Visoka mogućnost osvete od brojnih iranskih posrednika

Obaranje ukrajinskog putničkog aviona na međunarodnom letu 752 pri čemu je ubijeno 176 ljudi zaista je ljudska tragedija ogromnih razmjera. Njene posljedice su mnogo komplikovanije budući da se dešava usred potpuno bespotrebne krize.

Sada znamo da je Korpus islamske revolucionarne garde greškom ispalio rakete na ovaj avion. Činjenica da je iranski zračni prostor bio otvoren za putnički avion u vrijeme takvih tenzija i prijetnji odmazdom – što je otvorilo prostor za ljudsku grešku – zabrinjavajući je znak iranske nesposobnosti da upravlja takvim krizama.

Imajući to u vidu, jasno je da povišena očekivanja američkog protunapada, pa čak i protiv glavnog grada Teherana, stavljaju iranske zračne snage u stanje visoke pripravnosti. Iako se ne slažem sa ministrom vanjskih poslova Mohammadom Javadom Zarifom koji je na Twitteru napisao da je uzrok pada ljudska greška nastala zbog američkog avanturizma, ovaj se incident i dalje može vidjeti kao upozorenje da Trumpov oportunizam dolazi sa nepredvidivim posljedicama za regiju i da bi mogao voditi do značajnog gubitka života civila.

Tragedija

Većina putnika su bili Iranci koji žive vani ili strani državljani iranskog porijekla, mnogi izuzetnog talenta i potencijala. Na mnoge načine, ti članovi iranske dijaspore koji su održavali veze sa svojom domovinom predstavljali su najbolje čemu se Iran mogao nadati u gradnji mostova sa Zapadom.

Ovaj tragični gubitak podsjeća nas koliko smrtonosne mogu biti političke i vojne eskalacije u regiji. Incidentu s avionom prethodio je niz agresivnih napada i protunapada u Iraku: raketni napad na bazu K-1 od 27. decembra, u kojem je ubijen američki saradnik, zatim američki napadi na pozicije Jedinica narodne mobilizacije (PMF) 30. decembra u kojem su smrtno stradali deseci ljudi, potom pokušaj napada na američku ambasadu u Bagdadu 31. decembra, ubistvo iranskog generala Qassema Soleimanija 3. januara i najnoviji raketni napadi na iračke vojne baze u kojima borave američke čete 8. januara.

Jasno je da su rastuće tenzije u regiji pogoršale već visok nivo ranjivosti i dovele ga do ivice još jednog sukoba, sa potencijalno razornim posljedicama po regiju i svijet.

Bliski istok je glavni transportni, trgovinski i finansijski centar; gotovo petina svjetske nafte prolazi kroz Hormuški moreuz, dok deseci miliona putnika prolaze kroz aerodrome u Zaljevu, kao što su Dubai i Doha.

Ovaj tragični pad aviona dokaz je činjenice da se u ovoj krcatoj regiji ne možete igrati politike sa raketama i očekivati da neće biti žrtava.

Koračanje naprijed

Iran je učinio pravu stvar što je priznao da su njegove odbrambene zračne snage oborile ukrajinski avion. Ipak je ovo priznanje krivice uslijedilo nakon što je ona danima javno poricana. Iranske vlasti su trebale kupiti vrijeme obećavši da će istražiti pune činjenice umjesto što je odmah porekao optužbe što je tako razbjesnilo iransku javnost.

U ovom trenutku, Iran treba pokazati svoju posvećenost otvorenosti prema svom narodu i priznati da im više ne može navlačiti koprenu preko očiju. Također treba pokazati ostatku svijeta da jeste ono što i tvrdi – suverena država koja poštuje međunarodni zakon i vrednuje svetost života. Pružena mu je zlatna prilika da to i napravi tako što će dozvoliti nezavisnu istragu u nedavne događaje.

Postoje međunarodno uspostavljene procedure u takvim slučajevima i Iran bi ih trebao doslovno slijediti. Ukrajina je i sama prošla kroz ovaj proces nakon što je malezijski avion na letu 17 oboren nad istočnom Ukrajinom u julu 2014. Poštivanjem međunarodnih pravila, Iran bi bio doživljen kao država koja održava više standarde i posvećenost međunarodnom zakonu – stavivši se na moralno višu poziciju od američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegovih drskih prijetnji da će napasti iransko kulturno naslijeđe i kršiti međunarodne norme.

Prilika

Tragičan kakav jeste, ovaj katastrofalni incident je nenamjerno deeskalirao situaciju. Prije svega nekoliko dana, Iran je objavio da su rakete ispaljene na iračke baze u kojima su smještene američke čete samo prvi talas osvetničkih napada u odgovoru na ubistvo generala Soleimanija.

Mnogi posmatrači su primijetili da su nepostojanje žrtava i ograničena šteta od raketnih napada signal da je Iran „pucao da promaši“ i da neće biti dodatne odmazde.

Uzimajući u obzir da demonstranti unutar Irana osuđuju nesposobnost IRGC-ja i međunarodnu osudu rasta iranskog režima, šanse za veliki državni napad na američke interese na Bliskom istoku su opale.

Međutim, mogućnost osvete od brojnih iranskih posrednika ostaje visoka: 12. januara je lider Hezbollaha Hassan Nasrallah najavio da uskoro slijede daljnje odmazde.

Iranska revolucija iz 1979. je mobilizirala mase da svrgnu represivni diktatorski režim, ali je brzo postala glavni izvor tjeskobe za arapski svijet – što je ostala i danas. Iran ne može postojati u stalnom stanju revolucije i iranskom narodu je već dosta sektaških podjela i regionalne nestabilnosti koju većim dijelom proizvodi država unutar države u obliku IRGC-ja.

Stvarna promjena

Iran bi trebao iskoristiti ovu priliku, bez Soleimanija u priči, da obuzda Revolucionarnu gardu, okonča eru ratova preko posrednika, i smanji svoje nepodopštine širom Bliskog istoka. To bi omogućilo Iranu i SAD-u da sjednu za pregovarački sto i pozabave se centralnim pitanjem koje pokreće tenzije u regiji – urušenim nuklearnim sporazumom i međunarodnim sankcijama.

Ni SAD ni Iran nemaju interes da ova situacija eskalira u puni rat. Ovo je jasno iz izvještaja da su ove dvije strane održale tajne komunikacione kanale preko švicarskih posrednika tokom ove krize da izbjegnu pogrešne korake koji bi mogli dovesti do velike eskalacije.

Američki instinkt je bio da se osloni na Švicarce kao pouzdanog sugovornika sa Iranom još od neposrednog kraja Islamske revolucije. Ipak u kretanju prema posredovanju da se postigne veće rješenje ove krize, nacije u regiji sa jednakom udaljenošću od svih strana mogu odigrati važnu ulogu.

Nakon što se našao na prvoj liniji i u strahu od iranske odmazde, Dubai je nedavno prešao na više pomirljiv ton u vezi Teherana, što je pozitivan znak. Pozitivan znak je bilo i to što je 12. januara katarski emir, Tamim bin Hamad Al Thani posjetio Teheran, a 15. januara je njegov ministar vanjskih poslova Mohammed bin Abdulrahman bin Jassim Al Thani otputovao u Bagdad u pokušaju da smiri međunarodne tenzije i osigura da sve strane poštuju irački suverenitet.

Iskustvo Katara i Omana u posredovanju u regionalnim sukobima, uključujući i one koji uključuju SAD i Iran, trebalo bi biti prepoznato i više prostora treba biti dato ovim regionalnim akterima da rade na diplomatskim rješenjima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera