Borba ‘otpora’ naspram ‘revolucije’ na Bliskom istoku

Piše: Rami G. Khouri

Događaji oko ubistva iranskog zapovjednika jedinice Quds generala majora Qassema Soleimanija iznijeli su na vidjelo dvije glavne ideološke sile koje se sada bore širom Bliskog istoka – antiimperijalni „otpor“ Irana i njegovih arapskih saveznika i slobodu „revolucije“ domaćih demonstranata u istim državama.

Prva se ogleda u ogromnim pogrebnim povorkama u arapskim i iranskim gradovima za Soleimanija i njegove kolege koje su bile daleko veće od uobičajenih propagandnih protesta koje organizuje država. Takvi izljevi tuge i gnjeva u Iranu, Iraku, Libanu i drugdje označavaju centralnu političku dinamiku – „otpor“ kako ga oni vide – koji pokreće Iran i njegove saveznike, i oblikuje mnoge regionalne procese.

Nakon kratke pauze – od šoka od ubistava, poštovanja za umrle, raširenog antiameričkog bijesa, straha od šireg sukoba, mnogo kiše, i teheranskog priznanja greške u obaranju ukrajinskog putničkog aviona – druga ključna regionalna dinamika se ponovo pojavila: narodne demonstracije za slobodu i demokratski pluralizam ponovo su počele širom tih istih zemalja (Irana, Iraka i Libana), gdje su velike mase oplakivale Soleimanija i obećale su da će se usprotiviti SAD-u i njegovim saveznicima.

Definiranje politike Bliskog istoka

Ove se dvije sile sada bore da definiraju identitet i politike Bliskog istoka za nadolazeće decenije. „Otpor“ (moqawama) je način na koji se mnogi Arapi i Iranci bore protiv SAD-a, Izraela i njihovih konzervativnih arapskih saveznika kao što su Saudijska Arabija i UAE. „Revolucija“ (thawra) za demokratske slobode, društvenu pravdu i pluralizam koji je eksplodirao u arapskim zemljama i Iranu nakon ustanaka 2010-11 je način na koji odlučni obični građani pokušavaju ukloniti autokratske, nekompetentne ili korumpirane vlade koje krive za svoje pogoršane uslove života i uskraćena prava.

Ove dvije sile istovremeno postoje u različitim sferama godinama, ali sada se otvoreno direktno sukobljavaju u Iranu, Iraku, Siriji i Libanu, gdje čete „otpora“ pokušavaju poraziti „revolucionarne“ proteste silom.

„Otpor“, starija od dvije sile, od 1980-ih definira politike Irana i njegovih strateških arapskih partnera, prvenstveno Hezbollaha, Hamasa, Sirije, Ansarullaha (Husa), Snaga narodne mobilizacije (PMF) u Iraku i Siriji, i drugih manjih grupa. Nenasilni mainstream islamisti poput Muslimanske braće također „se opiru“ zapadnjačkim i izraelskim političkim i kulturnim prijetnjama arapsko-islamskim društvima, kao i nacionalističke i progresivne grupe širom regije koje dijele ovaj široki šator.

Nedugo nakon Islamske revolucije 1979. Iran je definirao i implementirao suštinsku strategiju otpora izgradnjom političkih i tehničkih vojnih kapaciteta među svojim arapskim saveznicima. To mu omogućava da sprovodi operacije širom Bliskog istoka preko svojih arapskih partnera i saveznika, koji uznemiravaju, bore se protiv ili odvraćaju njihove zajedničke neprijatelje u susjednim zemljama, prije nego što borba dođe do Irana.

Svi oni koriste iranski asimetrični ratni arsenal – uključujući rakete, sajber arsenal, dronove za napad i sisteme komunikacije/nadziranja – da se suprotstave Izraelu (Hamas i Hezbollah) ili konzervativnim Arapima kao što su Saudijska Arabija i UAE (Husi). Glavna misija generala Soleimanija je da razvije ovu mrežu iranskih arapskih saveznika.

Cijena odbacivanja Amerike i Izraela

Arapski gradovi, međutim, doživljavaju ovo kao teheranski hegemonski izvoz svoje Islamske revolucije kako bi ispleli mrežu sposobnih lutaka pod svojom kontrolom. Soleimani je bio u stanju pridobiti tako mnogo arapskih saveznika jer su mnogi Sirijci, Libanonci, Iračani, Jemenci i Palestinci propatili zbog američkih, izraelskih i politika rata i okupacije konzervativnih Arapa; bili su tako slabi i ranjivi da su se svojom voljom priključili islamistički orijentisanom pokretu pod vođstvom Irana kao potez samoočuvanja.

Karakter samoproglašene „osovine otpora“ je da porazi strane prijetnje i odbije se pokloniti američkim i izraelskim zahtjevima, čak i po cijenu rata ili osakaćujućih sankcija. Pa ipak, iranski nuklearni sporazum sa SAD-om, Velikom Britanijom, Njemačkom, Francuskom, Kinom i Rusijom i Hezbollahovi indirektni sporazumi i prekidi vatre sa Izraelom pokazuju spremnost sila otpora da se upuste u odnos sa svojim neprijateljima politički, ali samo zasnovan na jednakom poštovanju za prava svih strana.

Historičari će odrediti da li je „otpor“ bio herojski antiimperijalni uspjeh ili naivna fantazija. Njegovi zagovornici kažu da je izbacio Izrael iz južnog Libana i Gaze, da je postigao strateško odvraćanje između Hezbollaha i Izraela, podstakao SAD i njegove partnere da pristanu na nuklearni sporazum, omogućio Iranu da preživi oštre sankcije, spasio Assadovu vladu u Siriji, potukao ISIL-ovu prijetnju, i moguće je da sada istjeruje SAD iz Iraka.

Kritičari kažu da su ovi dobici brutalno koštali Arape i Irance, ostavljajući cijele države u ekonomskom i ekološkom kolapsu, u autokratijama teške kategorije koje sputavaju slobode i ljudska prava i brutaliziraju ljude koji mirno protestuju. Neki se također plaše da im kultura otpora obećava samo budućnost stalnog ratovanja i ekonomskih nevolja.

„Revolucionarni“ protesti koji su u toku zatresli su regiju u protekloj deceniji. Predvodi ih mlada generacija koja je ponijela breme lošeg upravljanja ekonomijom i sve izraženijeg autoritarizma onoga što doživljavaju kao korumpiranu političku elitu više zainteresovanu za bogaćenje nego za dobrobit svog naroda. Ova se generacija odlučila pobuniti protiv režima koje vide kao većinski nezakonite i podržane od vanjskih sila, koji zbog svoje nekompetentnosti nisu u stanju zadovoljiti osnovne potrebe svojih građana.

Zahtjevi demonstranata

Milioni ljudi su izašli na ulice, protiveći se nasilnim mjerama, i zahtijevajući reforme ili totalne promjene u upravnim sistemima. Arapski i iranski demonstranti žele da se pitaju u vladinim politikama da se zaštite građanska prava i prati društvena pravda, i da se stane u kraj postojećim drugarskim kapitalističkim sistemima koji su opustošili srednju klasu i prouzrokovali veliko siromaštvo i marginalizaciju.

U tom poduhvatu, neki od ovih protestnih skupova direktno su se suočili sa režimima koje podržavaju SAD, Izrael i njegovi konzervativni arapski saveznici i drugi sa režimima koje podržavaju Iran i njegovi posrednici. U prvom slučaju, ocrnjeni su kao islamisti i ekstremisti; u drugom kao američki i izraelski saradnici.

Ali mnogi revolucionarni demonstranti su bili eksplicitni u svom protivljenju ne samo nesposobnoj i nepravednoj vladavini kod kuće, već i stranom miješanju od SAD-a i Irana. Ovaj se sentiment odražava u izjavi objavljenoj 11. januara demonstranata iranskih studenata na (politehničkom) Univerzitetu Amir Kabir u Teheranu, koja kaže: „Jedini izlaz iz naše trenutne nevolje je istovremeno odbijanje domaćeg despotizma i imperijalne arogancije. Potrebna nam je politika koja ne pruža sigurnost, slobodu i jednakost za određenu grupu ili klasu, već shvata ova prava kao neotuđiva i za sve ljude.“

Dok se cijeli kosmos „otpora“ odmotava u ovom historijskom trenutku širom Bliskog istoka, transparentu koji islamski i arapski nacionalisti smatraju svojim ekskluzivno za bitku protiv američkih, izraelskih i prijetnji konzervativnih Arapa sada se pridružio domaći „otpor“ od strane arapskih i iranskih državljana koji se sukobljavaju sa svojim vladama i zahtijevaju slobodu, jednakost i dostojanstvo.

Arapske i iranske vladajuće elite i njihovi građani sada se otvoreno bore i protive se jedni drugima, tražeći način da definiraju identitete svojih država i politika. Ovo je vjerovatno ideološka bitka sa najviše posljedica na Bliskom istoku otkako im je državni sistem uspostavljen prije stotinu godina.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera