Sjećate li se krvi ljudske iz Bravnica?

Preživjeli civili su prvo završili u bolnici u Livnu, pa u Splitu, kao ratni zarobljenici (Arhiva)
Preživjeli civili su prvo završili u bolnici u Livnu, pa u Splitu, kao ratni zarobljenici (Arhiva)

Onda jauk pored nje. Sava Gudalo se okreće i gleda svoju sestru Miru. Mira, širom otvorenih očiju, nepomično sjedi. Ubijena je smrtonosnim hicem u glavu.

Sava i Mira Gudalo su sestre. Žene u tridesetim godinama sjede jedna do druge u autobusu, koji onako krcat ide prema Banjaluci. Između njih je Mirina kćerka. Malo se privija uz majku, malo uz tetku.

Sava razmišlja šta se sve desilo tog dana: Prvo su im rekli da moraju bježati, jer hrvatska vojska ulazi u Donji Vakuf, pa su onda svi zajedno nagurali u ovaj prastari autobus starce, žene i djecu, poneko je uzeo zavežljaj sa najnužnijim stvarima… I eto ih sad idu, bježe negdje, ne znajući gdje.

Autobuska linija na putu za smrt

U autobusu je makar stotinu ljudi. Riječ je o zglobnom, “harmonika” autobusu. Na svakom sjedištu je po dvoje. U sredini ljudi stoje naslagani “kao sardine”. Starci nervozno otpuhuju, a djeca plaču. Sve se spojilo u jednu sivu sliku, koju uramljuje omorina septembarskog dana. A dan je 13. septembar 1995. godine. I sjedi Sava Gudalo, sa svojih 35 godina, tu, pored sestre i njene kćerke, osluškuje uzdahe oca i majke na stražnjem sjedištu i pita se šta je sve ovo.

A onda je sestra Mira zamoli da zamijene mjesta.

Sjela bi do prozora, a Sava da se izmjesti sa druge strane, do prolaza. Poslušala je sestru. U sljedećem momentu Sava je ugledala na putu, tu, tri kilometra ispred Jajca, čini joj se selo Bravnice, ugledala je nekakva prevrnuta zaprežna kola i dječaka sklupčanog na zemlji.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Nije joj misao ni završila krug, nije niti svjesna bila dječije smrti, a već je čula nekakve čudne tupe zvukove i šištanje po limu autobusa. Kao pljusak i grad usred vedrog dana. Samo su ljudski krikovi Savu brzo vratili u relanost. Nije pljusak, to su puščani meci, to idu u rojevima smrti prema prema utobusu sa starcima, ženama i djecom.

Onda jauk pored nje. Sava Gudalo se okreće i gleda svoju sestru Miru. Mira, širom otvorenih očiju, nepomično sjedi. Ubijena je smrtonosnim hicem u glavu.

I onda nastaje haos.

Živi preko ranjenih i mrtvih pokušavaju se dočepati vrata, a sve pod kišom metaka. Savi je noga vrela. To je ranjena i krv se slijeva niz nju. Ali, ne može sad misliti o tome. Sava hvata malu djevojčicu, svoju nećaku, i pokušava je iznijeti iz prepunog autobusa. U tom trenutku krvavi pir metaka odmjenjuje eksplozija. To napadači zoljom “ovjeravaju” auobus smrti.

Sava je sa djetetom nekako izašla. Otac i majka nisu mogli, pa je majka skočla kroz prozor i slomila nogu.

I nije Sava Gudalo jedina u tom haosu.

Zločin regularne Hrvatske vojske

Nadežda Janković, studentica prava, ranjena je u desnu potkoljenicu u autobusu. Ona za BIRN kaže da se sjeća vojnika u maskirnim uniformama nakon što se napad završio.

“Prolazili su tu kraj nas i smijali se, govorili da su nas dobro iskasapili. Bilo je i vojnika koji su prilazili i previjali nam rane. Ti vojnici su imali oznake HVO [Hrvatsko vijeće obrane] i šahovnicu na rukavu. Užasni su prizori bili oko mene, miris krvi i baruta. Nakon napada smjestili su nas u žutu kuću tu, kraj puta, u njoj sam pronašla moju baku i legla kraj nje misleći da je mrtva. I ja sam mislila da je to moj kraj”, prisjeća se ona.

Tako Nadežda opisuje svoj izlazak iz autobusa i prvi susret sa hrvatskim vojnicima. I kako kristalno jasno navodi ova žena, i kako navode ostali preživjeli svjedoci, napad nisu izvršili vojnici HVO-a, oni su ih, nakon svega, previjali, napad su izvršili pripadnici regularne Hrvatske vojske u dubini teritorije Bosne i Hercegovine. Oni su bili ti koji su masakrirali nevine civile. Po svemu sudeći, radilo se o pripadnicima motorizovane jedinice iz Sinja.

Ti monstrumi ubijali su nevine žene, starce i djecu. Ubili su 81 ljudsko biće. Od toga osmoro djece. Napad je trajao desetak minuta. Pucano je po autobusu, po kolima i zapregama u konvoju. Konvoj je bio, treba li to napominjati, bez bilo kakve zaštite. I sve je izvedeno potpuno nekažnjeno.

Preživjeli civili prvo su završili u bolnici u Livnu, pa u Splitu, kao ratni zarobljenici. Razmijenjeni su nadomak Banjaluke 2. novembra 1995. Prije tačno dvadeset pet godina.

“Želim da se konačno otkriju i pred sud izvedu nalagodavci i izvršitelji. Mnogo je ljudi koji su ubijeni na licu mjesta, kao i onih koji su u međuvremenu umrli, a nisu dočekali pravdu. Ovo radim zbog njih i zbog moje sestre, koja je stradala tog dana i čije tijelo još uvijek nisam pronašla”, kaže Sava Gudalo na koncu za BIRN.

Generali nikada nisu odgovarali

Priča o pobijenim civilima nastavlja se, na žalost, i nakon njihove smrti. Grobnice su bile prekopavane i prekopavane, tijela i kosti razvlačena, a preživjeli i rodbina nisu mogli doći do njih.

Prema izvještaju BIRN-a iz prve dvije masovne grobnice koje su pronađene na groblju Carevo Polje – Jajce 2. i 3. marta 1998. godine ekshumirano je 78 tijela. Dok je na lokaciji gradsko groblje Carevo Polje – Jajce 17. avgusta 1999. godine ekshumirano je još devet tijela. Sve ekshumirane žrtve su identifikovane, izuzev tri žrtve koje su pronađene u trećoj masovnoj grobnici, iz koje je ekshumirano devet tijela.

Ovdje vidimo da broj ubijenih prelazi 81 i da je riječ o masovnim grobnicama u kojima su sahranjeni i drugi pobijeni Srbi za vrijeme akcija Hrvatske vojske. Ali, to ni upola nije kraj priče o masakriranim stanovnicma Donjeg Vakufa. Ne!

Stvar je u sljedećam: Po komandnoj odgovornosti, trebao bi pred zakonom odgovarati general Damir Krstičević, donedavni ministrar odbrane Hrvatske, koji je bio komandant 4. gardijske brigade Hrvatske vojske, a koja je u navedenom periodu ordinirala na ovom području, u okviru vojne akcije “Maestral”. Nikada nije odgovarao… Generali iz 2. i 4. gradijske brigade koji su učestvovali u zločinu, kao i direktni izvršitelji, nikada nisu odgovorali.

Pa se pitamo – gdje su mir i pomirenje kada civili ni nakon 25 godina ne smiju slobodno progovoriti kao svjedoci o gnusnim zločinima? Gdje su mir i pomirenje kada se i četvrt vijeka nakon počinjenog zla žrtva plaši nekažnjenog zločinca? 

Zašto se zločin nad Srbima krije od Srba?

Ali, na koncu, ima tu jedna možda najgrozomornija stvar. Primijetićete kako je ovaj zločin gotovo nepoznat, sakriven čak i u medijima u entitetu Republika Srpska, koji se nikada nisu ni potrudili da ga ozbiljnije istraže. Zašto je to tako? Zašto propagandana informativna mašinerija koja ponekad izmišlja zločine i tamo gdje ih nema, tako istrajno ćuti o jednom od najvećih zločina nad srpskim civilima sa kraja rata? Zašto se Bravnice ne spominju? Zašto nema bilo kakvog spomenika na mjestu zločina, zašto nema godišnjice obilježavanja ovog masakra?

To pitanje trebate postaviti Miloradu Dodiku, njegovom politčkom kompanjonu Draganu Čoviću i njihovim prijateljima u vlastima Republike Hrvatske. Ovo prijateljstvo izgleda ne smiju pokvariti niti sjenke ubjenih žena, staraca i djece. 

Danas u Bravnicama, na zapuštenoj tabli na autobuskom stajlištu, stoji tek vjenčić sa sasušenim svijećem. Oku teško vidljiv. Jednako kao što je i ovaj zločin oku teško vidljiv. Bez počinioca, bez suda, bez kazne, bez obilježenog mjesta stradanja silnih ubijenih civila. Zločin je to koji je, i nakon četvrt vijeka, nepoznat gotovo svima, osim malom broju preživjelih aktera. 

A tako neće i ne smije ostati! Da se ne zaboravi!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO