U prljavoj pjeni politike
Negdje sam pročitao da je politika prljava pjena na rijeci, čiji se pravi život odvija negdje u dubinama. Jutros čitam na jednom ovdašnjem portalu koji je zatražio podatke iz Ministarstva finansija i trezora Bosne i Hercegovine, te su im dostavljeni iz Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, a odnose se na plaće i primanja izabranih državnih zastupnika od decembra 2018, kada su stupili na dužnost, do decembra 2019, kad je spomenuti zahtjev obrađen.
Šta uopće reći na činjenicu da je prosječno primanje tih narodnih zastupnika približno 6.000 KM (3.000 eura), odnosno da su svi oni za proteklu godinu, u kojoj, uzgred kazano, nisu opće radili, inkasirali po otprilike 70.000 KM? Isti portal koji je objavio tu poraznu vijest podsjeća “da, npr., najniža penzija u FBiH iznosi 371,77 KM, prosječna plaća u BiH 879 KM, da je stopa nezaposlenosti 15,7 posto, da se mnoga djeca i teški bolesnici liječe od prihoda skupljenih SMS-porukama…”
Bosanski sistem parlamentarne demokratije izlazi iz svih normi po više osnova: nemoralan je s obzirom na to da je prosječna penzija približno 400 KM, nefunkcionalan je jer se sve političke odluke dogovaraju po kafanama i restoranima, a da ne govorimo da je antidržavni jer znatan broj bosanskih srpskih i hrvatskih političara svim svojim političkim bićem direktno radi protiv države Bosne i Hercegovine koja ih, paradoksalno, izuzetno dobro plaća. Ubitačan je jer svojim građanima ne osigurava ni minimum ljudskog dostojanstva!
Nigdje se na svijetu za nerad ne dobija plaća, a za rad protiv države ne ide u zatvor. Samo se u Bosni i Hercegovini može ovako, ne raditi i istovremeno biti dobro plaćen. A onda se odmah postavlja niz drugih pitanja, koja su, također, paradoksalna: zašto ništa u vezi s tim ne čini tzv. međunarodna zajednica? Pa se odmah dobije vrlo svrsishodan odgovor: pa isti ti činovnici i šefovi institucija međunarodne zajednice za svoj (ne)rad primaju također visoke, još više plaće i prinadležnosti. A odakle se one finansiraju, pitate se? Iz fondova koji bi se trebali i morali trošiti za građane Bosne i Hercegovine.
Novi društveni ugovor
Sljedeće pitanje glasi: a zašto građani, ili, bosanskiji rečeno, konstitutivni narodi Bošnjaci, Srbi i Hrvati i dalje biraju te iste narodne zastupnike koji se i nakon četvrt vijeka i zakočene tranzicije ne mijenjaju sa svojih udobnih i dobro plaćenih pozicija? Pa zato što im, valjda, ti isti njihovi zastupnici savršeno uspješno prodaju priču o njihovim ugroženostima, dok istovremeno takvom politikom opstaju i enormno se bogate. Svako onaj ko im stane na put i kaže im da to nije u redu biva proglašen izdajnikom i nacionalnim neprijateljem. Štaviše, biva šikaniran od sistema i botova po društvenim mrežama.
A zašto ne reagiraju vjerski čelnici, intelektualci, novinari, umjetnici i općenito ugledne javne ličnosti? Ne znam odgovor na to pitanje i možda je bolje da i ja šutim, ali pitam se kako ću pred Boga i šta ću reći sutra svom djetetu kad mi kaže da želi ići iz ove lijepe zemlje. Možda zato što su ti isti narodni predstavnici stvorili i održavaju takav sistem gdje je vjera stavljena u službu politike umjesto u službu Božiju za dobrobit ljudi, gdje su intelektualci zagubili svoju osnovnu obavezu da ukazuju na anomalije u društvu ili su im kupili njihov intelektualni kredibilitet za sitne pare da budu propagandisti, pa i oni uživaju u sličnim privilegijama, gdje su novinari, uz rijetke izuzetke, svoj časni poziv zamijenili za PR političkih projekata ili ličnosti – i mogli bismo ovako nabrajati do svakog od nas pojedinačno.
Treba nam novi društveni ugovor ili ćemo se ugušiti u prljavoj pjeni bosanske politike, čije su otrovne antibosanske supstance duboko u mulju našeg začepljenog političkog sistema.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera