Ostale su samo sanke… i crveni snijeg

Danijel je s još petero mrtvih drugara samo niska, fragment arhipelaga užasa u Sarajevu (Anadolija)

“Gdje li ste sad, negdašnji moji drugovi? Gdje si, Krsto ‘Buvo’, Hamide ‘Rusu’, Dule Dabiću ‘Hajduče’? Zašto se ne javite starom drugu? Dosta smo hljeba zajedno pojeli, izvukli more kazni, naskitali se, napričali, naigrali… Gdje li ste to otišli? Kakve li vas igre odvukoše da me više ne čujete?

Tišina. Niko ne odgovara, ćuti internat, izrešetan, mračan i pust.”

“Mama, dosta je za danas čitanja. Hoću vani! Pogledaj kako je lijep dan! Sva djeca su dole ispred zgrade. Sankaju se. Mama, vidi koliki je snijeg… Idemo dole, moram dole!”

Majka Barbara Jurenić upravo je počela čitati svom desetogodišnjem sinu Danijelu Magareće godine velikog Branka Ćopića. Dijete se odmah na početku romana susrelo sa ratom i nestajanjem dragih ljudi. “To možda i nije dobro”, misli majka. Jer Sarajevo je te 1994. grad pod opsadom, u kojem svakog dana nestaju – ma šta nestaju – brutalno bivaju ubijeni dragi ljudi. Sarajevo – to je rat i odviše podsjeća na onaj Ćopićev rat. Zna sve to majka Barbara i daje dozvolu sinu da strči i ode na to sankanje.

“Neka se dijete igra!”

Na koncu konaca, djeca treba da se igraju. Neće valjda niko po djeci udarati? Svi vide da su mališani na snijegu. A tako je sa svakim mališanom na svijetu. Snijeg u djetetu učini čudo, preobrati ga, odvuče mu pažnju od crnih, ratnih misli i fokusira ga na ono izvorno lijepo. Na igru.

Danijel u danu iz snova

A Danijel? O, Danijel ima deset godina i najbolje drugove na svijetu, ovdje, na Alipašinom Polju, međ’ ovom šumom solitera, što pružaju utočište i život u ovom ratu. Ima Indiru, Jasminu, Mirzu, Nermina, Admira, ima onog svog Muhameda. Muhamed je mlađi dvije godine i najbolji je Danijelov prijatelj. Jer, kad je rat, onda ne možeš mnogo da biraš, družiš se i sa dječacima i sa djevojčicama. Družiš se i sa onom Jasminom, koja ima četiri godine, i sa Nerminom, koji ima 12 godina. Tako je to u ratu. “Tako je to i kod onog Branka Ćopića, što mi ga majka čita”, misli Danijel.

Dan izmišljen. To je 22. dan mjeseca januara te 1994. u sarajevskom naselju Alipašino Polje, baš tu u Bosanskoj ulici na broju 4. Sunčan, lijep dan sa snijegom taman tolikim da ne treba praviti stazu. Dovoljno je samo sjesti na sanke i spuštati se niz padinu između solitera sve dolje do trotoara, koji svojom sivom bojom predstavlja vrlo opipljivu granicu i kraj staze za male sankaše.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Danijel po četvrti put uzima sanke i lagano se penje skliskom uzbrdicom. “Još jednom i dosta je”, misli desetogodišnji dječak. “Vrijeme je da se vratim kući, da se majka ne zabrine, predugo sam ostao. A opet, ko zna, sutra možda i neće biti snijega, možda ćemo u sklonište, jer suviše je mirno da bi potrajalo”, duma Danijel i tvrdi logiku u glavi, logiku djeteta ispresijecanu ratom i krvnicima što sa brda smrt snajperima i granatama siju.

“Još samo jednom da se spustim! Još jednom i eto me…”

Tišina, kao kod Ćopića

A onda granata, prva koju je Danijel vidio i osjetio tako blizu, onda neka, kao, vrućina, neki pritisak u grudima. Pa opet, dijete zna da je živo. Jer, da je mrtav, ne bi mogao sve ovo da osjeti i posvjedoči u sebi. “Živ sam, samo treba da trčim dolje prema zgradi, prema haustoru”, misli Danijel dok krajičkom oka vidi krv drugara kako se stapa sa snijegom.

Onda druga granata, koju Danijel nikada nije vidio ni osjetio…

“Tišina”, kako bi rekao Ćopić u nepročitanim Magarećim godinama.

“Sjećam se, kad sam se okrenuo, vidio sam da mu je glava odrubljena i da je krv izlazila po snijegu. Bilo je strašno. I sad kad se sjetim, baš kao iz nekih horor-filmova, samo što je bila stvarnost”, prisjetiće se, 21 godinu poslije, za Balkaninsight Muhamed Kapetanović, onaj dječak što je Danijelu bio najbolji drug.

Prisjetiće se Muhamed kako je tada vidio Danijela obezglavljenog pored sanki, tu u snijegu, koji se crveni od krvi, od stida, od bijesa koje izaziva zlo prosuto po ubijenoj djeci.

I nije Danijel sam otišao u smrt koju je četnička granata posijala na livadici ispred solitera na Alipašinom.

U smrtonosnom riganju tri granate poginulo je još petero djece. Najmlađa žrtva bila je Jasmina Brković. Imala je samo četiri godine. Osim nje i Danijela, poginula je i njena sedam godina starija sestra Indira. A poginula su i četiri dječaka – osmogodišnjak Mirza Dedović, devetogodišnji Admir Subašić, najstariji među njima, 13-godišnji Nermin Rizvanbegović i Danijel Jurenić, svjetlost majke Barbare sa svojih deset godina. Osim njih, još šestero djece teško je ranjeno.

Fragment arhipelaga užasa

Sve što je ostalo od životâ nevinih dječjih bile su jedne netaknute sanke, asfalt koji se stapa sa crvenim snijegom, vječna trauma i patnje roditelja i rodbine i dan koji završava u agoniji. Crne ptice četničke došle su po svoju lovinu tog dana. Nekažnjene, kao i uvijek, dovoljno zle da djecu u smrt odnesu.

Majka Barbara Jurenić mnogo kasnije u svom iskazu, u svjedočenju za Balkaninsight, reći će:

“Čujem vrisku djece, sve ja to čujem. Koliko je trajalo da popadaju geleri, ja sam sišla dolje na trotoar. Pogledam – djeca poredana i baš taj mali Muhamed [Kapetanović], što je ranjen, bio je gore u ćošku, detonacija ga je odbacila. Prilazim dvojici braće, Admir i Elvir, pitam gdje mi je sin Danijel. Kaže jedan: ‘Evo ga tu dolje’. Pogledam – on leži potrbuške, bez glave.”

Obezglavljeno dijete. Eto, to je crveni snijeg, tu pred zgradom, pred majkom zaraženom neprebolom dok u šoku razabire ono tijelo što je rodila i što sad u krvi nestaje sa ovog svijeta.

Danijel je sa još petero mrtvih drugara samo niska, fragment arhipelaga užasa u Sarajevu. Oni su samo konture među 1.600 ubijene djece pod opsadom, koje u konačnici stvaraju veliku sliku zla.

Ko će sad čitati Magareće godine?

Prošlo je, eto, 26 godina. Majka Barbara gleda fotografiju svog Danijela, pa miluje po kosi unučicu, koju je dobila od ćerke Ivane.

“Kad god čujem dječake da igraju lopte pod prozorom ili kada pada snijeg, mislim koliki bi on [Danijel] danas bio”, kaže ona.

A Danijel bi danas imao 36 godina i na onoj padini gledao bi kako mu se ćerkica sanka.

Danijel bi onda uhvatio ćerkicu za ruku, objašnjavajući joj kako da zakoči ovdje dolje, gdje se asfalt upija u snijeg.

Onda bi sa ćerkom pošao u stan da joj nastavi čitati Magareće godine.

Onda bi joj pročitao ovo:

“Zbogom, bihaćke djevojčice, nekadašnje naše drugarice iz školskih klupa! Čekajte strpljivo pod prastarim platanima, možda će se neki od nas i vratiti sa dalekih bojišta…”

Onda bi Danijel zatvorio tek završenu knjigu. I sve bi bilo potaman dok ga ćerka, sva njegova, ne bi upitala: “A, tata, što je ovako crven snijeg pod prozorom našim?”

I svega bi nestalo. Zauvijek, kao što ničega nije ni bilo.

Samo bi Muhamed Kapetanović, onaj dječak što je preživio granatiranje i ostao bez dijela noge, samo bi on – Danijelov najbolji drug iz djetinjstva – dok na pobjedničkom postolju, na tronu svijeta, kao svjetski prvak u sjedećoj odbojci, sluša himnu Bosne i Hercegovine, privio srcu zlatnu medalju i u sebi rekao: “Ovo je za tebe, Danijele!”

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera