijatelja jedinstvene, suverene i održive države triju konstitutivnih naroda i svih njenih građana i danas je daleko veći i snažniji od skupine protivnika takve Bosne i Hercegovine. Prijatelje, pak, treba motivirati na djelovanje, a to je moguće samo racionalnom politikom i ostvarivanjem onoga što je ostvarivo – za početak dogovorom Bošnjaka i Hrvata. Uostalom, upravo je njihov Washingtonski dogovor vodio prema miru i podjeli karata u Daytonu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO