Mišljenja

Najveći gubitnik u Nagorno-Karabahu je Europska unija

Sve što je ispod velikih ambicija u ovoj fazi je sinonim nove kapitulacije EU-a Rusiji, piše autor
Sve što je ispod velikih ambicija u ovoj fazi je sinonim nove kapitulacije EU-a Rusiji, piše autor

Ranije ovog mjeseca, ruski predsjednik Vladimir Putin sastao se sa armenskim premijerom Nikolom Pašinijanom i azerbejdžanskim predsjednikom Ilhamom Alijevim i za nekoliko sati sačinio mirovni sporazum za okončanje jednomjesečnog armensko-azerbejdžanskog sukoba oko Nagorno-Karabaha.

Mirovni sporazum je bio nevjerovatno kratak, jasan i tačan. Armenija je pošteđena potpunog poraza. Azerbejdžan je dobro prošao. A Rusija je pobijedila.

Armenija je pristala na potpuno povlačenje. Pašinijan je objavio emotivnu poruku naciji na Facebooku gdje izražava tugu i žaljenje zbog okončanja rata, ali navodi kako je to bio najlogičniji izbor. Naravno. Armenske snage su gubile po nekoliko sela dnevno i bile su istjerane iz Šuše, strateškog grada duž koridora koji vodi od Armenije do Stepanakerta, glavnog grada Nagorno-Karabaha.

Alijev i Turska

Manje očite su kalkulacije predsjednika Alijeva. Uz podršku Turske i dobre odnose sa Moskvom, azerbejdžanska armija je brzo napredovala. Sa vojne tačke gledišta, Azerbejdžan je mogao stići do potpune vojne pobjede kojom bi se izbjeglo tegobno natezanje nakon rata. No, Alijev nije ratnohuškač, već realista i politički pragmatist.

Oslobađanje dijela okupirane teritorije vojnim napredovanjem je bilo dovoljno da Alijev ima prednost u budućem mirovnom procesu i da osigura svoje mjesto u knjigama historije svoje nacije kao vođa koji je ujedinio državu. On vjerovatno također zna kako Rusija nikada ne bi dozvolila potpuni poraz Armenije i kako Putin ima svoje crvene linije do kojih se može ići.

U konačnici, Alijev je dobro odigrao svoje poteze i gurao svoju vojsku do granica bez da je propala strateška ravnoteža u regiji. Azerbejdžan je uspio dobiti obavezujuće opredjeljenje Armenije da će se u potpunosti vojno povući sa svih njegovih teritorija, kao i pravo na povratak raseljenih Azerbejdžanaca u Nagorno-Karabah koji će trenutno biti pod nadzorom ruskih mirotvoraca. Također je dobio koridor do svoje eksklave, Autonomne Republike Nakčivan, preko armenske teritorije.

Baku je demonstrirao svoju vojnu nadmoć nad Jerevanom i zabilježio pobjede koje su na neki način bile osveta za brutalni poraz koji je Azerbejdžan pretrpio od armenskih snaga tokom rata 1992-1994 kada je izgubio Nagorno-Karabah. A, također je uspio uključiti bliskog saradnika Tursku kao stranu u budućem konačnom dogovoru.

Neuspjeh europskih obavještajaca

Iako je Armenija poražena strana u ovom sukobu, najveći gubitnik je zapravo Europska unija. Ona je ponovo uspjela, i to na spektakularan način, da ostane bez uloge relevantnog igrača i mirotvorca na svojoj istočnoj periferiji.

Ona je bespomoćno gledala kako Rusija upada u Gruziju 2008. pa onda sjecka Ukrajinu 2014. godine, a sad je ponovo sjedila na marginama dok Putin bilježi novu geostratešku pobjedu u regiji. Sa ruskim trupama u Nagorno-Karabahu, Putin je sebe postavio de-facto upraviteljem južnokavkaskog koridora koji povezuje Europu sa Centralnom Azijom i Iranom i koji je važna tranzitna tačka za kaspijski plin i naftu koji idu ka europskim i svjetskim tržištima.

Ovaj koridor je uvijek bio važan trgovinski put za dobra koja putuju od Europe ka Aziji i obratno. To je razumio Aleksandar Veliki. Kao i Osmanlije. Putin je analizirao historiju i dobro odigrao svoje poteze.

Nakon što su izbile borbe, sve što je europska vanjska politika uspjela uraditi je objaviti nekoliko saopćenja kojima se pozivaju sve strane da odbace oružje i vrate se pregovorima. Šef diplomatije EU-a Josep Borrell opsesivno je govorio o potrebi nastavka mirovnog procesa pod Organizacijom za sigurnost i saradnju u Europi (OSCE) koji nije uspio riješiti sukob u posljednje tri decenije. Francuski predsjednik Emmanuel Macron nije otišao dalje od napada na Tursku zbog njene podrške Azerbejdžanu, dok pozivi njemačke kancelarke Angele Merkel ka Bakuu i Jerevanu nisu donijeli ništa.

A niko, niko nije čuo Alijeva kako govori od samog početka rata kako se Azerbejdžan ne vraća pregovorima dok ne povrati svoju zemlju ili barem ne dobije potvrdu potpunog povlačenja armenskih snaga. Iz EU-a su potcijenili odlučnost Alijeva i spremnost azerbejdžanske vojske: spektakularan neuspjeh obavještajaca.

Pomoć Gruzije

Odbivši da igra direktniju ulogu na jugu Kavkaza, EU propušta i priliku da se suprotstavi sve većem utjecaju Kine u Centralnoj Aziji. No, nije sve izgubljeno i EU još ima šansi da povrati uporište na jugu Kavkaza uz pomoć Gruzije.

Brisel se treba obratiti Tbilisiju i ojačati postojeće ekonomsko i vojno partnerstvo sa Gruzijom. Naravno, u računicu treba uzeti i ruski faktor zbog čega je od ogromne važnosti za EU da počne raditi na pregovorima o konačnom statusu spornih regija Abhazije i Južne Osetije.

Dok god je pravni status tih regija „u zraku“, i pod ruskim diktatom, svako jačanje odnosa sa Gruzijom će ostati komplicirano. Rješavanjem ovih zamrznutih sukoba, međutim, EU će ukloniti uporište Rusije, ne samo u Gruziji, već šire u Armeniji i Azerbejdžanu.

Europa također treba inzistirati da igra ulogu u budućim pregovorima o statusu Nagorno-Karabaha. Brisel bi mogao tu ubrzati situaciju i početi sa konsultacijama sa Azerbejdžanom i Armenijom, te ponuditi Bakuu mogućnost privremene administracije za Nagorno-Karabah na čelu sa EU-om.

Sve što je ispod velikih ambicija u ovoj fazi je sinonim nove kapitulacije EU-a Rusiji. Ovo nije prvi put da EU nije strateški odigrala, ali koliko će Unija imati još prilika prije nego postane svjetski simbol nevažnosti?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Armenske trupe povlače se iz regije Agdam, a u skladu s mirovnim pregovorom potpisanim s Azerbajdžanom. To je prilika za mnoge – prije nekoliko desetljeća raseljene s tog područja – da se vrate kućama.     

Azerbejdžanska vojska ušla je u Agdam, koji je bio pod armenskom kontrolom skoro trideset godina. To je jedno od tri područja koja Armenija mora vratiti kao dio dogovora o prekidu vatre, kojim će se okončati šestotjedne borbe oko sporne regije Nagorno-Karabah. Dok Azeri slave, Armenci tuguju zbog gubitka zemlje za koju su dugo tvrdili da […]

Više iz rubrike Piše
POPULARNO