Trump – američki Netanyahu

Pristalice Donalda Trumpa smatraju da je američki predsjednik izuzetna i jedinstva sila prirode – lider sui generis. Njegovi kritičari vole ga porediti s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom ili ga opisivati kao Putinovu marionetu, a nakon što je naredio “osvetničko” ili “nesmotreno” ubistvo iranskog generala Qassema Soleimanija, neki ga nazivaju bliskoistočnim despotom. No, primjerenije poređenje na drugom je mjestu.

Otkad je preuzeo ured u januaru 2017, Trumpove dramatične objave i stavovi prema Bliskom istoku i šire šokirali su i potresli veliki dio vanjskopolitičkog američkog establišmenta, naročito u vezi s tri glavna izazova SAD-a u regiji: sigurnosti, diplomatijom i demokratijom, te ljudskim pravima.

Ne samo da je odbacio zaostavštinu svog prethodnika, i kod kuće i van granica, nego i doktrinu i djelovanje Baracka Obame, a prigrlio one od izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. U posljednje tri godine rearanžirao je američke i izraelske strategije, naročito prema Iranu i globalnom “ratu protiv terorizma”, s kojim se osam godina nosio Obama.

Ne govorimo da Obama nije bio pristalica Izraela i branilac njegove “sigurnosti” te da mu je smetao američki program ubistava dronovima. On je takav zaista bio. Samo nije volio Netanyahua i njegove politike.

Pokušavao je voditi nezavisnu američku politiku što dalje od izraelskih uskih ograničenja i stavova, nakon osam godina ratova i grešaka u režiji Busheve administracije.

S druge strane, Trump je prihvatio sve Netanyahuove stvari čim je kročio u Bijelu kuću.

Pomoglo mu je to što njih dvojica imaju daleko više zajedničkog nego što se vidi.

Stravične sličnosti

Obojica su se tri puta ženila i imaju historiju nevjerništva u braku, suočavaju se s optužbama za zloupotrebu ureda kako bi imali ličnu dobit i imaju problematične odnose s istinom.

Uprkos tome, i Netanyahu i Trump vrlo su popularni u svojoj desničarskoj bazi.

Čak i vjerski fanatici, i izraelski i američki, smatraju tu dvojicu sekularnih, vjeri neposvećenih i moralno spornih čelnika Božijim tijelima na zemlji.

Obojica su sposobni šoumeni koji su vodili i usavršili populističke, teatralne i politike podjele koje su okupljale njihove desničarske pristalice oko njihovih populističkih ličnosti.

Ipak, u ovom kontekstu najvažnija je činjenica to što je Trump vodio ultranacionalističku, neki kažu i rasističku, politiku, koju Netanyahu dugo zagovara u Izraelu i na Bliskom istoku.

To je posebno važno danas jer oba glavnokomandujuća koriste vanjsku politiku kako bi skrenuli pažnju s njihovih domaćih problema sa zakonom.

Prihvatanje Netanyahuovih stavova

Trumpovo znanje o Bliskom istoku bilo je sumorno prije njegovog dolaska u ured. Bio je prazna stranica spremna biti ispisana, ali samo idejama koje su mu pomogle u vođenju i jačanju njegove predsjedničke kampanje ka pobjedi, poput gušenja prava imigranata i manjina, zabrane muslimanima da dođu u SAD i svih stvari koje su anti-Obama.

Mnogi bliskoistočni despoti, poput onih iz Egipta i UAE-a, pokušali su popuniti neke praznine. No, niko od njih nije imao sposobnost, stil, rezultate i marljivost Netanyahua, koji je uživao nesmetan pristup mislima kandidata za predsjednika posredstvom njegova tri ultracionistička poručnika: Jareda Kushnera, Jasona Greenblatta i Davida Friedmana.

Prva od tih ideja bio je radikalni odlazak od američke politike, vođene četvrt stoljeća, prema Izraelu i Palestini, posebno premještanjem američke ambasade iz Tel Aviva u Jerusalem, prihvatanjem legitimnosti nezakonitih jevrejskih naselja na okupiranim palestinskim zemljama, napuštanjem dvodržavnog rješenja i priznavanjem izraelskog suvereniteta na okupiranoj sirijskoj Golanskoj visoravni.

To je ostvarenje Netanyahuovog sna.

Trump je, također, prihvatio Netanyahuov stav prema arapskom svijetu u obliku podrške prijateljskim despotima i diktatorima, a protiv demokratije i ljudskih prava. Uspostavio je američku politiku prema Zaljevu i arapskim poslovima u skladu s interesima Saudijske Arabije, UAE-a i Egipta, te prihvatio saudijskog prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana uprkos njegovim nesmotrenim potezima na domaćem i vanjskom planu – sve u nadi da će napraviti put ka arapskoj normalizaciji odnosa s “kolonijalnim” Izraelom.

Ostvario se još jedan Netanyahuov san.

Napad na Iran

No, nigdje se Netanyahuov utjecaj na Trumpa nije bolje vidio nego kad je riječ o Iranu.

Trumpova administracija napustila je Iranski nuklearni sporazum uprkos savjetima i pozivima saveznika iz NATO-a, te Rusije i Kine.

Potom je vodila kaznenu politiku zatvaranja oštrim ekonomskim sankcijama, mogućnosti koja nije dostupna Izraelu, kako bi natjerala Iran na novi, ponižavajući dogovor koji ne samo da zabranjuje svu njegovu nuklearnu aktivnost nego blokira njegov vojni i regionalni rad.

Kad maksimalni pritisak nije dao željene rezultate, jer je Iran nastavio sa svojim ratobornim regionalnim politikama, Trump je usvojio Netanyahuova i sredstva i djelovanja, počevši ubistvom Soleimanija, što mnogi vide kao “objavu rata” s neizmjernim posljedicama za regiju.

Izrael izvršava ciljana ubistva i udare iz predostrožnosti na iranske mete u Siriji; on je 2013. optužen da stoji iza ubistva drugog generala Revolucionarne garde Hassana Shaterija.

Treba biti jasan: Trump nije naredio ubistvo kako bi osvetio smrt bezbrojnih Sirijaca i Iračana; uradio je to da bi skrenuo Iran od eskalacije njegovih napada na američke ciljeve i saveznike.

Premda se Netanyahu pokušao distancirati od ciljanog ubistva iranskog generala u Iraku, nemojte se varati da ovo nije ostvarenje trećeg Netanyahuovog sna u roku tri godine. Kaže se da je on jedini čelnik na svijetu koji je ranije znao za planirano ubistvo.

Regionalna kriza

Izraelskog čelnika ništa više ne zadovoljava od toga da SAD prihvata izraelsku strategiju i vodi izraelske ratove u regiji. I ništa nije opasnije za ostatak svijeta – svi znamo da je posljednji sukob koji je Tel Aviv potakao završio užasom u Iraku.

Posljednja stvar koju jedan izraelski čelnik želi jest da se SAD povuče iz regije i ostavi Izrael da se sam brani od neprijateljske okoline. Isto važi za Saudijsku Arabiju.

Zato je bitno reći da će, iako Trumpova administracija možda priča o novom razmještaju svojih snaga na žarištima Bliskog istoka, uključujući Irak (kao što se Izrael izmjestio iz Libana i Gaze), SAD i dalje imati znatno prisustvo snaga u regiji.

Pitanje je hoće li ta strategija omogućiti budućnost američkoj diplomatiji, koja je služila i izraelskim interesima tokom tzv. mirovnog procesa, ili će dovesti do daljnje eskalacije nasilja i rata?

Avaj, trajna priča o napadima koji prijete, protivnapadima i neproporcionalnim odgovorima i bombardiranju kulturnih lokacija ne ide u korist diplomatiji.

S pomorskim flotama, vojnim bazama i približno 60.000 vojnika razmještenih oko Irana i kroz Bliski istok, Trumpova administracija mogla bi voditi zračno-kopneno-pomorsku strategiju sličnu izraelskoj s dronovima, borbenim mlažnjacima, navodećim raketama, kibernetičkim i napadima specijalnih jedinica i ciljanim ubistvima koji slabe neprijatelje i destabiliziraju cijelu regiju.

To bi bilo ostvarenje još jednog Netanyahuovog sna i bliskoistočne noćne more.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera