Hoće li Trump odobriti vojnu intervenciju protiv Madura?

Piše: Carlos Eduardo Pina, politolog iz Venecuele

Američki predsjednik Donald Trump je u januaru ove godine iznenadio mnoge dajući svoju podršku opoizicionom lideru Juanu Guaidu nakon što se ovaj proglasio vršiteljem dužnosti predsjednika države.

Od tada je SAD napravio niz besprimjernih političkih, ekonomskih i diplomatskih poteza u pokušaju da ubrza uklanjanje predsjednika Nicolasa Madura. Trumpova administracija je pokušala legitimizirati ove postupke tvrdeći da je Madurova „nezakonita“ vlada, koja je došla na vlast zahvaljujući „namještenim izborima“ preobrazila Venecuelu u „propalu državu“ i učinila je epicentrom humanitarne krize koja se umnogome odrazila i na regiju.

Jasno je da je za Trumpa vraćanje Venecuele u američku sferu interesa vanjskopolitički prioritet u ravni sa potčinjavanjem Irana ili suprotstavljanjem Kini. Ali zašto je američki predsjednik tako odlučan da moderira promjenu režima u Venecueli i ima li šanse za uspjeh?

Trumpovi proračuni

Američki predsjednik ima nekoliko razloga da se pokuša otarasiti vlade čavista u Venecueli i oni imaju veze i sa domaćom i sa međunarodnom politikom.

Prije svega, Trump želi da SAD ima kontrolu nad ogromnim venecuelanskim rezervama nafte i zna da to ne može postići dok je na vlasti Madurova ljevičarska vlada. Konsekutivne američke administracije su naporno radile na eliminaciji bilo kojeg aktera koji predstavlja prijetnju za američki uvoz nafte i Trump nije drugačiji.

Neki su analitičari nedavno sugerisali da želja da se kontrolišu venecuelanske naftne rezerve ne može biti razlog za insistiranje Washingtona da lobira za promjenu režima u toj državi. Oni zastupaju stav da američke naftne kompanije ne bi bile spremne da prerađuju venecuelansku sirovu naftu u vrijeme kada je domaća proizvodnja nafte u porastu.

Ovo, međutim, nije validan argument. Iako SAD značajno manje ovisi o venecuelanskoj nafti nego prije deset godina, Washington i dalje smatra imanje kontrole nad najvećim dokazanim naftnim rezervama važnom strateškom prednošću u svijetu koji još pokreću fosilna goriva.

Štaviše, ima razloga da se vjeruje kako su američke naftne kompanije još zainteresovane za venecuelanske rezerve. Trump je imenovao ljude povezane sa američkim naftnim lobijem, kao što su John Bolton, Elliot Abrams i Mike Pompeo, na ključne pozicije u svojoj administraciji. Ovi ljudi, bez sumnje, imaju na umu interese naftne industrije kada donose odluke o američkoj vanjskoj politici u vezi Venecuele i svoje podrške opoziciji.

Trump zaista želi da se SAD direktno pita za venecuelansku naftnu industriju, ali možda još hitnije, on se želi pobrinuti da Kina ili Rusija ne kontrolišu ovaj strateški resurs.

Kada je Hugo Chavez postao predsjednik Venecuele 1999, antiamerički sentimenti počeli su se brzo širiti u ovoj državi i široj regiji, što je omogućilo Rusiji i Kini da povećaju svoj utjecaj u Latinskoj Americi. U odgovoru, SAD je poduzeo korake da osnaži svoje odnose sa drugim državama u regiji kao što su Kolumbija i Argentina.  Nakon dolaska na vlast, Trump je polarizaciju u regiji podigao na novi nivo, preobrazivši Venecuelu u bojno polje za takmičenje među globalnim silama.

Postoje domaći razlozi zbog kojih se Trump zanima za propast venecuelanske vlade.

Prije svega, postoji velika venecuelanska zajednica koja se gorljivo protivi Maduru i koja živi na Floridi, državi koja je historijski odigrala ključnu ulogu u odlučivanju pobjednika američkih predsjedničkih izbora. Trump želi osigurati podršku stanovnika Floride na izborima 2020. i zna da je način da to postigne da ih ubijedi da radi sve što može da svrgne vladu čavista.

Još jedan razlog koji je iza Trumpove opsesije svrgavanjem Madurove vlade povezan je sa usponom „socijalističkog“ krila Demokratske stranke. Američki predsjednik se osjeća ugroženim zbog popularnosti ličnosti poput senatora Bernija Sandersa (koji je na anketama ispred njega u niz saveznih država u kojoj je podrška Demokratama i Republikancima podjednaka) i zastupnice Alexandre Ocasio-Cortez.

Trump je u odgovoru na to počeo izjednačavati u svojoj retorici progresivne politike sa čavizmom i upotrebom neuspjeha Madurove vlade da uvjeri američko biračko tijelo da bi progresivni demokratski predsjednik donio samo ekonomski kolaps i socijalno uništenje.

Može li Trump uspjeti?

Nakon što je 65 država, uključujući SAD, najavilo svoju podršku za Guaidovo samoproglašeno predsjednikovanje, mnogi su pretpostavili da su dani Madurove vlade odbrojani. Trump je zamrznuo sva sredstva venecuelanske vlade u SAD-u i nametnuo je oštre sankcije ovoj državi. Bolton je u međuvremenu upozorio na potencijalnu vojnu akciju protiv Venecuele. Ništa od ovog, međutim, nije se pokazalo dovoljnim da s vlasti skine venecuelanskog predsjednika spremnog za borbu.

Maduro je uspio zadržati svoju poziciju ovako dugo prvenstveno zato što je utjecajna venecuelanska vojska uz njega. Diplomatska i ekonomska podrška koju je dobio od Kine i Rusije također su mu pomogle da zadrži moć, a do određene mjere je to učinila i Evropska unija sa potvrdom da neće podržati nikakvu vojnu akciju protiv vlade.

Ali ništa od ovog ne garantuje dugogodišnji opstanak vlade čaviste. Uzimajući u obzir njegove neuspjehe u drugim vanjskopolitičkim avanturama, uključujući njegovu nesposobnost da sklopi sporazum sa Sjevernom Korejom i da porazi Iran, Trump bi još mogao odlučiti da igra na kartu Venecuele kako bi sebi garantovao ponovni izbor. Ranije ovog mjeseca, nametnuo je opsežan ekonomski embargo na ovu državu da pokaže svijetu kako nema namjeru odustati. Njegov naredni korak bi mogao biti da odobri vojnu intervenciju.

Ako Trump uspije dovesti do pada čavizma u Venecueli, to će biti njegova najvažnija „pobjeda“ kao predsjednika. Ako, pak, ne uspije, taj će pokušaj ući u historiju kao jedna od najvećih grešaka američke vanjske politike.

Šta god da se desi, na kraju će venecuelanski narod platiti cijenu Trumpovih vanjskopolitičkih eksperimenata. Sankcije su već razorile državu i učinile život iznimno teškim, posebno za siromašne u državi. Vojna intervencija bi sigurno rezultirala ogromnom humanitarnom katastrofom i nezamislivim ljudskim gubitkom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera