Ubjedljiva pobjeda koja to nije: Šta izbori govore o Americi

Šta se desilo sa ubjedljivom pobjedom koju su nam anketari obećavali, pita se autor u tekstu (EPA)
Šta se desilo sa ubjedljivom pobjedom koju su nam anketari obećavali, pita se autor u tekstu (EPA)

Američki predsjednički izbori su trebali donijeti ubjedljivu pobjedu Joeu Bidenu i odlučnu pobjedu demokratama. Ovo glasanje je trebalo signalizirati jasan raskid sa prošlošću; uvodeći novi jutro nakon mračne noći u Americi.

Treći novembar je trebao biti „sudnji dan“, kada će Amerikanci, nakon četiri godine Donalda Trumpa, konačno zgrabiti priliku da isporuče jasnu presudu koja dolikuje zločinima koje je počinio predsjednik Trump protiv njihovih demokratskih institucija i liberalnih vrijednosti.

Ali izbori su i dalje napeti i neizvjesni, dva dana nakon glasanja, što za sobom povlači niz hitnih pitanja.

Šta se desilo sa ubjedljivom pobjedom koju su nam anketari obećavali, pokazujući nam višemjesečno Bidenovo vođstvo nad Trumpom? Jesu li naprosto pogriješili! Opet? Čak i nakon što su nas uvjeravali da su naučili iz svojih grešaka 2016, i da su unaprijedili svoj rad i interpretaciju svojih anketa.

Još važnije, kako je moguće da je Trump i dalje tako popularan nakon potpunog fijaska s pandemijom korona virusa, koji je doveo do četvrt miliona umrlih, potpuno nove ekonomske krize i dvocifrene nezaposlenosti? Kako je moguće da je on i dalje uvjerljiva opcija nakon brojnih skandala i istraga o njegovom sumnjivom ponašanju, od zloupotrebe ovlasti do izbjegavanja, da ne kažem utaje poreza?

Ukratko, zašto je, uprkos svemu tome, više od 68 miliona Amerikanca glasalo za Trumpa?

Trump kao sredstvo koje vodi ka cilju

Suprotno uvriježenom vjerovanju, ovi izbori nisu samo bili referendum o Trumpu kao predsjedniku; bio je to također i referendum o Americi ili možda još preciznije, referendum o Republikanskoj stranci.

Sumnjam da su mnogi centristički nezavisnjaci i republikanci glasali za Trumpa uprkos njegovim prestupima, što bi moglo objasniti zašto su ankete pogriješile. Ove Trumpove pristalice je vjerovatno bilo sramota ili čak stid javno priznati da podržavaju kandidata čija su nekomptentnost, prevare, podjele i da, rasne preference, uveliko i pažljivo dokumentovani.

Drugi, koji su bili više cinični, glasali su za Trumpa jer on igra prljavo i spreman je na sve da bi pobijedio. Ti su ljudi toliko protiv vodećih anketara koji predstavljaju vodeće medije, da su se vjerovatno suzdržali od komunikacije ili dijeljenja svojih stavova s njima.

U međuvremenu, vodeći evangelisti i društveni konzervativci odavno opravdavaju svoju bezuslovnu podršku preljubniku koji vara kao „sredstvo koje vodi ka cilju“, objašnjavajući da je „Bog odabrao gore ljude“.

Trump nije razočarao

Kao predsjednik, on je prokrčio put kroz ukorijenjenu birokratiju i zastrašujući liberalni establišment kao niko prije njega, ubrizgavši više od 200 konzervativnih sudaca, uključujući tri na Vrhovni sud, srezavši poreze „uveliko“, posebno korporativne poreze, pozdravivši se sa ekonomskim i okolišnim regulativama, podržavajući stav protiv abortusa i druge socijalno konzervativne politike, i demonizirajući vodeće medije kao neprijatelj naroda.

Sve ovo i još priznavanje Jerusalema kao glavnog grada Izraela, demoniziranje Irana i zabrana ulaska u SAD za brojne muslimane, bilo je kao liturgijska muzika za evangelističke uši.

Populistički Trump je dobro opipao bilo bijele Amerike, poznajući predobro kako da se dodvori sve otuđenijoj, ogorčenijoj i ljutitoj bjelačkoj radničkoj klasi i dobije njihovu podršku zauzvrat.

On je otvoreno, namjerno i intenzivno umirio bijele Amerikance kao nijedan predsjednik u novije vrijeme. On je preporodio, branio i okupio bjelački nacionalizam, provocirajući anticrnački, antimuslimanski, antihispano sentiment, demonizirajući pokrete poput Životi crnaca su važni, koji je uspostavljen da brani crne žrtve policijskog zlostavljanja i optužujući njegove vođe za izdaju, propagandu i pobunu. Ali kada je u pitanju bjelačko nasilje, Trump je ignorisao, a nekada i inspirisao i branio postupke bijelih nacionalističkih milicija i naoružanih grubijana.

Izbori su jasno dali do znanja da je za većinu konzervativaca i republikanaca, predsjednikov program važniji od tog da on ne plaća poreze i zloupotrebljava ovlasti. Da Trumpov uspjeh u implementaciji konzervativnog programa opravdava njegove populističke, hipernacionalističke, antidemokratske, pa čak i rasističke stavove. I da je to važnije od, recimo, tog da još 100 000 Amerikanaca umre zbog lošeg upravljanja krizom u vezi korona virusa.

Za ove Trumpove birače, neprijatelj je prije svega liberalni establišment i sve njegove mutacije u vladinoj birokratiji i njegovi demoni u vodećim medijima i društvenim grupama i inicijativama. I naravno, njegovo trenutno vođstvo koje predstavljaju Biden i njegova kolegica, kandidatkinja za potpredsjednicu Kamala Harris.

Istina, Biden nije najbolja alternativa Trumpu. Nije ni uzbudljivi ni inspirativni lider.

Štaviše, pretpostavljam da su se mnogi koji mrze Trumpa suzdržali od glasanja za Bidena, koji će uskoro napuniti 78 godina, zato što postoji velika šansa, da Harris, žena tamnije puti, preuzme vlast prije isteka njegovog mandata.

Koliko god brutalno to zvučalo, Amerika je tako gorko podijeljena da se današnja izborna politika čini kao nastavak američkog Građanskog rata drugim sredstvima.

Zato su za većinu bijelih konzervativaca, još četiri godine Trumpa sve što im treba.

Zakašnjela zora

Ali za većinu Amerikanaca, protekle četiri godine Trumpa su bile preduge.

„Američko krvoproliće“ na koje se Trump pozvao u svom govoru na inauguraciji, pretvorilo se u samoispunjavajuće proročanstvo.

Zato, uprkos kranjem cinizmu republikanaca i njihovim najboljim nastojanjima, finalno prebrojavanje glasova u ključnim državama pokazuje da dobija Biden, iako s najtješnjim rezultatom.

Ali kako se moglo i očekivati, Trump ne odustaje niti se predaje. Optužuje demokrate za prevaru i obećava da će podnijeti tužbu Vrhovnom sudu.

Ako, ili kada, cunami Trump prođe, iza sebe će ostaviti veliko uništenje, i bit će potrebne godine da se počiste sve krhotine.

Dok se sliježe prašina i postaje jasno da se radi o nacionalnom brodolomu, Amerikanci će otkriti da je šteta za njihovu državu i njen status u svijetu daleko gora nego što se očekivalo.

Ovo nikako ne znači da dolazi kraj trampizmu, kojeg pokreće manje ponuda, a više potražnja. On je više kao Hidra; odsječeš mu jednu glavu, a druge dvije mu izrastu.

Ali za većinu Amerikanaca, najgore je prošlo, barem za sada, sve i ako su ožiljci preduboki i isuviše bolni.

Ova posljednja godina je bila posebno mračna, ali najmračnije i jeste pred zoru.

Čujem neke skeptike kako povikuju „lažna zora“, što bi moglo biti istina uzimajući u obzir da bi se Biden mogao pokazati predsjednikom na izmaku mandata koji nije u stanju usvojiti ključne zakone koje je obećao zbog zle opozicije iz Senata kojeg kontrolišu republikanci.

Ali kritički pogled na izazove koji slijede može sačekati; postoji vrijeme za žaljenje i vrijeme za slavlje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO