Prestanite slušati Obamu

„Ako i vi kao i ja vjerujete da bismo trebali biti u stanju reformisati krivični sistem da ne bude pristrasan i da sve tretira pošteno, pretpostavljam da možete koristiti slogan poput onog ‘Ukinite sredstva policiji’, ali znate čim ga izgovorite izgubit ćete veliki dio publike.“

Ovaj citat je uzet iz intervjua koji je bivši američki predsjednik Barack Obama dao za šou Good Luck America.

Ako moraju postojati lideri i to pošteni lideri, to ne bi trebali biti muškarci koji su predsjedavali imperijalističkom državom. Nema poštenja u napadima dronovima, deportacijama i zatvaranju, pokušajima obaranja demokratski izabranih lidera ili bivanja glavnim čuvarom kolonijalne krađe zemlje i institucionalnog nasilja koje stavlja domorodačko i crno stanovništvo na najveći rizik podlijeganja siromaštvu i policijskom nasilju.

Problematično je da bivši predsjednik igra ulogu komunikacijskog mudraca kada se njegovi slogani „nade“ i „promjene“ nisu pokazali dovoljnima da zadovolje nade za okončanjem mučenja i smrti u pritvoru. Niti su promijenili na bilo koji zadovoljavajući način diskriminatorne sisteme kazne i oduzimanja prava. Niti spriječili napore naredne, manje osviještene administracije po pitanju rasne pravde da nastavi ubilački rekord na smrtnoj kazni preko ponovnog pokretanja federalnih pogubljenja ili namjernog lošeg upravljanja pandemijom koje neproporcionalno ubija ljude tamnije puti.

Marketinška strategija

Problematično je i povezivanje aktivisitčke artikulacije programa da se odmah oduzme i onesposobi historijski anticrnačka institucija sa marketinškom strategijom.

Daleko gori je, međutim, Obamin rad na osnaživanju mita da kampanje za crnački opstanak moraju, prije svega, raditi na tome da predstave sebe u najboljem svjetlu kako bi poznali šire društvo. Šire društvo je problem.

Tok historije često mijenjaju male grupe istomišljenika. Kolektiv Combahee River, Crni panteri, MOVE, male ćelije porobljenih ljudi koji su srušili vagon za robove koji je bio na putu da ih transportuje kao teret na plantažu. Da su ove grupe napustile istinu koju su osjećale u svojim kostima, da su prilagodili svoju poruku kako bi udovoljili širim slojevima društva ne bi bile jednako efikasne.

Rad radikalne Crne slobode usmjeren je protiv dominantnog društva. Šta je to društvo bilo uslovljeno da smatra prihvatljivim, šta smatra ugodnim, šta smatra zagarantovanim, šta misli da je moguće je naš problem. Ne dobijamo nikakvo bolje mjesto konfromizmom ili približavanjem anticrnačkom društvu.

Da svi crnački pokreti prilagode jezik kako to Obama sugeriše da bismo trebali, ne bi bilo zapisa o našoj istini, niti našeg temeljnog i strastvenog neslaganja sa stanjem stvari. Nepatvoreno radikalno crno zamišljanje i glasovi iz budućnosti bez ikakvog anticrnačkog sentimenta bili bi izbrisani iz naše historije. Jedini zapis o našem neslaganju koji bismo imali su strašljive molbe rasističkom društvu, svedene na mjeru koja se ne vrijeđajući uklapa u krhke liberalne uši.

Jeftina kolonska voda

Ne postoji publika koju bi pokrenuo pametan, dobro osmišljen moto. Niko ko se već nije laktako do prvih linija ove borbe čim je čuo za Georgea Floyda, ili Atatiana Jefferson ili masakr na Zongu. Nije toliko stvar u tome da naši zahtjevi rizikuju da će izgubiti veliku publiku, koliko velika publika samo gleda našu borbu. Mi previše vjerujemo u revolucionarnu volju onih koji odgovaraju na desethiljadito rasističko ubistvo sa „to je tako tužno“.

Sam Obama je priznao da je tip osobe koji je čitao knjige Frantza Fanona i Gwendolyn Brooks ne zbog tog šta su one značile za naše živote već da osvoji žene. U ovome on je primjer prolaznog, parazitskog interesa u intelektualni rad radikalnih crnih mislilaca koji se ne može uvijek pretvoriti u korisni aktivizam.

Pitam se da li bi se Toni Morrison izvukla iz njihovog fotografisanog zagrljaja da je znala da se Obama pošpricao skraćenom verzijom njenih romana kao jeftinom kolonjskom.

Veliki bijeli kit podrške za crne živote uvijek će biti neuhvatljiv. Ankete su pokazale da je porast u podršci za ustanak protiv rasističkih ubijanja fantazija koja nestaje odmah čim postane mjerljiva. Oni na koje stvarno utječe smrt Georgea Floyda na način koji mijenja život sada su radikalni i neće ih odvratiti ono što se nekima može činiti kao isuviše ljutit povik ili isuviše nepraktičan zahtjev.

Oni, s druge strane, koje je gomila natjerala da sjede i gledaju ubistvo od osam minuta i 46 sekundi tako ogoljeno diskriminirajuće da je oslabilo njihovo izgovore „trulih jabuka“ i providne pozive za ponovni trening, sada s olakšanjem odlaze zajedno s gomilom nazad na svoja ustaljena mjesta vjere u „Ameriku, suštinski dobru“. Posvetiti talente tome da se oni vrate uzaludan je zadatak.

Umjesto da se usmjere na ljude koji uvijek mogu podnijeti još malo anticrnačkog državnog nasilja, možda bi bilo bolje okupiti one kojima je dosta. One koje ne pokreće efikasnost slogana već gnušanje spram institucionalnog i konstantno opravdavanog bijelačkog supremacističkog nasilja.

Rok trajanja izjava

Liberalna podrška nije nužna za pitanje crnačke slobode. Liberalizam je zapravo jedan od najefikasnijih alata koji drži crnačko oslobođenje pod kontrolom. On glorificira mirno čekanje pravde. Čak ni od pasa se ne očekuje da sjede dok ih se zlostavlja.

A liberale Obama ima na umu kada govori o potencijalnoj publici. Kao čovjek čiju su sliku linčovali i kojeg zovu teroristom koji mrzi Ameriku više nego ikog život, on zna bolje od većine da konzervativci ne dolaze bez obzira koliko pokornosti se pokaže, koliko puta se bude velikodušno ili koliko puta crna ruka bude pružena ka „drugoj strani“.

Možda slogani osmišljeni da nam spase živote ne bi trebali biti osmišljavani, prvenstveno, za druge. Možda direktne i izravne izjave imaju duži vijek trajanja, pružaju bolju utjehu i inspiraciju onima kojima trebaju služiti od onih ublaženih da zadovolje publiku ambivalentnu po pitanju pravde.

Zaogrnuti crnački povici „Crne moći“ su možda učinili više dobra za pitanje slobode od „održavanja nade na životu“. Možda pokret #landback adresira specifičnu povredu, pokreće materijalne reparacije i nužni je rez kroz kolonizirajuću kulturu koja je istrenirala svoje mlade da pjevaju „ovo je tvoja zemlja, ovo je moja zemlja“.

Oglasila se truba ali liberalna ojačanja ne dolaze. Umjesto tog su manje više nastavili sa svojim životima izuzev povremenog kimanja glavom na frazu „država prolazi kroz rasni obračun“. Frazu koja sugeriše da je zahtjev za „odgovornošću“ jednaka i suprotna reakcija na pola milenija anticrnačkog gušenja na ovoj hemisferi.

Nije jasno kako ćemo doći do kaznenog sistema koji sve tretira pošteno u državi u kojoj je pola biračkog tijela glasalo za reizbor bjelačke supremacističke administracije. Neki od ovih 73 miliona su senatori, čuvari, predsjednici policijskog sindikata, zaštitari, suci i službenici u kazneno-popravnim domovima. Njih pravedno društvo zanima koliko i jučerašnje segregacioniste i konfederativce čije spomenike žele sačuvati.

Sloboda ili smrt

Revolucionare, kada su bijeli, kao modele uzdižu političari kao što je Obama. Čak i kada su njihovi „iritantni slogani“ agresivniji, polarizirajući i prijeteći od „Ukinimo policiji sredstva“. „Dajte mi slobodu ili mi dajte smrt“ Patricka Henryja nisu toplo primili britanski lojalisti ali njega ipak hvale.

Sigurno, crni ljudi koje je porobio i bičevao su imali jednako pravo da budu tako snažni. Sigurno, protest protiv „općeg naloga“ koji je dao britanskim kolonijalnima dministratorima pravo da divljaju po doseljeničkim domovima može biti usvojen od strane crnaca protiv institucija koje su ovi doseljenici porodili. Onoga koji je razvalio vrata Breonne Taylor i pucao. Onoga koji pretražuje tinejdžere i zaustavlja i pretražuje vozila crnaca koji su izgleda ovisni o tome da im ne rade stražnja svjetla.

Obaminu implikaciju da značajna promjena dolazi samo nakon kucanja od vrata do vrata i regrutovanja onih koji su pokazali prolazno zanimanje za opstanak crnaca ne podržavaju historijski dokazi. To je mit. Onaj koji viče mi smo u ovom zajedno kao jedan američki narod umjesto da svjedoči društvu kakvo jeste: lanac lokalnih borbi, zaraćenih klasa i interesa, historijskih obrazaca diskriminacije i ukorijenjenog i popularnog nezanimanja za pravdu za crnce.

Liberali ne dolaze. Njihovi ratni konji neće izaći iz štale bez obzira koliko primamljiva bila pozivnica. Bilo bi dobro da prestanemo slušati Obamu i nastavimo sa poslom beskompromisne borbe za slobodu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere. 

Izvor: Al Jazeera