Kako je biti Crnogorac u Beogradu

U knjizi Beograd za ponavljače izuzetnog Bogdana Tirnanića, na samom početku, on navodi: “101 razlog zašto pravi Beograđanin ne može – danas i ovde – uspeti u životu”, a prvi razlog koji navodi je zato što “pre svega: nije Crnogorac”.

U vrijeme kad je knjiga pisana ova stavka nije bila sasvim netačna, iako dolazi od pronicljivog provokatora Tirnanića. Činjenica je da su Crnogorci, Ličani i Hercegovci nakon Drugog svjetskog rata nesvjesno okupirali glavni grad Jugoslavije. Naročito Crnogorci, držeći se plemenskih veza, čak i u Beogradu, vukli su jedni druge ka vrhu. Ko god je iz Crne Gore a završio je fakultet u Beogradu te bio voljan da ostane, taj se mogao lako snaći.

Nakon devedesetih godina stvari se mijenjaju. Beograd više nije pun kadrovskih pozicija na koje može da se uvali rođak, prijatelj, kum, sestrić ili zaovičić.

Milogorac – izdajnik srpstva

Ali, pristiže drugi talas migracije iz Crne Gore, talas kriminalaca. Oni su beskompromisni i kriminal im ide od ruke, stoga i danas ako pogledamo prezimena većine kriminalaca koji se pominju u novinama uglavnom su to prezimena iz Crne Gore. Ono što su nekad bila generalska prezimena, postala su prezimena čuvena po kriminalu.

Upravo to su razlozi koji čine da ako govorite crnogorskim naglaskom u nekoj beogradskoj kafani lako ćete uskočiti u tri stereotipne situacije:

1. Prići će vam neka nepoznata osoba i srdačno reći da su joj majka ili otac rođeni u Crnoj Gori i razgovaraćete kao braća rođena;

2. Pogledaće vas mrko poprijeko, kao da ste prvi kurir lokalnog krimosa Crnogorca i smatraće vas okupatorom Beograda (nije im ni čudo);

3. Pitaće vas zašto ste priznali Kosovo i smatraće vas Milogorcem izdajnikom srpstva.

Ali, vrlo lako, pod uslovom da se ponašate korektno i gledate svoja posla, može vam se desiti da svakoga boli baš briga za vas. To je najljepše. To je doza anonimnosti koju Beograd pruža, između ostalog, i Crnogorcima. Da se liše plemenskog, da sebi obezbijede dozu gradskog uživanja. Jer, ipak je Beograd grad došljaka, mjesto u koje godišnje dođe nekoliko desetina hiljada novih ljudi sa strane, što mu i daje određenu energiju, razbija monotoniju i jednoličnost.

Pravila sad određuje novac

Ono što je ovih dana aktuelno jeste podgrijana mržnja na relaciji Podgorica – Beograd. Sve kreće od politike, preko sporta, u posljednje vrijeme košarke, a sada je aktuelno i crkveno pitanje, koje svi doživljavaju jako lično. Istoričar i političar Predrag Marković pomenuo je u jednom tv intervjuu kako, nakon poslednjih dešavanja, Crnogorci u Beogradu neće moći direktorovati kao ranije. Ali, to je stereotip, koji više nije na snazi. Beograd funkcioniše po pravilima tranzicije i pravila određuje novac, i ako ne obavljate koristan posao, jednostavno, ako niste sposobni, nećete biti direktor, sve i da vam je đed bio general. Džaba sve.

Jer biti u 2019. godini Crnogorac u Beogradu svakako nije isto kao šezdesetih ili sedamdesetih godina prošlog vijeka. Nije ista država, nije isti polet, pa ni ljudi nisu isti. Ni Beograd, a ni Crnogorci nisu isti. Dakle, svi parametri su se promijenili.

Ono što je isto jeste da se u Beograd dolazi. Tako da su tu i studenti, kriminalci, dizajneri, pisci, ali i odbjegli kamataši, reketaši, pa i odbjegli Marovići i razni bogatuni sa Primorja. Priča da su Budvani koji su prodali đedovinu Rusima kupovali po par stanova u centru Beograda uopšte nije daleko od istine. Oni su podigli cijenu kvadrata u beogradskom “krugu dvojke”. Jer, to je bio njihov domet ideje za investiranje.

Kad se dva oka u glavi zakrve

Zato, kad se situacija, zbog ispada političara, podgrije, potrebno je svega par nedelja da svaka frka prođe, jer ipak je ovo područje na kom ne fali novih afera i međudržavnih prepucavanja. Sve otrovne teme što ih plasiraju Pobjeda, Informer i ostali odražava se, naravno, i na ljude, ali sreća je da danas postoje i drugi metodi informisanja te ljudi ipak mogu da biraju kakvim vijestima će se kljukati. Ali su ipak ovog puta prešli granicu – i sa jedne, i sa druge strane – i doveli mržnju do usijanja. Dokazali su da se i ta nekadašnja dva oka u glavi mogu zakrviti. Pokazalo se da nismo ništa drugačiji od ostatka svijeta, da nas je sve lako nahuškati jedne na druge, baš kao nekad Istočnu i Zapadnu Njemačku, ili Sjevernu i Južnu Koreju.

Zato se i naježim kad čujem da je Bosna zemlja mržnje. To obično tvrde bivše jugoslovenske republike, komšije, braća, oni koji hoće da umanje svoju mržnju potencirajući onu u Bosni. Pozivanje na Ivu Andrića i njegovo fenomenalno djelo Pismo iz 1920. je pogrešno, jer taj ko dokazuje tim pismom mržnju u Bosni nije čitao ništa dalje u životu. Nije taj prelistao ni Blue Moon, knjigu Damira Karakaša, pa da vidi situaciju u Hrvatskoj.

Nije ni Mihaila Lalića čitao, da upozna malo pomahnitalu Crnu Goru. Jer, ako bi zašli u stranice knjige Zlo proljeće, Svadba ili Lelejska gora, ako bi upoznali makar lik Lada Tajovića, vidjeli bi da je mržnja gajena i van Bosne, da egzistira i tinja i da je mržnja kao nacionalizam – svuda ista i nema predznak.

Ko mrzi, pojest će ga mržnja

Recept da se u 2019. godini odagna mržnja je jednostavan i on postoji. Dovoljno je posmatrati stvari ispravno. Tako je i za sve koji ne posmatraju stvari kroz prizmu mržnje Sarajevo, prije svega grad Abdulaha Sidrana i Darija Džamonje, a Split grad Dina i Borisa Dvornika.

Prije nego što se Crna Gora počne posmatrati kao prćija Mila Đukanovića, ipak je to mjesto odakle su i Dado Đurić i Uroš Tošković, a Beograd nije puko četničko leglo, već i grad Caneta Kostića, Srđana Valjarevića, Milene Marković, pa i nedavno preminule Borke Pavićević.

Svako vidi ono što želi da vidi, a u gradovima uvijek ima mnogo toga što može da se voli. Ko voli da voli, bude mu lijepo svugdje. Ko voli da mrzi, poješće ga mržnja. Gdje god živio, i gdje god odselio.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera