Kako je 70 miliona ljudi moglo glasati za Trumpa?

Pristalice američkog predsjednika Donalda Trumpa okupljaju se na protestu nakon što je proglašena pobjeda Joea Bidena 

 (Reuters)
Pristalice američkog predsjednika Donalda Trumpa okupljaju se na protestu nakon što je proglašena pobjeda Joea Bidena (Reuters)

Poraz Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima 2020. predstavlja psihološki trijumf za cjelokupno čovječanstvo.

Narodima svijeta je bila potrebna katarza od terora Donalda Trumpa koji su im Amerikanci donijeli, pa su mu željeli ponižavajući poraz.

Ova kolektivna želja nema nikakve veze s njegovim rivalom Joem Bidenom. U potpunosti je povezana sa željom čovječanstva da se vrati normalnom stanju i razumu nakon što je bilo podvrgnuto Trumpovoj sili četiri strašne godine.

Ujutro 7. novembra, kada je Joe Biden konačno proglašen pobjednikom izbora, uslijedio je uzdah olakšanja širom Amerike i svijeta. Ali ovaj predah je kratko trajao. Sada se Amerikanci i ostatak svijeta pitaju kako je 70 miliona ljudi moglo glasati za Donalda Trumpa, nakon što je njegova rasistička sila bila potpuno izložena vidjelu tako dugo.

‘Kako mogu biti tako glupi?’

„Kako može 59.054.087 ljudi biti tako glupo?“ Pitanje koje je britanski tabloid postavio na svojoj naslovnici donoseći vijesti da je George W. Bush ponovo izabran za predsjednika 2004. možda je jedna od najpamtljivijih fraza u savremenoj historiji američkih predsjedničkih izbora.

Svijet je svjedočio Bushovoj invaziji i okupaciji prvo Afganistana 2001, a potom Iraka 2003. Svijet je vidio kakav je on čovjek i koliko štete može nanijeti čovječanstvu. Ipak su ga Amerikanci ponovo izabrali za predsjednika. Pitanje britanskog tabloida je bilo grubo i nepristojno (posebno s obzirom na to da je dolazilo iz države koju je tada predvodio Tony Blair), ali je bilo i legitimno.

To pitanje ostaje i u 2020. godini. Do 21. novembra za Trumpa su glasale 73.781.603 osobe, što čini 47,2 posto ukupnih prebrojanih glasova. Ista statistika nam govori da je 79.816.557 Amerikanaca glasalo za Bidena, što je oko 51,1 posto ukupnih prebrojanih glasova.

Ovo nisu loši brojevi – većina američkog naroda, posebno Afroamerikanaca i drugih marginaiziranih zajednica na milosti historijskog, sistematskog i neizlječivog rasizma u ovoj državi, svojim glasovima je izbacila Trumpa s predsjedničke pozicije. Mnogo je razloga da se proslavi ova činjenica. Ali mnogo je i razloga za introspekciju.

Sve i ako gledate tzv. „plave“ države kao što je moj New York, vidite hiljade, ako ne i milione odlučnih Trumpovih pristalica. Trump je izgubio New York na izborima 2020., ali samo je 58,3 Njujorčana glasalo protiv njega. Solidnih 40,4 posto birača je iskoristilo svoje glasačke listiće da izraze svoju podršku za rasistu i kriminalca koji poriče postojanje klimatsih promjena i ima na svojim rukama krv više od 200.000 nedužnih Amerikanaca jer nije poveo državu kroz pandemiju korona virusa.

Pola države za ksenofobnu nakazu

To je četiri od 10 ljudi s kojima se svakodnevno susretnem na putu za posao ili lokalni park. To je zastrašujuća činjenica.

Nemojte da vas zavaraju ove „plave“ i „crvene“ države. U svakoj plavoj državi ima crvene i obratno. Nema zasebne države negdje između Ohija i Idaha, Sjeverne Dakote i Teksasa koja bi se mogla dati republikancima, dok demokrate žive svoje dvoobalne živote u miru.

Demokrate su proglasile izbore 2020. „borbom za dušu države“. Činjenica da je nekih 70 miliona Amerikanaca glasalo za ovog đavoljeg šarlatana koji Trump jeste nagnala je mnoge Amerikance da se zapitaju šta je tačno ova „duša“ za čiji spas misle da se bore.

Petog novembra je New York Times objavio mišljenje Roxane Gay s naslovom „Ovo je Amerika“. Dan kasnije su promijenili naslov na „Polomljena sam, ali spremna za borbu“. Ova promjena naslova bila je utjelovljenje tjeskobe koja je zaokupila ne samo mase Amerikanaca koji nisu glasali za Trumpa, već i tzv. „vodeće novine“ nakon predsjedničkih izbora. Urednici New York Timesa ne znaju šta da rade sa milionima Amerikanaca koji su glasali za Trumpa i nakon što su svjedočili rasponu i dubini njegovog zlog lika četiri duge godine.

Iako je naslov promijenjen, problematična činjenica ostaje u tekstu, Roxane Gay piše: „Ovo nije odstupanje. Ovo je zaista naša država i ko ‘mi’ jesmo. Način na koji su se odvili ovi izbori ne bi trebao biti iznenađenje ako ste obraćali pažnju ili ako razumijete rasizam i koliko je on zaista sistematičan.“

Roxane Gay nije jedina Amerikanka koja se otisnula na ovaj put introspekcije. Živjeti u državi u kojoj je polovina naroda glasala za ksenofobnu nakazu koja je naredila da se bebe istrgnu iz naručja majki i smjeste u kaveze, četiri godine nakon što su ove okrutnosti bile na vidjelu, nije lagan zadatak.

Ružna verzija američkog sna

„Mislim da je greška ubijediti sebe da je Trumpa ili trampizam lako poraziti“, pisao je Noah Berlatsky za Independent. „Istina je, kako ponovo učimo, Trump, u svoj svojoj nekompetentnosti, grubosti i okrutnosti, utjelovljuje jednu moćnu, ružnu i postojanu verziju američkog sna.“

Postoji jedan problem sa svim ovakvim iskrenim procjenama. Sve one oslobađaju Demokratsku stranku od odgovornosti. Korupcija, nekompetentnost i reakcionarna ćud Demokratske stranke ne mogu biti ignorisani kada pokušavamo shvatiti ove katastrofalne brojeve. Demokratska stranka nam je rekla kako je Biden siguran izbor, a on je gotovo izgubio na izborima od rasističkog prostaka, jer Amerikanci nisu imali uistinu vizionarski izbor prigodan njihovim teškim okolnostima.

U rezultate ovih izbora se ništa ne može dodatno učitati. Amerikancima je dat izbor između republikanske varalice i istrošenog demokrate – polovina je izabrala jednog, a druga polovina drugog. Šta je tu tako čudno? Od smeća nastaje smeće, kako kažu. „On možda jeste k….. sin, ali on je naš k….. sin.“ Vjeruje se da je predsjednik Franklin Roosevelt to rekao za nikaragvanskog diktatora Anastasija Somozu. Sve se vraća, sve se plaća. Očito tako republikanci misle o Trumpu: on je njihov k….. sin.

Ponovno centriranje američke politike

Značajan dio onih koji su glasali za Trumpa su bez sumnje nepopravljivi rasisti i žarko žele imati svog bijelog supremacistu u Bijeloj kući. Oni su relikti užasne historije rasizma koja jeste, i uvijek će biti, dio ove države. Oni se ne mogu izliječiti.

Ali ovo nije cijela slika. Postoji i znatan dio ovog biračkog tijela koji se može iskupiti, i njihov glas za Trumpa pokazatelj je nečega veoma nedavnog u američkoj historiji. Pitanje je je li ljudima stalo da se prisjećaju te historije.

Još od vremena Ronalda Reagana kao predsjednika 1980-ih, epicentar američke politike se stalno pomjera udesno. U aprilu 1980-te neslavna misija Jimmyja Cartera da spasi američke taoce u Iranu pretvorila se u katastrofu, ranila je američi vojni ponos i utrla put za ratoborni militarizam Ronalda Reagana. Tokom svojih osam godina na predsjedničkoj poziciji, Reagan je pomjerio američku političku kulturu udesno, a s njom i korumpirano i kukavičko liderstvo Demokratske stranke. Tokom narednih nekoliko decenija, demokrate su otišle tako daleko udesno da danas umjereno progresivne političare kao što su Alexandria Ocasio-Cortez ili Bernie Sanders mnogi doživljavaju kao predvodnicu Boljševičke revolucije.

Da bi se spasila „duša“ Amerike, taj epicentar mora biti pomjeren na mjesto na kojem je bio prije Reagana, nakon rata u Vijetnamu, kada je spoj antiratnog sentimenta i ustanaka za građanska prava oblikovao politiku nacije. Ovo je jedini način da se resetuje američka politika s ključnom sviješću o historijskom užasu koji je nanijela svijetu. Ovo se neće desiti sve dok Amerikanci ne budu posmatrali svoju historiju kao sastavni dio svjetske historije koja je na milosti njihovog ratnohuškačkog militarizma.

Bolji izbori za bolje odluke

Ovaj autocentrizam smo mogli vidjeti kada su američki mediji slavili Kamalu Harris jer je „ušla u historiju“ kao prva Afroamerikanka koja je izabrana na drugu najvišu poziciju u američkoj politici. Naravno, Harris nije ušla u „historiju“ samo da bi ušla u američku historiju.

Američka historija nije „historija“. To  je samo američka historija. Deseci žena širom svijeta su ušli u tu historiju puno prije Kamale Harris. Sirimavo Bandaranaike je ušla u tu historiju 1960, 80-tak godina prije Kamale Harris, kada je postala premijerka Šri Lanke, a slijedili su je deseci drugih žena u Aziji, Africi i Latinskoj Americi.

U Americi se dogodilo to da je nakon gotovo dvije i po decenije vođstva bijelih muškaraca, još jedan stariji bijelac priznao političku nužnost i imenovao ženu kao svoju kolegicu. Upravo ovaj patološki provincijalizam Amerikanaca treba biti adresiran i liječen.

Ponovno centrirati američku politiku znači ponovo probuditi njeno historijsko sjećanje, vratiti se na historijski govor Martina Luthera Kinga „Protiv rata u Vijetnamu“ 1967, i sjetiti se načina na koji je on povezao rasizam i militarizam i vratiti SAD ponovo u okrilje čovječanstva uopće.

Joe Biden i Kamala Harris i cijelo vodstvo Demokratske stranke, od porodice Clinton do porodice Obama, su proizvodi američkog provincijalizma. Oni to teško mogu vidjeti, a pogotovo se pozbaviti time i riješiti to. Na najprogresivnijim silama ove države je da tu historijsku činjenicu učine političkom stvarnošću. Dajte Amerikancima bolje izbore od Bonnie i Clydea reakcionarne politike, i oni će donijeti bolje odluke.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO