Bidenova Amerika je opasni mit

Dok se kampanje za predsjedničke izbore u SAD-u primiču kraju, usred često ratobornih i djelilačkih postupaka predsjednika Donalda Trumpa, Joe Biden, demokratski kandidat, se predstavlja kao američka, a i svjetska, posljednja nada.

Ovo će malo koga iznenaditi, budući da je Trumpova kampanja za reizbor poslužila kao fantastična konstelacija iskrivljenja o američkim „vrijednostima“ koja bi se sigurno dobro uklopila u Prohujalo s vihorom, nagrađivani klasični američki film koji je zastupao „divotu“ ropstva i bjelačke nadmoći. Štaviše, njegove drske izjave o tome kako će „Ameriku ponovo učiniti velikom“ dovele su do neviđene polarizacije i kakofonije zlokobnih poziva za konzervativnu Ameriku da se usprotivi „ljevičarskim“ snagama koje su navodno naumile da unište najveću naciju na svijetu.

Državni tužitelj William P. Barr opisao je američke liberale kao one koji namjeravaju „srušiti sistem“ i koji su „fašistički“. Kay Cole James, vodeći konzervativac koji je služio u administraciji Georgea W. Busha, je tvrdio: „Organizacije Antifa i BLM žele nametnuti ideologiju Americi koja bi samo donijela veće siromaštvo, gubitak slobode, uništenje crkava i civilnog društva i nasilne policijske taktike da bi dobili povinovanje – upravo ono što smo vidjeli u državama kao što su Venecuela, Kuba i Sjeverna Koreja.“

Nakon što je ubijedio svoje pristalice da Ameriku treba „spašavati“, predsjednik je preuzeo ulogu energičnog bijelog spasioca s patriotizmom Johna Waynea i elanom Clarka Gablea, i obećao je Amerikancima da će ih on nastaviti štititi od svih zamišljenih neprijatelja – od antifašističkih demonstranata i antirasističkih aktivista do imigranata i „kineskog virusa“.

Suprotnost Trumpu

Dok se Trump svojski trudio da se proda kao lider koji je potreban Americi da bi vratila svoju staru slavu, Biden se pozicionirao kao suprotnost luđaku u Bijeloj kući.

Napraviti to, da budemo iskreni, nije bilo pretjerano teško – sve što je Biden trebao uraditi je da obeća kako će opozvati rasističke, konzervativne i izolacionističke politike koje je Trump uspostavio u posljednje četiri godine, posebno u domenu vanjske politike.

Najintrigantnija izjava o namjeri koju je Biden nedavno promovirao je obećanje da će okončati Trumpovu bezuslovnu podršku Saudijskoj Arabiji. Ova naftom bogata nacija je optužena za ratne zločine u Jemenu i za ubistvo saudijskog novinara Jamala Khashoggija u Turskoj. U izjavi objavljenoj na drugu godišnjicu Khashoggijevog ubistva, Biden je obećao da će „ukinuti američku podršku za saudijski rat u Jemenu i pobrinuti se da se Amerika privremeno ne odrekne svojih vrijednosti kako bi prodala oružje ili kupila naftu.“

Otišao je tako daleko da je tvrdio kako će u njegovom mandatu, „američka posvećenost demokratskim vrijednostima i ljudskim pravima biti prioritet, čak i sa našim najbližim sigurnosnim partnerima. Branit ću pravo aktivista, političkih disidenata i novinara širom svijeta da slobodno govore bez straha od progona i nasilja.“

Ova se neobična i da budemo iskreni, upitna posvećenost, dobro uklapa s Bidenovim obećanjem da će ponovo uspostaviti američku poziciju, čiju je kredibilnost, kako on smatra, „ukaljao“ Trump kao predsjednik, kao pravednog globalnog lidera kojem se vjeruje. U suštini Biden želi vratiti Ameriku Billa Clintona, Georgea W. Busha i Baracka Obame: znatno snažnu, pravednu i dobroćudnu Ameriku koja je sila za dobro širom svijeta.

Ameriku koja je, kako on ponosno tvrdi, pružala „moralno vođstvo“ svijetu.

Problem je što takva Amerika naprosto ne postoji.

Nije, zapravo, nikada ni postojala – ni pod Clintonom, Bushom ili Obamom.

Amerika nikada nije uživala ni u kakvom primjetnom „kredibilitetu“.

Poštivanje američkog pristupa

Ako ćemo povjerovati Bidenu kada kaže da mu je stalo do ljudskih prava u Saudijskoj Arabiji i Jemenu morali bismo onda i vjerovati da on razumije muku civilnih populacija koje bezbrižno bombarduju, sakate i ubijaju američke i savezničke snage u Iraku, Afganistanu i Siriji. Da se nije složio sa Johnom Kerryjem kada je opisao egipatski vojni udar protiv demokratski izabranog predsjednika kao „vraćanje demokratije“. Da je branio aktiviste za građanska prava, novinare i demonstrante koje zatvaraju, maltretiraju i ubijaju sigurnosne snage u Egiptu koje podržava Amerika. Da je njegovo srce krvarilo za hiljadama Palestinaca koje su ubile izraelske snage sigurnosti u posljednjih 10 dana. Da se javno usprotivio Obami kada je on 2014, dok su palestinske civile u Gazi ubijali nemilosrdni izraelski zračni napadi, izjavio da „Izrael ima pravo da se brani“.

Ali on to nije učinio. Umjesto tog je kroz višedecenijsku političku karijeru Biden dosljedno poštovao američki pristup: podržavao je izraelski aprthejd, egipatske napade na ljudska prava i građanske slobode i ubilačke politike Saudijske Arabije.

Još gore, Biden se nikada nije usprotivio Zakonu o zaštiti američkih službenika. Ovaj prijedlog je Bushovom voljom postao zakon 2002. godine, i to je federalni zakon čiji je cilj „da štiti vojno osoblje SAD-a i druge izabrane i postavljene zvaničnike američke vlade protiv krivičnog gonjenja na međunarodnom kaznenom sudu čiji SAD nije član.“ 

Ovaj zakon omogućava američkom predsjedniku da koristi „sva sredstva nužna i prikladna da se isposluje puštanje američkog ili savezničkog osoblja koje drže u pritvoru u, ili u ime ili na zahtjev Međunarodnog kaznenog suda (ICC)“. U junu je Trumpova administracija nametnula ekonomske i putničke sankcije radnicima ICC-a koji su direktno bili uključeni u istraživanje američkih vojnika i obavještajaca i onih od savezničkih nacija, uključujući Izrael, za moguće ratne zločine u Afganistanu i drugdje.

ICC istražuje moguće ratne zločine koje su počinili američki vojnici u Afganistanu i izraelski vojnici u Palestini. Biden nije pokazao žarku želju da opozove ovaj regresivni i kontraproduktivni zakon. On nikada nije lobirao u američkom Kongresu i Senatu da se opozove Zakon o zaštiti američkih službenika kada je bio potpredsjednik i niti ne namjerava ukoliko bude izabran za predsjednika u novembru. On se ne želi zalagati za međunarodnu pravdu, ili za hiljade ljudi koje su nepošteno mučili i ubijali američki i saveznički vojnici.

I on ne želi da Amerika prestane s napadima dronovima – tzv. vansudskim ubistvima koja su prodata kao ključne komponente „sveobuhvatne antiterorističke strategije“.

Sve u svemu, ovaj navodno progresivni predsjednički kandidat – baš kao i njegov rival „Amerika na prvom mjestu“ – želi da Amerika i njeni saveznici nanesu „veće siromaštvo, gubitak slobode, uništenje crkava i civilnog društva i nasilne policijske taktike kako bi prisilom iznudili poslušnost“ u zemljama trećeg svijeta, ali da izbjegava istrage i suočavanje za svoja beskrajna kršenja međunarodnog zakona. On želi da Amerika i dalje bude nasilna prema svijetu, ali da je hvale kao moralnog i pravednog lidera što to čini.

Zašto je Amerika izgubljena u ovom bestidnom spektaklu o vrijednostima, veličini, moralnom vođstvu i kredibilnosti, kada je jasno da nema ništa od tog? Razumljivo je da je američki cilj broj jedan u vanjskoj politici dobrobit Amerike, naizgled po svaku cijenu. Ali zašto se pretvara da joj je stalo da bude doživljena kao zaštitnica mira i demokratije u svijetu, kada već dugo sponzorira, podržava i pokreće političke ustanke, vojne udare i represivne režime u Južnoj Americi, Africi i na Bliskom istoku?

Mogla bi nastaviti finansirati ubilačke diktatore i uništavati živote vani bez traženja moralnog vela i nezasluženog globalnog priznanja za svoje nasilne postupke, ali to ne radi. Umjesto tog, svake četiri godine bez izuzetka, uljuljkuje se u sramotne pjesme o unapređenju ili vraćanju američkog vođstva na svjetskoj prijestolnici i, kako to Biden kaže, vođenju kroz „moć primjera“. Pa ipak, historija nas uči da ni Republikanci ni Demokrate nikada nisu učinili svijet sigurnim mjestom. A čak ni sada, sa Trumpom na vodećoj poziciji, predsjednički izbori kakav god bio rezultat, neće učiniti Ameriku moralnijom ili pravednijom.

Amerika, pod Bidenovom vlašću, će biti jednako opasna kao i uvijek.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera