Apsurdi i realitet Dejtonskog sporazuma

Godišnjice historijskih događaja postoje da bi se slavilo, evociralo i učilo. Ne da bi se zavađalo. U Bosni i Hercegovini ne postoje godišnjice ili historijski datumi koji se dočekuju i ispraćaju u takvom ozračju. Po istoj etnonacionalnoj crno-bijeloj mustri, “obilježava” se ovih dana i jubilarna, 25. godišnjica parafiranja Općeg okvirnog sporazuma za mir (Dejtonski sporazum). Za manje od mjesec dana će se “obilježavati” i čin fomalnog potpisivanja istog međunarodnopravnog dokumenta, 14. decembra 1995. godine u Parizu.

Šta, nakon još jedne jubilarne godišnjice i čak četvrt stoljeća života mirovnog sporazuma, kojeg su i sami njegovi autori kreirali za “najduže deset godina” te su ga zbog toga tako i atribuirali: “opći” i “okvirni”? Imajući u vidu da ni povodom 25. godišnjice, kao i tokom prethodna dva i po desetljeća, nijedna značajnija međunarodna institucija, organizacija, unija država ili globalno utjecajna ličnost nisu ponudili ni slova u vezi s eventualnim ustavnim preuređenjem Bosne i Hercegovine, zaključak se nameće sam po sebi: ključni međunarodni igrači nemaju snage i hrabrosti da dirnu u osinjak. Domaći “rogovi u vreći” se ne mogu složiti. Status quo ostaje, a s njeme i Ured visokog predstavnika, iako je u međuvremenu sa 250 sveden na oko 80 uposlenih.

Poznato je da je ustavnopravna organizacija države Bosne i Hercegovine skrojena po matrici ustavnog rješenja od prije skoro dva i po stoljeća, rješenja koje je tada prilagođeno potrebama velikog saveza Sjedinjenih Država Amerike, koje su do tada, također, međusobno ratovale. Prema prvom članu Anexa 4 ustavotvornog  sporazuma, Bosna i Hercegovina je sastavljena od dva etnonacionalna entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Iz takvog međunarodnopravnog “trulog drveta” međunarodna zajednica i domaći naivci su čak četvrt stoljeća očekivali da izraste zdrava i napredna “mladica”. Očekivali su demokratski progres, privredni rast i simbiozu svih naroda koji u Bosni Hercegovini žive. Širom zemlje se, međutim, vidi da se ništa od toga suštinski nije dogodilo, iz razloga što su “entiteti” podržavljeni neprimjereno stvarnim uzrocima, ciljevima i razmjerama 44 mjeseca dugog, krvavog i razornog rata.

‘Republika i ‘Federacija’ u istoj državi

Podržavljenje entiteta je anahrono i spram same geopolitičke pozicije i kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine, kao multikulturalne zajednice u srcu Evrope. Imajući u vidu konvencionalna i postmoderna pojmovna određenja naziva “republika” (oblik državnog uređenja) i “federacija” (oblik organizacije države), ništa se drugo nije ni moglo očekivati u protekla dva i po desetljeća osim antagoniziranja entonacionalnih vrhuški u utrci za što više svoje države i samovlašća u njoj. Po svim do danas poznatim definicijama državnog uređenja, jasno je da su “republika” i “federacija” oblici organizacije i unutarnjeg uređenja cijele države ili saveza država, a ne njenih pojedinih dijelova u jednoj državi.

Zašto je Bosna i Hercegovina skrojena da bude mimo svijeta?, nemamo više koga pitati. Niko od ključnih aktera i potpisinika Dejtonskog sporazuma nije više među živima. Oni koji tada nisu bili na pregovorima u američkoj saveznoj državi Ohio postali su tumači, pobornici ili protivnici dejtonske istine. Propitujući korijene ovakve neprirodne dihotomije dvaju podržavljenih entiteta u Bosni i Hercegovini (koji, de facto, žive sa svim teorijskim i praktičnim obilježjima državotvornih cjelina), svojevremeno sam od visokog predstavnika u Bosni i Hedrcegovini i vrhovnog čuvara Dejtonskog sporazuma Valentina Inzka čuo vrlo iskreno vjerovanje u budućnost ovakve Bosne i Hercegovine, kakva ustavno danas jeste. 

Na pitanje da li, kao “konačni organ na terenu ovlašten od međunarodne zajednice za tumačenje Dejtonskog sporazuma vjeruje da Bosni i Hercegovini u ovakvoj ustavnoj strukturi (dva podržavljena entiteta, jedan distrikt, deset kantona, Vijeće ministara umjesto klasične vlade, s Predsjedništvom države kao centralnom izvršnom vlasti…) ima perspektivu, ako ne, šta treba mijenjati – visoki predstavnik je odgovorio: “Da, ja zaista čvrsto vjerujem u perspektivu Bosne i Hercegovine. Možda njena sadašnja struktura nije najjednostavnija, ili možda ne omogućava najlakše donošenje odluka, ali ona može biti visoko funkcionalna ako je njeni političari budu htjeli takvom učiniti.” A šta ako, kao i do sada, ne budu htjeli?

Otkud konstitutivnost (samo) tri naroda?

Osim preispitivanja imena “republika” (Srpska) i “federacija” (Bosne i Hercegovine) i za balkanske uslove predizirane “državotvornosti” entiteta, ništa manje nije zagonetna ni pravna utemeljenost dejtonskog principa o “konstitutivnosti naroda”, usklađenosti tog određenja s principom jednakosti svih građana Bosne i Hercegovine, ali i s pravnom stečevinom Evropske unije. U preambuli dejtonskog Ustava piše: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi, zajedno s drugima, te građani Bosne i Hercegovine…” Da li to, dakle, znači da svih 25 godina živimo s obmanama da su (samo) Bošnjaci, Hrvati i Srbi konstitutivni narodi, umjesto da su to “jednakopravno” (zajedno sa drugima) i “građani Bosne i Hercegovine”, kako piše u preambuli dejtonskog Ustava?

Među 550 dodatnih pitanja koje je Evropska komisija krajem juna prošle godine dostavila domaćim vlastima iz Brisela, u Sarajevo je stiglo i ovo pitanje: “Šta je pravna osnova za princip ‘konstitutivnih naroda’ i u kakvoj je on vezi s principom jednakosti svih građana, neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti, kao što je određeno pravnom stečevinom Evropšske unije?” Šta je bio odgovor iz Sarajeva nije bilo teško saznati, jer je i presudama Evropskog suda za ljudska prava, osobito u presudi u predmetu “Zornić [Azra] protiv Bosne i Hercegovine”, termin “konstitutivni narodi” označen kao “posljedica genocida i etničkog čišćenja, na kojeg je bilo neophodno pristati kako bi se osigurao prekid rata i uspostavio mir” (tačka 43. Presude).

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

U presudi u predmetu “Sejdić i Finci” Sud u Strazburu ocjenjuje da je “u vrijeme kada su donesene sporne odredbe u Ustavu Bosne i Hercegovine na terenu vladalo vrlo krhko primirje te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob, obilježen genocidom i etničkim čišćenjem… Priroda smog sukoba je bila takva da je bilo neophodno pristati na princip ‘konstitutivni narodi’ (samo za Bošnjake, Srbe i Hrvate) kako bi se osigurao mir.  Shodno tome, Sud zaključuje da se u Bosni i Hercegovini bez daljnjeg odgađanja mora uspostaviti demokratsko uređenje bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima” (tačka 45. Presude). U zaključnom dijelu presude se navodi: “S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokratija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu Bosne i Hercegovine osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda [Parlamentarne skupštine] Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima, uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine.” 

Da li se ‘uzde’ postepeno zatežu?

Uspostavljanje demokratskog uređenja po načelima Evropskog suda za ljudska prava i po pravnom poretku Evropske unije očigledno podrazumijeva eliminaciju nametnute diskriminacije kroz postojanje “konstitutivnosti naroda” (samo) za Bošnjake, Srbe i Hrvate. Da li će, i koliko, Sud za ljudska prava u Strazburu i institucije Evropske unije u Briselu biti principijelni u narednih 25 godina teško je predvidjeti. Zna se, međutim, da se “uzde” postepeno zatežu od početka prošle godine, kada su svi politički lideri u Bosni i Hercegovini najavljivali “siguran kandidatski status za članstvo u Evropskoj uniji”. Prvo su se tome nadali do kraja 2018. godine, zatim u proljeće lani, pa prošle jeseni. Zatim početkom ove godine, prije ljetošnjih godišnjih odmora, pa ove jeseni. To se nije dogodilo,  niti je takva mogućnost na vidiku. 

Zbog toga sve više zastupnika u Evropskom parlamentu, među kojima je slovenska zastupnica Tanja Fajon, smatraju da bi se pitanje “konstitutivnosti naroda u Bosni i Hercegovini” i promjene ustavnog rješenja trebalo ponovo naći na plenarnoj debati, bez obzira što su nekoliko puta do sada takve rasprave završene neuspješno. Među razlozima je i taj što su hrvatski zastupnici, svi odreda i složno, zagovarali stavove po kojima su “konstitutivnost i federalizam vrlo važna ustavna načela za funkcioniranje složene i asimetrične državne zajednice kakva je Bosna i Hercegovina”. Bilo kakva majorizacija ili radiklano odstupanje od postojećeg ustavnog ustrojstva Bosne i Hercegovine neminovno bi vodilo u destabilizaciju zemlje i cijele regije, zaključak je bio većine u Evropskom parlamentu. “Svaka promjena unutarnjeg uređenja Bosne i Hercegovine zahtijevala bi široki konsenzus i u Bosni i Hercegovini, i u međunarodnoj zajednici, a jednoglasnost o tome je danas nemoguće i zamisliti”, kazao mi je nedavno izvanredno obaviješteni zastupnik Socijaldemokratske partije Hrvatske u Evropskom parlamentu Tonino Picula.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan tako za sada ostaje jedini utjecajniji državnik koji javno zagovara “redefiniciju postojećeg dejtonskog Ustava”, iako ga ne krase demokratske tekovine ni u vlastitoj zemlji. Unutar šire međunarodne zajednice, uključujući Evropsku uniju, dominira praksa pragmatične strpljivosti. Dominantno je uvjerenje da je visoki predstavnik još uvijek potreban, kako bi se očuvalo ono što je do sada postignuto (da nema novih sukoba) te da vodi računa da ne dođe do destabilizacije. Međunarodni protektor, dakle, ostaje iznad “demokratski izabranih institucija vlasti” u zemlji čiji politički lideri s čežnjom svakodnevno očekuju status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji. A većina od njih se nada i članstvu u NATO-u, s Valentinom Inzkom ili nekim drugim opunomoćnikom međunarodne zajednice.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeeera