Hong Kong, Kašmir, Palestina: Ruševine britanske imperije u plamenu

Kontinuirani nered u Palestini, sve veće krvoproliće u Kašmiru, masovni protesti u Hong Kongu – kako povezujemo ove tačke? Jesu li povezane?

Pa, naravno: sunce nikada ne zalazi u Britanskoj imperiji! U sutonu te imperije – kao što je neizbježno za sve imperije – haos i neredi su morali uslijediti.

„Svijet žanje nered koji je zasijalo Britansko carstvo“, Amy Hawkins je nedavno napisala za Foreign Policy, „lokalno stanovništvo još plaća za nered koji su Britanci ostavili iza sebe u Hong Kongu i Kašmiru“. Autorica je izostavila Palestinu, glavnu među mjestima širom svijeta, gdje je Britansko carstvo širilo nered i neprijateljstvo da olakša svoju vladavinu i pripremi teren za katastrofu nakon svog odlaska.

Zaista, antikolonijalni ustanci na Indijskom potkontinentu, u Kini, u arapskom svijetu i drugdje nisu rezultirali slobodom ili demokratijom za nacije kojima je vladala Britanska imperija.

U Kašmiru su Britanci ostavili ranu koja je krvarila usred podjele kolonijalne Indije.

U Palestini su ostavili evropsku doseljeničku koloniju i nazvali je „Izrael“ da uključe svoj interes i muče Palestince.

U Hong Kongu su ostavili veliki kozmopolis koji niti je uistinu nezavisan entitet, niti dio kopnene Kine.

Pokupili su svoju zastavu i otišli, ostavivši iza sebe ruševno naslijeđe za decenije i generacije da krvare. Te posljedice nisu samo historijske i zakopane u prošlosti. One se još odmotavaju.

Kada je sunce konačno zašlo

Ironično, danas se Velike Britanija muči da se održi na okupu, dok je debakl Brexita cijepa. Posmatrate ovu državu i divite se poetskoj pravdi da se obijesna okrutnost vraća da progoni bivšu imperiju.

Velika Britanija se nalazi licem u lice sa svojom imperijalnom prošlošću, a Irci i Škoti ponovo prkose engleskim nacionalistima i njihovom šizofrenom vjerovanju u svoju izvrsnost. Kako bizarna, kako pravedna, kako nevjerovatna, kako homerska ta sudbina jeste!

Mogli bismo, zapravo, svjedočiti, konačnom raspadu „Ujedinjenog“ kraljevstva u našem životnom vijeku. Ali postojao je period kada su, sa tog malog otoka, oni vladali svijetom od Amerika na zapadu do Azije i Australije na istoku.

Teror britanskog imperijalizma – koji je stvarao nered u svijetu ne samo tada već i sada – historijski je najočitiji izvor koji ujedinjuje Hong Kong, Kašmir i Palestinu kao i mnoga druga tipična mjesta kolonijalnih i postkolonijalnih nevolja koja vidimo oko sebe danas. Ali koji je tačno uzrok današnjih nemira?

U Hong Kongu, Kašmiru i Palestini se dešava uspon tri nacije, „krštene“ vatrom, na način da su nastala – tri naroda, tri kolektivna sjećanja, koja su odbila pristati na svoju kolonijalnu sudbinu. Što su okrutnije maltretirani, to moćnija postaje njihova kolektivna volja da se odupru moći.

Velika Britanija je zaposjela Hong Kong 1842. nakon Prvog opijumskog rata s Kinom. Preobrazili su ga u vodeću trgovačku i vojnu ispostavu, i insistirali su na tome da ga zadrže dugo nakon urušavanja svoje imperije. Velika Britanija je 1997. predala Hong Kong Kini, pristajući na ideju formule „jedna država, dva sistema“ koja omogućava određeni stepen ekonomske autonomije za Hong Kong.

Ali ni Kina ni Velika Britanija nisu razmotrile činjenicu da je ova nacija od gotovo osam miliona ljudi kroz dugu kolonijalnu i postkolonijalnu historiju akumulirala vlastitu robusnu kolektivnu memoriju, koja nije bila ni britanska ni kineska – bila je posebna.

Kašmir je došao pod britanski utjecaj nedugo nakon Hong Konga – 1846, nakon što je britanska Istočnoindijska kompanija porazila Sikhsku imperiju koja je vladala ovom regijom u to vrijeme. Stotinu godina kasnije, Kašmir je usisan u krvavu podjelu Indije i Pakistana nakon odlaska Britanaca sa potkontinenta, a obje postkolonijalne države imaju uzajamno isključiva potraživanja na svoju teritoriju. I ovdje, i Indija i Pakistan zaboravljaju činjenicu da je gotovo 13 miliona stanovnika Kašmira imalo dugu historiju bezbrojnih kolonijalnih i postkolonijalnih iskustava, čineći Kašmir fundamentalno drugačijim od oboje.

Isto važi i za Palestinu, koja je pala pod britansku vladavinu 1920. nakon poraza Osmanskog carstva u Prvom svjetskom ratu. Prije nego što su Britanci spakovali svoje kolonijalno vlasništvo i otišli gotovo tri decenije kasnije, ustoličili su nasljedničku doseljeničku koloniju u obliku cionističke garnizonske države. Decenije neumoljive borbe protiv barbarstava Britanaca i cionista ostavile su Palestincima jednu od najhrabrijih i najpostojanijih historija otpora kolonijalnoj dominaciji.

Uspomene na otpor

U pobuni protiv Kine, Indije i Izraela, ove tri nacije u Hong Kongu, Kašmiru i Palestini postale su jezgra otpora, odbijanja da odustanu od svojih domovina.

Oni su upleli svoju priču u historiju koju su pisale sile koje su sistematski pokušale da izbrišu i njih i njihove kolektivne uspomene. „Domovina“ nije samo komad zemlje. To je memorijalno prisustvo historije.

Te uspomene, potvrđene cjelokupnom historijom otpora imperijalnom osvajanju i kolonijalnoj okupaciji, sada su se vratile da progone svoje mučitelje.

Kina, Indija i Izrael moraju pribjeći nagom i brutalnom nasilju da poreknu istinitost tih prkosnih uspomena, koje su sada evidentne kao činjenice na terenu. Radeći to, ove su sile nastavile tamo gdje je stalo Britansko carstvo.

I oni žele terorizirati, podijeliti i vladati, ali do sada su oni koje pokušavaju potčiniti usavršili otpor; njihova borba je nadživjela jednog imperijalnog ugnjetavača, sigurno može preživjeti još jednog.

Drugim riječima, nema te količine imperijalne brutalnosti, doseljeničkog kolonijalizma ili historijskog revizionizma koja može učiniti da posebni identiteti, uspomene i historije ovih ljudi nestanu.

Danas ljudi u Palestini, Kašmiru i Hong Kongu vide sebe kao nacije bez države kojima vlada brutalna vojna okupacija. U postkolonijalnoj igri formiranja države, uskraćen im je nacionalni suverenitet.

Što su brutalnije ugnjetavani i što im je više uskraćivan suverenitet, to će ga oni gorljivije zahtijevati i tražiti.

Ni Kina u Hong Kongu, ni Indija u Kašmiru, niti Izrael u Palestini ne mogu imati dan mirne dominacije dok i osim ako ove prkosne nacije kojima vladaju i koje zlostavljaju ne postignu i ne održe svoje mjesto u svijetu na koje imaju pravo.

Izvor: Al Jazeera