Mišljenja

Dvije sahrane i jedno nezakonito vjenčanje

Poglavar Srpske pravoslavne crkve Irinej sagranjen je uz državničke počasti
Poglavar Srpske pravoslavne crkve Irinej sagranjen je uz državničke počasti

Dvije velike sahrane, najprije mitropolita Amfilohija u Podgorici, a potom i srpskog patrijarha Irineja u Beogradu, dodatno su poljulale povjerenje građana Srbije u mjere Kriznog štaba za borbu protiv epidemije korona virusa, poprilično načeto još otkako su u toj zemlji upriličeni parlamantarni, pokrajinski (u Vojvodini) i lokalni izbori usred pandemije kad im vrijeme nije.

Mnogi su nažalost zaboravili staru izreku “čuvaj se sam, pa će te i Bog čuvati”, pa su pohrlili da lično odaju počast umrlima ne hajući na apele, upozorenja i zabrane okupljanja kojima su ugrozili i svoj i tuđe živote, dok je država namjerno zatvorila oči da ne vidi kako se krše njeni višemjesečni apeli tipa “ostanite kod kuće”. Zaboravljeno je da je koroni potpuno svejedno hoće li se kod svojih “domaćina” useliti na sahranama, vjenčanjima, splavovima ili kafićima.

Epilog se upravo dešava pred našim očima: građani opsjedaju tzv. kovid ambulante pokušavajući se smjestiti u neki od bolničkih kreveta. Uzalud, mjesta za sve nema.

Sahrana sekularne države

Dvije sahrane najviših crkvenih velikodostojnika pokazale su još neke druge važne stvari za budućnost srbijanskog društva ili “srpskog sveta”, kako se to u posljednje vrijeme može čuti sa najvišeg državnog mjesta, pogotovo tamo gdje Srpska pravoslavna crkva ima svoje eparhije, ali u kojima država Srbija nema nikakakvu jurisdikciju.

Naravno, najlakše je okriviti vlast kako nije sposobna uspješno upravljati pandemijskom krizom što je nesporna činjenica koja važi i za mnoge uređene države a kamoli simulacrum kao što je Srbija. Vlast u Srbiji, a bogami i navodne donositelje demokratije u Crnoj Gori, valja ozbiljno prozvati da su još jednom u duhu duge nekrofilne tradicije ovog podneblja -smrt postavili iznad života.

I nije im to jedini grijeh. Dvije su sahrane ozvaničile i jedno nelegalno odnosno Ustavom zabranjeno vjenčanje države i crkve koje su u manjoj ili većoj mjeri flertovale još od ranih devedesetih. Nisu samo gardisti vojske koji u svečanim uniformama nose kovčeg prekriven državnom zastavom oličavali ovo političko vjenčanje. Da se o tome radi potvrdila je besjeda Vučićeva koji je kao amanet izgovorio i riječi preminulog patrijarha: “Vidi da učinimo sve za naš narod u Republici Srpskoj i Kosovu i Metohiji”. Iz čega je očigledno da se patrijarh nije bavio samo Bogom, niti se Vučić bavio samo Srbijom.

Ali, ništa nije vječito na ovom svijetu, pa se u posljednje vrijeme, pogotovo nakon što je Vučić podijelio silno ordenje skoro svim borcima protiv korone koji su isprednjačili u pohvalama još silnijih brljotina pomenutog kriznog štaba, naravno bez ijednog kritičkog tona iako su krivulje zaraženih i umrlih rasle uvis strahovitom brzinom, mogu čuti sasvim oprečni glasovi glede istina koje dolaze iz krugova bliskih Vladi Srbije.

Zasjenjivanje opštenarodne prostote

I dok članovi kriznog štaba kao najodgovorniji u zemlji prebacuju svoju odgovornost na građane, pisac Svetislav Basara u svom stilu u tekstu “Sahrambena industrija” irnonično piše kako se “znamenit Srbi vaistinu imaju rašta roditi, ako ni zbog čega, a ono zbog velelepnosti sahrana koje im bivaju upriličene, jedino je mana što tih velelepnosti – iz razumljivih razloga – nisu svesni”.

“Možda je i bolje što ih nisu svesni jer sahrambene velelepnosti i nisu namenjene njima nego zasenjivanju opštenarodne prostote i stvaranju nacionalnog jedinstva u masovnim ili – ako se radi o Srbinu ‘kapitalcu’ – pojedinačnim smrtima”, precizno je dijagnosticirao Basara trenutno stanje u Srbiji.

Dvije su sahrane osim veleljepnosti za “zasjenjivanje opštenanarodne prostote” poslužile i kao čisti politički performansi, političari koji nisu mogli govoriti u Podgorici (Vučić i Dodik), u Beogradu su se dograbili mikrofona svjesno učestvujući u kršenju svih kontraepidemijskih mjera i evidentnom širenju zaraze uprkos mjerama kriznog štaba koje su nekoliko dana stajale na “čekanju” dok sahrana patrijarha Irineja ne prođe. Oni su, političari, kao i bezbroj puta do sada ponovili šta su imali u odbranu srpstva i Srbije, a vaskolikom srpskom narodu nije ni preostalo ništa drugo nego da horski kako i priliči svakovrsnom pojanju uzvikne: “Wow!”

Ima i onih koji su vidjeli nešto što možda i nije bilo u prvom planu, ali je bilo toliko očigledno pa su sahranu patrijarha doživjeli i kao sahranu svake pomisli o Srbiji kao sekularnom društvu. S razlogom: sve je više podsjećalo na kakvu pravoslavnu džamahiriju nego na savremeno uređeno društvo u kome su crkva i država razdvojene.

Klerikalizacija šteti i Crkvi

Ali, ni to nije ništa novo. O klerikalizaciji države ili politizaciji crkve, odnosno zabranjenim „ljubavima” države i crkve u sekularnim društvima, pa i u Srbiji, odavno postoji zavidna literatura, a za ovu priliku podsjetimo se riječi Mirka Đorđevića koji je neumorno i znalački istraživao i objašnjavao često zapretene odnose države i crkve i njihovih metamorfoza.

“Zna se već vekovima da klerikalizacija nanosi ogromnu štetu društvu, ali se manje zna, ili se to neće reći, da klerikalizacija nanosi još veću štetu Crkvi”, podsjetiće Đorđević u svojim “Zapisima iz palanke” iz 2008. godine.

“Ponavljanje nekih elementarnih istina je, naravno, dosadno, pa i više od toga: to je sugurno uzaludan posao. Ipak, nema druge, te istine se moraju ponavljati, a rizik preuzima na sebe onaj koji se time bavi. Na vrednost te borbe i tih rizika ukazivao je sam Hegel.”

Ovaj filozofski traktat poslužio je Đorđeviću kao uvertira za tekst o bizarnom događaju pod kupolama Visokih Dečana pod kojima su i monasi koji su živote u potpunosti posvetili Bogu kao argmente u raspravi posegnuli – pesnice. Do podjele i tuče je došlo nakon što je tadašnji vladika Artemije (kasnije raščinjen, a nedavno preminuo od korone) smijenio svog vikarnog vladiku Savu Janjića.

Problem zapravo uopšte nije bio crkveni, već bukvalno politički.

Podijelio je Artemije medijima svoje saopštenje u proljeće 2008. u kojem zahtijeva da se SPC u celini svrsta uz DSS (Koštunica) i SRS (Šešelj) i da Boris Tadić i njegova opcija budu stavljeni daleko od pozicija vlasti. Oni su, iz dana u dan, poručio je Artemije, izdajnici. Jedini problem u ovakvom politikantskom istupu bio je u tome što se Crkva bavila poslom kojim ne treba da se bavi – politikom.

Pozvao je preosvećeni vladika još u februaru 2008. ruske dobrovoljce na Kosovo, a toj se politici javno usprotivio episkop Teodosije sa jasnim naglaskom: naša SPC nije tako moćna da određuje status Kosova, niti će ona biti strana u sporu. “To je posao države, a SPC treba da ostane na Kosovu i da “sarađuje sa postojećim vlastima”, jer tako je vekovima bilo…”

Šta kaže Ustav Srbije

Za razliku od svojih pretpostavljenih, otac Sava je očigledno pročitao Ustav Srbije  u kojem u članu 11. piše:

“Republika Srbija je svjetovna država. Crkve i vjerske zajednice su odvojene od države. Nijedna religija ne može se uspostaviti kao državna ili obavezna“.

Zakonom propisana sekularnost često je izigravana i prije dviju sahrana i jednog (nezakonitog) vjenčanja. Zato se sve odigralo i odigrava kako se odigrava. Jer je slučaj Save Janjića ipak samo rijedak incident u hijerarski zatvorenom sistemu kao što je Crkva.

O bolestima treba da pričaju medicinski radnici, a ne babe vračare i političari. Stav većine sveštenika još od prvog lockdowna kako je korona božja kazna za moderne evropske zakone, kako nije ništa i kako se liječi tamjanom i molitvom, danima je punio tabloide i ružičaste televizije vazda žedne tuđe krvi sa sve novim i novim ekskluzivitetima.

Tvrdnje kako se za 2.000 godina hrišćanstva nikada niko nije zarazio na pričešću „pa ni svešenici koji su pričešćivali gubavce, tuberkulozne i druge oboljele od neizlječivih zaraznih bolesti“ su prenošene bez ikakvih provjera i ograda i pogodovale “borcima” protiv nošenja maski preko lica i onima koji su u (nepostojećoj) vakcini protiv virusa vidjeli veću opasnost od samog zaražavanja.

Bio je to zapravo odgovor Crkve, ali i države na oštre kritike masovog ljubljenja ikona i krstova, te pričešćivanja vjernika istom kašičicom. I dok je čak i papski Vatikan zbog pandemije u jednom trenutku ostao potpuno zatvoren za vjernike, za Srpsku pravoslavnu crkvu i srpsku državu to je ostao tabu u koji se prosto ne dira. Broj od više desetina mrtvih koji se svakodnevno do iznemoglosti ponavlja na svim kanalima ima dvostruku ulogu: da bude kolateralna šteta pomenutog tabua sa jedne strane, a sa druge da dodatno širi strah u onom dijelu građanstva koje odavno više ne zna šta da misli.

Šta da misli kada usred opisane crne svakodnevice stigne i vijest da više nema dovoljno (zdravih) ljekara i medicinskih radnika i da se neminovno desilo ono protiv čega su se svi otpočetka borili: zdravstveni sistem je pukao. Kolika je naprslina znaće se vrlo brzo po otvaranju još dvije covid ambulanti u Batajnici i Kruševcu.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej sahranjen je u kripti Hrama Svetog Save u Beogradu. Od patrijarha se oprostio veliki broj građana, a sahrani su prisustvovali i brojni crkveni i državni zvaničnici. Patrijarh Irinej preminuo je u 91. godini nakon borbe s korona virusom.

Više iz rubrike Piše
POPULARNO