Priča o konjokradicama, sapunu i parfemu

Grozan je prezir kojim Zoran Milanović govori o gotovo svima i gotovo svemu, piše autor (EPA)

Izjavom o građanskoj državi, sapunu i parfemu, Zoran Milanović ponovno je ozbiljno uvrijedio građane susjedne države Bosne i Hercegovine. Njegov nastup na nacionalnoj televiziji trebao je popraviti štetu koju je netom napravio, kad je, umjesto bolesnog premijera Andreja Plenkovića, odbio otići na sastanak Europskog vijeća. U njegovu radu mogu, naime, sudjelovati samo predsjednik vlade ili predsjednik Republike i nitko drugi ne može biti “delegiran” na takav skup. To onemogućuju i pravila Europske unije i Ustav Republike Hrvatske. Pravila EU-a omogućuju, i to je uobičajeno, da premijer u takvoj situaciji može ovlastiti nekog od članova Europskog vijeća da zastupa njegovu državu.

Hrvatska je, nakon Milanovićeve odbijenice da putuje u Brisel, politički vrlo promišljeno, ovlastila Janeza Janšu, slovenskog premijera, da na sastanku, na kome su bile otvarane važne teme, zastupa i Hrvatsku. Hrvatska i Slovenija, posebno u aspektu EU-a, imaju složenu povijest, a to što hrvatski premijer šalje poruku da u slovenskog kolegu ima “puno povjerenje” dobra je poruka, u skladu je s europskim modelom dobrog susjedstva.

Budući da se razgovor odvijao u vrijeme obljetnice Dejtonskog sporazuma, Milanović je upitan i za mišljenje o odnosima u Bosni i Hercegovini. Lista njegovih, eufemistički rečeno, kontroverznih izjava i poteza povezanih s Bosnom i Hercegovinom, dugačka je i zabrinjavajuća, od one najgore – “pa nećemo valjda Hrvate u Bosni i Hercegovini ostaviti same s onima [misli se Bošnjacima]”, preko definiranja stanja u Bosni i Hercegovini riječima koje su bliže psovci i jeziku uličnih primitivaca nego normalnom građanskom diskursu, pa do primanja međunarodno izoliranog i ozloglašenog Milorada Dodika kao “državnika”. Za razliku od Vlade, koja se užasava zbog bliske komunikacije Dodika i Dragana Čovića, Milanović je potiče, dobrim dijelom zbog ekonomskih interesa svojih financijera u dijelu Bosne i Hercegovine u kojem je Dodik apsolutni gospodar, ali taj postupak, koji je motiviran netransparentnim ekonomskim interesima, pokušava zaodjenuti u plašt “promišljene politike” i “poticanja dijaloga”.

Čovjek kontroverzi i kruti radikal

Milanović je čovjek kontroverzi, kruti radikal, koji se pokušavao predstavljati kao socijalist ili liberal, koji je, iz karijerističkih razloga, na kraju razdoblja nacionalističkog radikalizma u Hrvatskoj, pristupio solidnoj Socijaldemokratskoj partiji, koja je upravo osvojila parlamentarnu većinu i onda je, u kratkom vremenu, uspio provesti “neprijateljsko preuzimanje” te stranke i pretvoriti je u grotesku kakva je ona danas. Nakon neuspješne epizode u sudstvu, bez položenog pravosudnog ispita, vezama oca, bivšeg komunističkog aparatčika, a tada već funkcionara Hrvatske demokratske zajednice iz drugog ešalona (pomoćnika ministra, poslije nižeg direktora u državnoj banci), zaposlio se u Ministarstvu vanjskih poslova i mislio da je diplomat.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Diplomatski dril, u svakoj ozbiljnoj diplomatskoj službi, diplomatskim službenicima nameće metajezik, čija je glavna odlika da se niti jednom rečenicom, niti jednim izrazom ne antagonizira nikoga, da se sve što se želi reći izgovori na način koji nikome neće biti iritantan ili izazivački. Politički imenovane veleposlanike nakon nekoliko izgovorenih rečenica lako možete razlikovati od onih koji su karijeru gradili kao profesionalni diplomati, upravo prema tome koliko su internalizirali taj metajezik. Zato je nevjerojatno da čovjek, koji je cijelo desetljeće bio zaposlen u Ministarstvu vanjskih poslova i tamo dostigao relativno visok diplomatski rang, može izgovoriti frazu: “prvo sapun, onda parfem”.  

Nisu državljani Bosne i Hercegovine jedini koje je hrvatski predsjednik u ovom intervjuu izvrijeđao. Prva serija uvreda išla je “nižim diplomatskim činovnicima” (i ambasadori su takvi niži diplomatski činovnici, naglašava Milanović) te da su to “ljudi koji su skoro pušteni s lanca, koji kroje, drže mape, šestare, trokute, ravnala u rukama, govore kako bi što trebalo izgledati umjesto da uređuju pred svojim vratima”. Istina je, u proteklom razdoblju nije bilo osmišljene međunarodne akcije vezane uz Bosnu i Hercegovinu, a ona nedostaje od 2014. godine i njemačko – britanske inicijative, koja je zagovarala individualni pristup prema Bosni i Hercegovini, poticanje europeizacije zemlje i razvoj onih domaćih snaga koje mogu pokrenuti demokratsku konsolidaciju države, s jedne strane, a s druge ubrzati proces usklađivanja njenih institucija sa zajedničkom pravnom baštinom EU-a.

Oduševljena margina hrvatske političke arene

Njemačko – britanska inicijativa naišla je na skepsu nekih ključnih država Unije, a u međuvremenu je skepsa prema daljnjem proširenju samo ojačala. Objektivno, šansu koju je Bosni i Hercegovini otvarala njemačko-britanska inicijativa političke elite u ovoj zemlji nisu iskoristile, a to nije niti čudo, jer jedna od glavnih ideja te inicijative bilo je uvjerenje kako država mora generirati novu elitu sposobnu voditi proces europeizacije, elitu koju je moguće regrutirati iz bosanskohercegovačke akademske zajednice i civilnog društva, koji su daleko snažniji i kompetentniji od aktualnih političkih elita.

Grozan je prezir kojim Milanović govori o gotovo svima i gotovo svemu. Ne odnosi se to samo na njegove vanjskopolitičke nastupe, nego još više na ono što radi u unutarnjoj politici. Njegovo novo pozicioniranje u hrvatskoj političkoj areni, približavanje nacionalističkim radikalima, onom političkom talogu što ga sustavno u svim članicama EU-a i svim državama u kojima Rusija namjerava izazivati politički kaos financira autoritarni režim Vladimira Putina, onima što sami sebe nazivaju “suverenistima”, posve je u skladu s njegovom retorikom. Ta skupina misli da je jedino racionalno rješenje za Hrvate u Bosni i Hercegovini politika dvaju koraka: u prvom stvaranje hrvatske “federalne jedinice” unutar Bosne i Hercegovine, a u drugom bijeg te jedinice iz okvira suvereniteta Bosne i Hercegovine, zajedno sa srpskim entitetom.

Vrijeđanje “globalističkih aktera”, kakvo rabi Milanović, i podcjenjivački odnos prema državljanima susjedne države, koji je imanentan njegovu diskursu, posve je primjeren političkim pogledima hrvatskih nacionalističkih radikala. Uvjerenje u nacionalnu superiornost Hrvata u odnosu na Srbe, a pogotovo na Bošnjake, integralan je dio te političke filozofije. Ta glasna margina hrvatske političke arene oduševljena je Milanovićevim rečenicama i o međunarodnoj zajednici, i o prljavim susjedima kojima bi trebao sapun.

‘Zvali su nas Milanovićima-konjokradicama’

Još je jedan paradoks hrvatske politike prema Bosni i Hertcegovini. Često se s najviše podcjenjivanja prema toj državi odnose oni koji upravo iz nje vuku korijene, a zauzeli su neke pozicije u hrvatskoj politici. Nije slučajno što je Milanović prije pet godina, u vrijeme predizborne kampanje za parlamentarne izbore, na kojima je poražen, govorio o tome kako su se njegovi preci u selo u zabiti Sinjske krajine, ono isto iz kojeg je i ratni zločinac Mirko Norac, doselili u 17. stoljeću. Tada je Sinj bio pod Venecijom, a njegovi Milanovići su došli negdje od Livna, a morali su bježati iz Otomanskog carstva, jer su nekom begu ukrali konje. Milanović je ponosno dometnuo da su ih u novom kraju zato zvali Milanovićima-konjokradicama, e da bi se po nadimku razlikovali od nekih drugih Milanovića. Ponosan na konjokradičku obiteljsku tradiciju, objašnjavao je kako konj u to vrijeme nije bio makar što, da je njegova vrijednost bila ne kao danas vrijednost Audija A6, nego barem kao Audija A8.

Za razliku od Milanovića, koji se dodvorava hrvatskim nacionalističkim radikalima i onima koji misle da su u Bosni i Hercegovini Hrvatima prirodni partneri Dodik i njegovi sljedbenici i koji vjeruju da u kaosu, što ga, uz pomoć službenog Beograda, u Bosni i Hercegovini generira Putinov režim, Hrvatska i Hrvati u Bosni i Hercegovini mogu nešto “ušićariti”, i službena Vladina politika skeptična je prema ideji organizacije Bosne i Hercegovine kao “građanske države”. Vestminsterska, većinska, demokracija funkcionira u homogenim društvima, ali u društvima u kojima postoje “trajne manjine”, a Hrvati u Bosni i Hercegovini jesu u poziciji trajne manjine, potrebni su posebni mehanizmi zaštite tih (naravno, ne u ustavnom, nego u realnom smislu) manjina.

Zagovaranje načela konsocijativne demokracije, onakvog modela prema kojem je organizirana Belgija, u kojoj su vrlo jasno definirani odnosi Flamanaca i Valonaca te njemačke jezične zajednice, u kojoj, umjesto većinske demokracije, koja bi vodila u konflikt, postoje mehanizmi usklađivanja političkih interesa tih triju zajednica, a politički pluralizam je organiziran tako da svaka zajednica slobodno odabire svoju (pluralistički strukturiranu) političku elitu, pri čemu je jasno naglašeno da zajednička država i zajednički identitet nisu puki zbroj ovih triju identiteta, nije neprijateljski pristup prema Bosni i Hercegovini. Upravo suprotno. Nažalost, konjokradički diskurs o tome da susjedima prvo treba sapun daleko je glasniji, pa tom bukom delegitimira svaku racionalnu inicijativu za razgovor koja bi dolazila iz Zagreba.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera