Mišljenja

Ako sam musliman, a nisam Charlie, moram li biti terorist?

Muslimani su, pogotovo u Evropi, potčinjena manjina
Muslimani su, pogotovo u Evropi, potčinjena manjina

Da je kontroverzni harvardski profesor Samuel Huntington danas živ, vjerovatno bi sasvim pogrešno, na istovjetan način kao i 1993. godine, trijumfalno ponovio svoje poznate hipoteze o „Sukobu civilizacija“, pogotovo poslije najnovijih scena brutalnog nasilja sa ulica tri evropska bisera Pariza, Nice ili Beča.

Ne vjerujem ni da bi ovaj autor odustao od svoje omiljene teze koju su prisvojili nositelji mnogih radikalno desnih politika na Zapadu kako se „ratovi u budućnosti neće voditi između zemalja već između kultura i da će islamski ekstremizam biti glavna prijetnja miru u svijetu“. Za svoju tezu bi vjerovatno podastro upravo primjere „islamskog terorizma“ kao posljedicu različitih kulturnih i religioznih identiteta koji su se počeli događati za vrijeme a naročito nakon svršetka Hladnog rata.

I dok se razni Huntingtoni umnožavaju i 12 godina poslije njegove smrti, varirajući stereotip o islamu kao stranom tijelu u hrišćanskoj Evropi, stigmatiziranje (svih) muslimana se nastavlja nesmanjenom žestinom. Pogotovo onih hiljada i hiljada nesretnika čije su zemlje nekad i sami kolonizirali, a danas i potpuno razrušili upravo Evroljani kao današnji “izvoznici demokratije”, naravno na čelu sa najmoćnjom zapadnom silom Sjedinjenim Državama. Kojoj ne pada na pamet da u značajnjoj mjeri udomi izbjeglice, najčešće iz pretežno muslimanskih zemalja, koje je i dovela u red beskućnika i apatrida.

Ruganje poslaniku – delikt mišljenja

I dok se to od neodgovornih i nedovoljno obrazovanih političara još i može očekivati, bez obzira da li “optužuju” kao na primjer francuski predsjednik Emmanuel Macron ili “brane” kao na primjer turski predsjednik Rejep Tajip Erdogan, Huntigtonove proizvoljne i opasne teze oživljavaju i neki mislioci i teoretičari od kojih se to možda i ne bi moglo očekivati.

Tako se francuski filozof Pascal Brucner pita da li je u Francuskoj vraćen “delikt mišljenja” podsjećajući da se  nekoć ljudima kidao jezik ako bi se hulilo na Boga. “Danas se pak smije šaliti na račun Isusa, izrugivati Evanđelje ili čak Budu. No u ophođenju s islamom čini se da vrijede drugačija pravila”, piše Brucner.

On podsjeća da je “u našim multikulturalnim društvima zakonom zabranjeno vrijeđati manjine i osobe”.

“Rasistički govor i govor mržnje je zabranjen i dobro je da nitko na sav glas ne smije pozivati na ubojstvo Židova, Arapa, crnaca, ljudi s Magreba ili bijelaca. No ako se taj oprez previše ukruti te se proširi na tvorevine ljudske kulture, ako se u tom području apriorno zabrani svaka kritika sistema ili vjere, tada trčimo prema opasnosti da amputiramo slobodu mišljenja”, smatra Brucner uz tvrdnju da su se “različita fundamentalistička udruženja igrala tim proširenjem, te kriminalizirala kulturalne proizvode”. Kao primjer navodi kako su rimokatolici više puta doveli pred sud filmaše, jer su njihovo djelo smatrali klevetničkim (Marija i Josip Jean-Luca Godarda, 1985; Posljednje Isusovo iskušenje Martina Scorsesea, 1988; ili Larry Flynt Miloša Formana, 1996)…

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ovom djelovanju protiv „svetogrđa“ je radikalni islam dodao jednu novu notu, poentira Brucner, on ne tuži – on ubija. Sve ono što pripada prosvjetiteljskom duhu, bilo to kritika, ismijavanje ili antiklerikalni diskurs – sve to može biti krvavo kažnjeno, ocjenjuje francuski filozof.

On tvrdi i da određena ljevica, koja od islama želi napraviti oštricu u borbi protiv kapitalizma, vidi istinske krivce u novinarima, karikaturistima i intelektualcima koji su zloupotrijebili svoju slobodu, te pljunuli na “religiju potčinjenih”.

Na činjenicu da su danas muslimani, pogotovo u Evropi, potčinjena manjina, odgovara citiranjem sociologa Emmanuela Todda koji je nekoliko mjeseci nakon atentata na redakciju „Charlie Hebdota“ napisao: „Ponavljana i sistematična blasfemija, koja je usmjerena protiv Muhammeda, središnjom figurom religije jedne slabe i diskriminirane grupe, mora nevezano na to što kaže sud biti ocijenjena onim što ona jest: poticanje na religijsku, etničku ili rasističku mržnju.“

Pa kako onda ne postaviti sasvim logično pitanje uz osudu masakra u redakciji satiričnog lista koja se naravno, podrazumijeva: ako sam musliman, a nisam Charlie, moram li biti terorist?

Je suis no Charlie

Odgovor na to pitanje, međutim, neće mi dati čitanje Hantingtona, ni Brucnera, a kamoli Macrona.

Pa zašto sam se odbio slikati u mojoj tadašnjoj beogradskoj redakciji sa porukom “Je suis Charlie” u rukama nakon pokolja u redakciji Charlie Habdo u Parizu prije pet i po godina? Niko me doduše nije ni prisiljavao na zajedničko fotografisanje sa pomenutom porukom u rukama kako bi se na taj način iskazala solidarnost sa strijeljanim francuskim kolegama. Ostao sam potpuno sam u newsroomu podjednako zatečen još jednim besmislenim činom prolivanja ljudske krvi sa jedne strane i kolektivnoj potrebi iskazivanja solidarnosti sa napadnutom redakcijom sa druge strane. Zašto mi je to javno pokazivanje empatije u tom trenutku izgledalo neiskreno, patetično i na neki način potpuno neprikladno?

Jesam, i ja sam obojio profilnu sliku na Facebooku u tri boje francuske zastave, i ja sam izrazio poput većine u svijetu i željenje za sve poginule i ranjene, pa ipak nisam htio staviti znak jednakosti sa postradalim kolegama. Na moju sreću, s obzirom na okruženje, nisam imao hrabrosti da glasno kažem “Je suis no Charlie”, što jest bio moj predominantan osjećaj, a nisam ni radikal ni fundametalista, nisam čak ni musliman. Ne opravdavam zločin, ali mi se čini da razumijem bar dio razloga zbog kojih i ubijeni i njihove ubice vjeruju da su otišli direktno u raj.

Prvi zbog htijenja da u prosvjetiteljskom zanosu sruše granice slobode, a drugi zbog odbrane osnovnih postulata islama kao svoje religije pogotovo onaj o zabrani bilo kakvog slikanja ne samo vjerovjesnika nego bilo koga sa ljudskim likom. Nesviknut na distopije u kojima živimo, ostao sam u idealističkom uvjerenju da bi međusobnom razumijevanju pomoglo dodatno čitanje barem nekih ajeta i sura Cur’ana među hrišćanima, ali i obrnuto učenja psalama iz svetih knjiga od strane muslimana i, obavezno, prosvjetiteljskih ideja koje su svakako dovele Ameriku i zapadnu Evropu na tron svjetske (pre)moći.

Gledao sam i slušao ilustratora NIN-a Jugoslava Vlahovića kako se plačući prisjeća pariskih kolega s kojima se intenzivno družio, a sa nekima imao i duboke prijateljske odnose. Ta samo su crtali karikature. Dobre ili loše, samo karikature. Njegove suze bile su iskrene, ali on i ne samo on nego i većinska Evropa vidjeli su isključivo krvavi pir terorista čije su žrtve postali oni koji nikad nisu priznali da sloboda izražavanja ili crtanja ne smije imati granice, pa makar one počivale na religijskim ili nekim drugim davno utvrđenim kanonima. Jer, sjetimo se, naša sloboda prestaje tačno na onom mjestu kada počne ugrožavati druge.

Kao i u svakom lošem novinskom uratku, kao i mnogo puta ranije, ali i kasnije malo ko je želio postaviti suštinsko pitanje: zašto? Zašto je bilo kakvo crtanje poslanika Muhameda haram za svakog muslimana i zašto vjerski fanatizam sve češće skreće u ekstremizam a pod plaštom zaštite vjere od raznih nevjerničkih svjetonazora u rasponu od protestantizma do agnosticizma ili ateizma?

Četvrti svjetski rat

Ali, kako u vremenu post-istine ili kraja istorije, kako je to formulisao Francis Fukuyama, odgovoriti na pitanje zašto neko odjednom uzme pušku i nasumice počne pucati po svojim komšijama i slučajnim prolaznicima?

“Energija koja napaja teror, ni o kakvoj ideologiji, ni o kakvim pobudama, čak ni islamskim, ne polaže računa. To više ne teži da promeni svijet, to teži da ga (kao jeresi svojevremeno) radikalizuje žrtvovanjem, dok sistem teži da ga realizuje silom”, zapisaće Jean Baudrillard u svom “Duhu terorizma” i brzo zaključiti samu suštinu trenutka koji smo živjeli neposredno nakon ataka na tadašnji simbol svjetske moći – njujorške Kule bliznakinje.

“Nije, dakle, uopšte riječ o sudaru civilizacija ili religija, ovo u velikoj mjeri nadilazi i islam i Ameriku”, zaključuje Baudrillard.

Prema njegovoj klasifikaciji prva dva svjetska rata odgovarala su klasičnoj slici rata. Prvi je stavio tačku na nadmoć Evrope i kolonijalnu epohu. Drugi je dokrajčio nacizam. Treći, koji se ustvari dogodio u vidu Hladnog rata i odvraćanja, dokrajčio je komunizam. Uprkos spektakularnim incenacijama koje su trebale spasiti samu ideju rata kao što su one u Zaljevu ili Afganistanu naprimjer, četvrti svjetski rat je drugdje.

“On opsjeda cio svjetski poredak, svako hegemonističku dominaciju – ako bi islam vladao svijetom, terorizam bi ustao protiv islama. Jer, ustvari, sam svijet pruža otpor mondijalizaciji”, smatra Baudrillard.

U Duhu terorizma on smatra da je ravnoteža između Dobra i Zla osiguravala i ravnotežu terora i navodi da “mi naivno vjerujemo da napredak Dobra, njegov porast u svim domenima (nauka, tehnika, demokratija, prava čovjeka) odgovara porazu Zla i kao da niko nije shvatio da se Dobro i Zlo razvijaju istovremeno…

Tako se dolazi do samo naizgled paradoksalnog zaključka da se i Breivik u Norveškoj i onaj Tarant na Novom Zelandu, naprimjer, koji puca po muslimanima na molitvi u džamijama, baš kao i radikalni islamski teroristi bore protiv istog neprijatelja – sistema koji omogućava mondijalizaciju svijeta koja je protivnik svakom singularitetu.

Radikalna razlika je, smatra Baudrillard, u tome što teroristi, raspolažući oružjem koje pripada sistemu, raspolažu još jednim fatalnim oružjem: vlastitom smrću.

“Da su se sistemu suprotstavili njegovim oružjem bili bi odmah eliminisani. Da su se suprotstavili samo svojom smrću, iščezli bi isto tako brzo u beskorisnom žrtvovanju – što je terorizam gotovo stalno činio do sada (kao palestinski atentati-samoubistva), zbog čega je bio osuđen na poraz”.

Kurtz: Ovo nije sukob hrišćana i muslimana

Najnovija krvoprolića u Francuskoj zbog karikatura kojima se ismijavaju poslanik Muhamed, muslimani i islam ponovo razmišljam o istom: granicama slobode izražavanja i zašto se svaki zločin ma koliko okrutan bio, a koji počini neko od muslimana a priori naziva terorizmom. Da li Macron i njemu slični svjesno guraju muslimane u terorizam koji nikome, pa ni muslimanima, nikad ne smije biti izgovor za zločine počinjene u cilju odbrane vlastite slobode? Da li se sekularna država brani na način kako to radi francuski predsjednik ispod najpoznatije parole francuske revolucije liberte, egalite, fraternite od koje, kako se čini, nije mnogo ostalo? I zašto mnogi muslimani, pogotovo mlađe dobi, i dalje spas pokušavaju pronaći upravo u toj Evropi koja kao da više ne drži čvrsto svoju najdragocjeniju zbirku, zbirku različitosti nacija, jezika, kultura, religija?

Pitanja je mnogo više nego (dobrih) odgovora.

Zato i raduju reakcije muslimanskih lidera iz cijelog svijeta koji osuđuju najnoviji talas nasilja u tri evropska grada u kojima bi i mnogi Evropljani rado poželjeli živjeti, navodeći kako se radi o primjerima ideološke zloupotrebe vjere.

Čak se i među političarima našlo onih koji su, poput austrijskog kancelara Sebastiana Kurtza, sasvim precizno ocijenilo da “ovo nije sukob hrišćana i muslimana”. Naš neprijatelj nisu pripadnici jedne vjerske zajednice ili ljudi koji dolaze iz neke određene zemlje, već ekstremisti, rekao je austrijski kancelar pokazavši Macronu kako treba reagovati svaki evropski političar kada su napadnute evropske vrijednosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO