Soleimanijeva smrt Iranu daje novi legitimitet

Demonstranti pale britanske i američke zastave tokom protesta nakon ubistva iranskog generala Soleimanija u Teheranu (Reuters)

U ranim satima 3. januara, u američkom zračnom udaru ubijen je general Qassem Soleimani, prvi čovjek Quds snaga iranske Islamske revolucionarne garde (IRGC), kao i Abu Mahdi al-Muhandis, komandan iračkih jedinica Narodne odbrane (PMU).

Napad bi mogao postati najnesmotreniji vanjskopolitički potez američkog predsjednika Donalda Trumpa na Bliskom istoku. Bio je oštro kršenje iračkog nacionalnog suvereniteta i vjerovatno će dovesti do dalje nestabilnosti države i šire.

Ova dešavanja dolaze nakon masovnih demonstracija i u Iranu i u Iraku što je izazvalo Islamsku republiku i kod kuće i u regiji. Trumpova odluka da odobri ubistvo Soleimanija, međutim, dalo je snagu iranskim liderima i njihovim saveznicima u Iraku pojačavši utjecaj nacionalističkog osjećaja i skretanjem pažnje sa neuspjeha Bagdada i Teherana.

Eskalacija u Iraku

Nakon odustajanja Trumpa od Zajedničkog plana djelovanja 2015. (JCPOA), odnosno „iranskog sporazuma“, postalo je jasno kako će Islamska republika odgovoriti kroz iračke ogranke, potkopavajući američki utjecaj na Bliskom istoku.

Dok je SAD vratio stare i nametnuo nove sankcije Iranu, Teheran je pokrenuo rat niskog intenziteta protiv SAD-a i njegovih regionalnih saveznika. Sumnja se kako je odgovoran za napade na tankere u Zaljevu, kao i za napad dronom na pogone Aramca u Saudijskoj Arabiji.

Islamska republika se kod kuće našla pod ogromnim pritiskom, dok je ekonomska situacija propadala i dok je bila primorana za povećanje cijene nafte od skoro 200 posto, što je dovelo do masovnih protesta.

Proiranske iračke milicije unutar PMU-u su 27. decembra napale iračku vojsku, ubivši američkog uposlenika i ranivši nekoliko vojnika. Dva dana kasnije je SAD odgovorio zračnim udarima na nekoliko ciljeva koji su povezani sa Kataibom Hezbollahom, iračkom milicijom koja je dio PMU što je dovelo do smrti najmanje 25 njenih pripadnika.

Situacija je eskalirala i 31. decembra je američka ambasada u bagdadskoj Zelenoj zoni napadnuta, a njena recepcija zapaljena. Drska priroda upada u jako čuvan diplomatski objekat bila je poruka Washingtonu koju očito Trump nije shvatio.

Posljednje kršenje iračkog suvereniteta neće dovesti samo do jačanja frustracija iračke javnosti i daljeg pada američke popularnosti, već će dovesti do jačanja pritiska na iračku Vladu da protjera 5.000 američkih vojnika koji su tamo stacionirani.

Iračka ljutnja

Irak je od oktobra svjedočio valu protesta protiv korupcije, lošeg rada Vlade i propasti životnih uvjeta na jugu i u centru države. Demonstranti su odbacili i iransko miješanje i podršku Vlade.

Od rata u Iraku 2003. nikada iranski utjecaj nije bio tako nepouzdan kao sada. PMU, koji ima iransku podršku, tereti se da napada demonstrante koji su većinom njihovi istovjernici šiiti.

Iranski konzulati u Najafu i Karbali su bili zapaljeni, a irački premijer Adel Abdul Mahdi koji je imao iransku podršku, morao je dati ostavku suočen sa eskalacijom nasilja nad mirnim protestima.

Irak nikada nije imao unutar-šiitsku krizu ovih razmjena. No, američki napad će vjerovatno potkopati iračke proteste i možda ujediniti šiitske snage. Iako su Iračani protestirali protiv PMU, možda će biti još glasniji protiv SAD-a zbog napada na njihovog vlastitog lidera koji je predvodio borbu protiv ISIL-a. Američkanci su od al-Muhandisa napravili mučenika.

Trumpova odluka da ubije njega i Soleimanija dala je produženje života milicijama koje su povezane s Iranom kao i Islamskoj republici, skrenuvši ljutnju iračkih demonstranata sa korupcije na oštro kršenje državnog suvereniteta.

Potencijalna posljedica

Sa samo 10 mjeseci do američkih predsjedničkih izbora, Trump izgleda kako neće ispuniti jedno od glavnih predizbornih obećanja iz 2016. godine: povlačenje iz američkih obaveza van države, naročito sa Bliskog istoka. Nakon paljevine u Američkoj ambasadi, njegova administracije je objavila kako će poslati 750 vojnika na Bliski istok, a potom još 4.000.

Ovo je dodatak za 14.000 američkih trupa koje su u regiji od maja zbog eskalacije odnosa sa Iranom, kao i 3.000 koji su poslani u oktobru nakon napada na Aramco u Saudijskoj Arabiji.

Ako se nastavi pogoršavati sigurnosna situacija, vjerovatno će otići još vojnika. Iran ima mnoge frontove gdje može pojačati svoje napore protiv SAD-a i njegovih saveznika, uključujući stanje u Libanu, Siriji, Jemenu i Zaljevu.

U Iraku Iran može pojačati napade PMU na američke trupe i uporišta. Također može pritiskati iračku Vladu da zahtijeva povlačenje američkih trupa iz države. Proiranske političke stranke su to već ranije tražile u prošlosti, posljednji put kada je Trump nenajavljen posjetio američku bazu prije godinu dana, bez susreta sa Abdulom Mahdijem u Bagdadu. Američki napad daje im novu priliku za ponavljanje ovog zahtjeva.

Pored PMU i proiranskih političkih frakcija, druge šiitske snage također nisu sretne zbog američkog prisustva u Iraku. Šiitski lider Muqtada al-Sadr, čija je koalicija Sairoon osvojila većinu zastupničkih mjesta na parlamentarnim izborima 2018., uvijek je bio protiv iranskog utjecaja u Iraku i sukobljavao se sa proiranskim grupama, ali se još više protivi američkom utjecaju. Na scenu je stupio nakon 2003. kada je vodio svoje paravojne snage u višegodišnjoj borbi protiv snaga SAD-a u Iraku. Nekoliko sati nakon američkog napada, objavio je saopćenje u kojem žali zbog smrti Soleimanija i al-Muhandisa i naređuje svojim trupama, Mahdijevoj vojsci, mobilizaciju „kako bi zaštitili Irak“.

Kako ulazimo u novu deceniju, dešavanja iz protekle sedmice pokazuju kako SAD nastavlja sa nerazumijevanjem posljedica svog djelovanja na Bliskom istoku. Trump je dao i opkoljenoj Islamskoj republici i PMU priliku da skrene narativ iranskih i iračkih protesta sa njih prema SAD-u. Ono što su Islamska republika i njeni saveznici izgubili pogibijom dva vojna komandanta, bit će nadoknađeno njihovim mučeništvom koje će biti korišteno za izvor nove legitimnosti u Iraku i šire.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera