O slobodi govora i ‘islamističkom separatizmu’

Odluka francuskog lista Charlie Hebdo da ponovo štampa karikature poslanika Muhammeda u septembru pokrenula je još jedan val nasilja u Francuskoj, repeticiju onoga što se dogodilo kada su ove slike prvobitno objavljenje 2015. godine. Ovaj put je vlada odgovorila na napade projekcijom karikatura na javnim zgradama, dok je predsjednik Emmanuel Macron izjavio da je islam “u krizi” i obećao je da će iskorijeniti “islamistički separatizam” u Francuskoj.

Početkom septembra sam se u jednom mišljenju zalagala za ideju da bi trebalo biti moguće osuditi muslimane koji ubijaju ljude zbog karikatura Poslanika, dok se istovremeno priznaje kako im je namjena da prikažu spoznajnu nadmoć nad muslimanima, već ranjivom manjinom u Francuskoj i u Evropi. Također sam postavila pitanje: Je li neutaživa potreba da se recikliraju takve slike zaista vježba slobode govora? Neki kritičari čitaju moj esej kao praštanje ubistva od muslimana i osuđivanje ili neuspjeh da razumijem koncept slobode govora. U narednim redovima pozabavit ću se dvjema povezanim pitanjima: kako su muslimani došli do odbrane slobode govora i Macronovim lukavim referiranjem na “islamski separatizam”.

Sloboda govora se zasniva na principu da ljudi imaju pravo izraziti svoje ideje i vjerovanja bez straha od odmazde. Međutim, iako je koncept slobode govora jasno sekularni, moderni i zapadnjački, ovaj princip sam po sebi to nije. Kur'an, također, potvrđuje ljudsko pravo da vjeruje i da proklamira različite istine bez da ih nameću drugima. On, također, poziva na obuzdavanje pred zlostavljanjem, nevjerovanjem i verbalnim napadima i zabranjuje ismijavanje božanstva druge religije. Kur'an dolazi do ovih pozicija zato što promovira religijski i rasni diverzitet.

‘Onaj koji je najsvjesniji Boga’

Objava opisuje diverzitet kao znak božanske milosti. Neki ajeti kažu da je među Božijim “dokazima… raznovrnost jezika vaših i boja vaših: to su, zaista pouke za one koji znaju”. (30:22). Drugi ajeti pojašnjavaju da “[je svima nama Bog] propisao zakon i pravac. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio.” (5:48). Umjesto toga, iako nas je Bog stvorio od istog bića (nefsa), On nas je podijelio na različite “narode i plemena, da bismo se upoznavali”. Najbolji među nama, Kur'an kaže, nije određena grupa, već “onaj koji je najsvjesniji [Boga]” (49:13).

Naravno, razlike mogu poroditi uzajamno razumijevanje ako su ljudi spremni biti uljudni i blagi u postupanju s drugima. S tim ciljem, Kur'an u više navrata upozorava muslimana da se ne raspravljaju s kritičarima, osim “na najljubazniji način” i da na napade odgovaraju samo u onolikoj mjeri koliko vam je [nepravde] učinjeno, a “ako otrpite, to je doista, bolje za strpljive” (16:125-128). Kur'an, također, zabranjuje muslimanima da ismijavaju bogove drugih ljudi, kako oni ne bi uzvratili ismijavanjem našeg Boga. Ali, sve i ako to urade, Kur'an nam ne dozvoljava da im naudimo, niti propisuje kazne za nevjerovanje, otpadništvo ili bogohuljenje. Arapska riječ za bogohuljenje, tajdif, zapravo ne postoji u Kur'anu. Važno je istaknuti da su zakoni o bogohuljenju u nekim muslimanskim državama uvezeni iz Evrope tokom ili nakon kolonijalizma.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako muslimani uđu u raspravu sa “sljedbenicima Knjige” – Jevrejima i kršćanima – Kur'an nas savjetuje da ih uvjerimo da mi vjerujemo “u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno vama: a naš Bog i vaš Bog jeste jedan” (29:46). A ako nas nevjernici napadnu ili izvrše na nas pritisak, možemo slijediti kur'anski savjet Poslaniku: “Reci: ‘O, vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate, a ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja klanjam; ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali, a ni vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam. A vama vaša vjera, a meni moja.” (109: 1-6).

Politizacija čitanja islama

Nažalost, takva učenja nisu vidno prisutna među muslimanima i postoji mnogo kompleksnih razloga zašto ljudi čitaju svete tekstove na način na koji to čine. Jedan je taj što je prakticiranje islama postalo ispolitizirano. Ovo je posebno tačno u Evropi, gdje se muslimanske manjine osjećaju opkoljeno i gdje je, posljedično tome, prakticiranje islama svedeno da defanzivni politički i/ili vojni stav protiv Evropljanja. Muslimani su, naravno, u Evropi od kako su osvojili Španiju u 8. stoljeću, ali njihovo osvajanje nikada nije porodilo ovaj “tip islama”. Paradoks je u tome što je najveća žrtva ovog reduciranja religije na politiku otpora sam islam, kur'anska etika blagosti, prihvatanja i uzajamnosti. Historijski kontekst ovog oblika politizacije je evropski kolonijalizam, koji je, također, odgovoran za prisustvo muslimana iz bivših evropskih kolonija u “domovinama” ovih dana.

Ako su, naprimjer, Alžirci danas u Francuskoj, to je tako zato što je Francuska nekoć bila u Alžiru. I ne samo to, Francuska je bila/jeste odgovorna za smrt više od milion Alžiraca tokom svoje vladavine. To su samo cifre iz jedne bivše kolonije s muslimanskom većinom. Međutim, budući da su Francuzi izgleda pokopali ovu prljavu i kriminalnu historiju, nemoguće je istaknuti da Francuska nastavlja viktimizirati ljude koje je već viktimizirala u prošlosti bez da vas optuže da opravdavate nasilje od muslimana.

Mržnja spram islama u ovoj državi nije samo desničarski fenomen. On je zagarantiran njegovim izuzetnim i nepopustljivim fundamentalističkim oblikom sekularizma zvanim laïcité. Druge sekularne države osiguravaju slobodu vjeroispovijesti tako što ostaju neutralne spram religije. Ali ne i Francuska, čiji je brend sekularizma suštinski etnonacionalistički i neprijateljski prema islamu; on čak i naređuje kako bi se muslimanke trebalo odijevati u javnosti, baš kao što to čine i neke muslimanske države.

Aparthejdna kolonijalna država

Ova institucionalizirana pristrasnost spram muslimana ih je getoizirala, zbog čega je, za muslimane i za tamnopute ljude, Francuska umnogome aparthejdna kolonijalna država. Stoga, kada francuski musliman počini zločin, država tog pojedinca ne tretira kao građanina, već kao “islamistu”, epitet koji označava kolektivnu krivnju i opravdava kolektivnu kaznu. Biti francuski musliman danas stoga znači nositi “obilježje množine”, da citiram jevrejskog tunižanskog intelektualca Alberta Memmija, koji je primijetio težnju francuskih kolonizatora da vide Tunižane kao bezličan i “anoniman kolektivitet”.

Ako se Macron brine za separatizam, mogao bi početi razmontiravanjem sekularnog, od države kreiranog aparthejda. Umjesto toga, on se ponaša kao stari francuski kolonizatori, o kojima je Memmi pisao: “Hvaljenje sebe i svojih, ponovljena, čak i iskrena afirmacija izuzetnosti svojih načina i institucija, svoje kulturne i tehničke superiornosti ne brišu temeljnu osudu koju svaki kolonizator nosi u svom srcu.” Ako postoji jedna lekcija koju bi Macron mogao naučiti iz francuske kolonijalne prošlosti, to je da “ako kolonizacije uništi koloniziranog, ona također nagriza i kolonizatora”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera