Predizborna Amerika: Porozni zid razdvajanja između religije i politike

Nad tijelom preminule sutkinje američkog Vrhovnog suda Ruth Bader Ginsburg začula se melodija hebrejskih psalmi, uz tradicionalnu jevrejsku molitvu za preminule. Njen lijes, izložen u zgradi Vrhovnog suda, svjedoči prvoj žena i prvoj Jevrejki kojoj je data ta počast. Nikome se nije činilo da je molitva neprimjerena ovome sekularnom zdanju, kojeg krase reljefi najvećih zakonodavaca u historiji čovječanstva. Jedan od tih reljefa pripada i poslaniku islama, Muhammedu a.s., uz reljefe Mojsija, Solomona, Konfučija i Hamurabija, između ostalih. Na internet stranici Vrhovnog suda kaže se da ovaj reljef nema sličnost stvarnom izgledu Poslanika i priznaje da muslimani općenito ne prihvataju takvo slikovno prikazivanje, ali da je to učinjeno iz poštovanja prema njemu kao jednom od najvećih zakonodavaca.

Odmah nakon smrti sutkinje Ginsburg počela je javna debata o nominaciji njene moguće nasljednice. Predsjednik Donald Trump je nominirao Amy Coney Barrett, pravnicu, sutkinju i bivšu profesoricu prava na čuvenom katoličkom Univerzitetu Notre Dame, koja je objavila više stručnih radova na temu tumačenja ustava. Majka sedmero djece (petero rođenih i dvoje usvojenih), Barrett pripada “originalističkoj” školi mišljenja, koja zagovara da se američki Ustav ima tumačiti u skladu s namjerama i kontekstom njegovih pisaca. Ovaj pristup je suprostavljen školi koja zagovara da je Ustav živi dokument, kojeg treba uvijek nanovo tumačiti, u skladu s novonastalim okolnostima. Ovakva razlika u pristupima tumačenju je zasigurno poznata svima koji su izučavali historiju tumačenja prava, pa i religije, posebice unutar tri abrahamske vjere.

Mnogi su, u debati o prikladnosti izbora Barrett za sutkinju Vrhovnog suda, istakli i njenu vjersku pripadnost. Ona je katolkinja, koja istovremeno pripada i maloj karizmatičnoj krščanskoj grupi. Zbog njenih vjerskih uvjerenja i konzervativne orijentacije, mnogi – pogotovo liberali – smatraju da bi ona mogla biti prevaga i vrlo decidno utjecati na skretanje Vrhovnog suda u konzervativnom smjeru. Takva javna rasprava o privatnim vjerskim ubjeđenjima se smatra sasvim normalnom. Amerika, za razliku od mnogih evropskih zemalja, ima puno otvoreniji i, može se reći, zdraviji pristup prema ulozi religije u javnom životu. Kako je došlo do toga i šta to znači za trenutne izbore u Americi?

Američki sekularizam

Sekularizam, koji se obično definira kao razdvajanje vjere od politike, ima više svojih oblika. Američki politolog turskog porjekla Ahmet Kuru navodi da postoje dvije vrste državnog sekularizma: pasivni i asertivni. Pasivni sekularizam razdvaja vjeru od politike, ali dozvoljava jako veliku slobodu vjerskom djelovanju i ne miješa se u vjerske poslove. Najznačajniji primjeri su u engleski-govornom svijetu i pravu: Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo. Još je i prvi predsjeavajući Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović pisao u svojoj knjizi Islam između istoka i zapada da je engleski način uređenja države i religije, kao i vjerski duh koji u njemu prebiva, dosta blizak islamskom učenju. Asertivni sekularizam ne samo da razdvaja vjeru od politike, nego se i aktivno upliće u vjerske poslove i slobode, koje zatim često ograničava i sužava. Primjeri su Francuska i Turska, ali se tu može dodati i najveći broj evropskih zemalja.

Thomas Jefferson, pisac Deklaracije nezavisnosti i treći američki predsjednik, tvorac je fraze “zid razdvajanja” između države i religije. U svom komentaru na čuveni Prvi amandman Ustava, koji nalaže da “Kongres neće donositi nikakav zakon po pitanju uspostavljanja (državne) religije, niti ograničavati njeno slobodno ispovijedanje”, napisao je da je taj amandman “izgradio zid razdvajanja između Crkve i Države”. Dosljedan idejama John Lockea, dodao je da država nema prava zakidati prirodno pravo svih ljudi, što uključuje i slobodu ispovjedanja vjere. Jefferson je i glavni autor Statuta Virdžinije o vjerskim slobodama, koji je usvojen 1786. godine, dok je bio na službi kao američki ambasador u Parizu. Njegove zasluge za očuvanje prava vjerskih zajednica su ogromne i uveliko zasnovane na svestranosti njegovog genija. John F. Kennedy je jednom prigodom ugostio veći broj nobelovaca na večeri u Bijeloj kući. Tokom dobrodošlice izjavio je čuvenu rečenicu da je “ovo možda i najveći skup genijalnih umova koje je ova soba ikada vidjela, s mogućom iznimkom kada je Thomas Jefferson ovdje večeravao potpuno sam”.

Francuski diplomata i historičar Alexis de Tocqueville (koji je, usput, igrao negativnu ulogu u francuskoj kolonizaciji Alžira i držao rasističke stavove prema Arapima i muslimanima), u svojoj maestralnoj knjizi Demokratija u Americi (1835) ovjekovječio rano američko društvo i opisao ulogu vjere. Prema njemu, duboko prisustvo religije u Americi je jedan od razloga vitalnosti njenih političkih institucija. Tocqueville je zabilježio kako Amerikanci nedjeljom prekidaju svaki posao, idu u crkvu, posvećuju se čitanju Biblije i, općenito, ne vide nikakvu kontradiktornost između vjerskih opredjeljenja i demokratije. Prema Tocquevillu, religija jeste politička institucija, ali u Americi ona ima demokratski i republikanski karakter. Stoga je religija ujedno bila jedan od najbitnijih garantora demokratske prirode američkih političkih institucija. Ovo je zato što Amerikanci povezuju religiju sa slobodom. Više religije znači više slobode, i obratno. Prilikom posjete jednoj poljskoj katoličkoj crkvi, Tocqueville je zapisao kako je svećenik molio Boga da “nam podari da uvijek budemo najreligioznija i najslobodnija zemlja na svijetu”. Nema lažne dihotomije ili oprečnosti; oboje je moguće istrovremeno.

Moj susret s religijom u Americi

Međutim, ovaj zid razdvajanja o kome pišemo nikada nije bio potpuno nepremostiv. Zato sam ga nazvao poroznim. Mnogi zakoni, kao i odluke Vrhovnog suda, to su potvrdilei Ova američka tradicija razdvajanja vjere od politike u osnovi znači da će država ostati neutralna po pitanju religija (ne davati prednost niti jednoj od njih), a i da će vjernici i vjerske institucije imati puno učešće u javnom životu. Drugim riječima, u Americi vjera nikada nije bila privatna stvar. Američki sociolog Robert Bellah je nazvao ovaj fenomen “civilna/građanska religija”. Amerikanci pričaju o svojoj državi rječnikom vjernika, dok kršćanstvo zauzima bitno mjesto u tom poretku. Stoga nije čudno da Amerikanci pristupaju promoviranju demokratije s misionarskim žarom. Naravno, Amerika je kroz historiju imala ogromnu kršćansku većinu, pa je stoga i kršćanstvo – u svim svojim oblicima, a njih u Americi ima napretek – istaknutije od drugih vjera.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Uvijek sam bio fasciniran Amerikom, njenom kulturom i tradicijom. Iako ogromna zemlja, od skoro 350 miliona ljudi, ipak postoji nešto vrlo jako što uvezuje ovu šaroliku tapiseriju koju nazivamo Amerika. Sletjevši na aerodrom u Detroitu po prvi put, imao sam nekoliko sati do nastavka leta za Syracuse, gdje sam započinjao doktorski studij iz političkih nauka. Kao revnosan musliman, otišao sam da se abdestim i zatim klanjao namaz u kutku jednog gata koji je bio prazan. Masa ljudi je prolazila nedaleko od mene. Završio sam sa obredom i osvrnuo se. Niko nije gledao, nikoga nije bilo briga. Svako je išao svojim poslom. Sjetio sam se kako mi je mama pričala da bi rahmetli djed ponekad klanjao jaciju tokom treće smjene i da bi mu njegov saradnik udarao na vrata sobe u kojoj bi se zaključao tokom namaza i psovao Boga i religiju. Toliko o “mogao je ići u džamiju ili crkvu ko je htio”. Ovaj asertivni sekularistički refleks i danas živi kod mnogih na području bivše Jugoslavije i širom Evrope.

Na Univerzitetu Syracuse sam bio prijatno iznenađen da su studenti muslimani ne samo imali zasebnu sobu za obavljanje namaza (molitve), nego je i obližnji WC bio preuređen tako da su bile postavljene klupe za uzimanje abdesta. Kada sam profesoru kojem sam bio asistent na predmetu “Uvod u američku politiku” spomenuo da bih želio provesti Bajram sa svojom porodicom, koja je tada bila u Maleziji, ali da će to značiti da neću biti tu za vrijeme završnih ispita, on je rekao da ne brinem i da on “želi da provedem vjerski praznik u krugu familije”. Poslao mi je ispite na ocjenjivanje brzom poštom u Maleziju i rekao da mu ocjene pošaljem e-mailom. U jednoj od studentskih menzi na univerzitetu je bila ponuđena i halal hrana. To je bilo 2000. godine. Sada sve studentske menze na istom univerzitetu imaju ponudu halal hrane. Kada je katolički svećenik prodavao zgradu crkve u istome gradu i kada su mu muslimani prišli s namjerom da je otkupe i preurede u džamiju, svećenik je to objeručke prihvatio, jer mu je “draže da ova zgrada ostane bogomolja, nego da postane svjetovni objekat”. Ovakvih primjera ima puno.

Ne treba zaboraviti islamofobiju

Kasnije, dok sam bio profesor na Američkoj mornaričkoj akademiji u Annapolisu, imao sam čast predvoditi džuma namaz s malom grupom studenata muslimana. Za to smo imali zasebnu prostoriju. Zanimljiva priča iz tog doba je kada sam predvodio malu grupu mojih studenata tokom posjete Turskoj. Obišli smo i Tursku mornaričku akademiju u Tuzli, nadomak Istanbula. Pitao sam jednog turskog oficira gdje studenti i oficiri obavljaju namaz. On mi je rekao da to nije moguće na akademiji, ali da oni koji to žele mogu se moliti “u sebi”. Ja sam mu rekao da muslimani na istoimenoj američkoj instituciji imaju prostoriju za obavljanje molitve. Ironija je zaparala zrak. Naravno, sada je situacija u Turskoj nešto drugačija.

Istovremeno, ne treba zaboraviti islamofobiju, koja je stvarna u Americi i koja je dobila krila nakon terorističkih napada 11. septembra 2001. godine.. Muslimani su bili izloženi sekuritizaciji, krivičnim progonima i veliki broj nevinih muslimana je završio u zatvoru pod plaštom borbe protiv terorizma. O tome u jednom od sljedećih nastavaka feljtona. To je tamna strana američkog odnosa prema religiji. To se dalo primijetiti već u 19. stoljeću, kada je doneseno više zakona koji su imali za cilj sputavanje katoličanstva, koje je smatrano velikim protivnikom demokratije i slobode. Poslije su Jevreji, a zatim i muslimani, dobili sličnu ulogu.

Rasprave o religiji su manje prisutne u javnom diskursu u ovom izbornom ciklusu. Djelimično je to zbog toga što mnogi koji pripadaju milenijskoj generaciji izražavaju manju pripadnost vjeri nego prethodne generacije. Amerika je historijski bila izuzetak po ovome pitanju – zapadna, razvijena demokratija, u kojoj nije došlo do smanjenja vjerskog uvjerenja. Skoro sve zemlje Zapadne Evrope su slijedile taj smjer. Što su postojale razvijenije, to je vjera postajala manje bitna i manje zastupljena u javnom (pa i privatnom) životu. Najnovija istraživanja pokazuju da se unutar milenijske generacije (rođeni između 1981. ik 1996. godine) manjina (49 posto) identificira s kršćanstvom. Po prvi put većina unutar jedne generacije nije kršćanska. No, to ne treba nužno značiti da su manje zainteresirani za religiju. Procenat ateista je porastao, ali je i dalje vrlo nizak, oko četiri posto. Broj onih koji za sebe smatraju da vjeruju ali su vjerski neopredijeljeni se povećao za 30 miliona u zadnjih deset godina. Dakle, više se radi o krizi tradicionalnih religija, nego o krizi vjerovanja.

Religija i predsjednički izbori 2020.

Međutim, ne treba ići daleko kako bi se osjetila sveprisutnost religijskog. Što je zanimljivo je da, za razliku od izbora 1960. kada je Kennedyjeva katolička vjera bila jedna od glavnih tema, niko skoro da i ne spominje da je Biden katolik. Možda nekim ortodoksnim katolicima smeta što on podržava pravo na abortus, ali je to unutar-katolička kritika. Konzervativnim kršćanima je bitnije da je nominirana sutkinja Barrett konzervativna, nego da je protestantske orijentacije. Kako sam pisao u prošlom članku u ovoj seriji, pitanje bjelačkog nacionalizma jeste jedno od važnih pitanja na ovim izborima, iako se često tako eksplicitno ne naziva. Taj bjelački nacionalizam u mnogim svojim oblicima ima i kršćansku, uglavnom protestantsku, komponentu. Krajem 1970-ih baptistički ministar Jerry Falwell je osnovao pokret “moralne većine” (Moral Majority). Tvrdio je da su većina Amerikanaca kršćani koji su suprotstavljeni novim vrijednostima, koje su došle do izražaja 1960-ih i 70-ih. Drugim riječima, prema njemu, većina Amerikanaca je protiv abortusa, homoseksualizma, komunizma, konzumiranja droge, popustljivosti prema kriminalcima i uopće protiv svake vrste amoralnog liberalizma.

Ta “moralna većina” je podržala Ronalda Regana i oba Georgea Busha, koji nisu krili svoju vjeru. Činilo se da su napravili konzervativni zaokret u Americi. Međutim, stasavanjem milenijske generacije, kao i dolaskom Baracka Obame za predsjednika, ova “većina” je izgubila na snazi. Trump je neubjedljiv izbor za vođu konzervativnih kršćana. Njegov život je pun skandala i nekršćanskih vrijednosti i djela. Međutim, mnogi su ga podržali jer je spreman stati uz njihove ciljeve. Stoga je i nominacija sudija Vrhovnog suda koji su poznati po konzervatizmu, kršćanskoj vjeri i odanosti ciljevima “moralne većine” dio toga sklopa. Tu se može dodati i fanatična podrška Izraelu. Konzervativni kršćani podržavaju Izrael jer, prema njihovim proročanstvima. Isus će se vratiti nakon što dođe do potpune dominacije Jevreja nad Svetom zemljom i nakon što jevrejski Hram bude ponovno napravljen. U toj priči Jevreji naposljetku prelaze na kršćanstvo, ili bivaju uništeni, ali to je manje bitno i cionistima, i evangelističkim cionistima (kršćanima koji podržavaju Izrael). U ovome nema velike razlike između lidera Demokratske i Republikanske partije. Bjelačko stanovništvo nalazi u kršćanskoj vjeri potporu za daljnju dominaciju unutar američkog političkog sistema. Religija, bez obzira na sva istraživanja i ankete, i dalje igra centralnu ulogu u američkoj politici.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera