EU ima šansu postati posve drugačija supersila

Evropa mora predvoditi primjerom i projicirati svoje vrijednosti svuda, pa i u svom poslovanju sa SAD-om i Kinom (EPA)

WASHINGTON, DC – Budući da se glavne institucije Evropske unije pripremaju za promjenu vođstva ove jeseni, sada je pravi trenutak da razmotrimo prioritete Evropske unije za nadolazeće godine.

Novi top tim Evropske unije nije još potvrđen. Ursula von der Leyen, bivša njemačka ministrica odbrane bit će naredna predsjednica Evropske komisije, dok će Christine Lagarde, direktorica Međunarodnog monetarnog fonda na odlasku, preuzeti Evropsku centralnu banku. Belgijski premijer Charles Michel će biti sljedeći predsjednik Evropskog vijeća, a španski ministar vanjskih poslova Josep Borrell spreman je da postane novi visoki predstavnik Evropske unije za vanjskopolitička pitanja i sigurnosnu politiku.

Nekoliko analitičara kaže da bi novi lideri Evropske unije trebali težiti ka tome da ojačaju evropski „strateški suverenitet“ kroz veće udruživanje resursa država članica i mnogo bliskiju koordinaciju politika. Ovo je bez sumnje veoma potrebno, pogotovo u vezi pitanja eurozone. Ali pozivi za pojačan strateški suverenitet često impliciraju da bi u većoj mjeri integrisana Evropska unija postane treći stub „G3“ svijesta pored SAD-a i Kine. A to je nedovoljno.

Struktura globalne moći u 2019. umnogome je drugačija nego što je bila čak i prije nekoliko godina. Sada živimo u G2 svijetu, u kojem Kina ubrzano sustiže SAD u većini mjera moći i utjecaja. Iako je Kina i dalje daleko iza SAD-a u vojnim pogledima, njen BDP je sada veći od američkog (po osnovi kupovne moći). Štaviše, Kina ima prvoklasne oružane snage, proizvodi daleko više diplomaca iz nauke, inženjerstva i medicine nego SAD, može se pohvaliti sa četiri najveće svjetske banke, i postala je vodeći globalni tehnološki igrač.

Kolektivna moć

Jasno je da nijedna druga država nije ni blizu da parira Kini i SAD-u. Ali kolektivno, države članice Evropske unije, čak i bez Ujedinjenog Kraljevstva, sačinjavale bi silu slične veličine. Unaprjeđenjem svog strateškog suvereniteta, stoga, Evropa bi mogla učiniti takav G3 svijet realnošću. Snažnija i ujedinjenija Evropa, nadalje se tvrdi, bi se onda mogla nadmetati sa SAD-om i Kinom u većini oblasti, uključujući i „naoružavanje“ svojih ekonomskih resursa radi unapređenja geostrateških ciljeva.

Pa ipak evropski lideri iskušani izgledima za G3 svijet moraju se pozabaviti dvjema povezanim pitanjima. Prvo, nejasno je kako će EU postići nužni nivo integracije kada najvažnije odluke u ovom bloku i dalje zahtijevaju jednoglasnost među državama članicama. Prema odredbama Lisabonskog sporazuma Evropske unije, značajna daljnja integracija bi zahtijevala ili jednoglasni sporazum o specifičnim uslovima, ili njihovo odobravanje preko glasanja kvalifikovane većine (QMV). Ali upotreba QMV-ja u tako važnim pitanjima bi i sama zahtijevala jednoglasnost ili promjenu sporazuma, što izgleda nemoguće u bližoj budućnosti.

Jedini način da se ovaj problem zaobiđe bi bio ako bi ključna grupa država članica bila spremna zaobići Lisabonski sporazum i koristiti međuvladine sporazume u oblastima u kojima nacionalna veta ili kolaps sprečavaju jednoglasnost. Ovaj slijed djelovanja trebao bi biti posljednje pribježište, ali bi svakako trebao biti u opticaju, kao što je bio tokom krize eurozone sa Sporazumom o fiskalnoj stabilnosti, koji su potpisale sve države članice Evropske unije osim Republike Češke i Ujedinjenog Kraljevstva.

Strateško rivalstvo

Zatim, Evropska unija ne bi trebala težiti svijetu stalnog G3 geostrateškog rivalstva, već onog koji podržava vrijednosti zagarantovane u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima i Ciljevima održivog razvoja. Evropa bi trebala koristiti svoju „tvrdu“ i „meku“ silu da sarađuje sa svim akterima koji teže ka tome da promoviraju globalni poredak zasnovan na pravilima, u oblastima među kojima su trgovina i konkurencija, klima, upravljanje digitalnim tehnologijama, uređivanje gena, kontrola naoružanja i slijeđenje ciljeva održivog razvoja. Kad god je to moguće, Evropska unija bi trebala pojačati svoje politike kroz multilateralne institucije.

Mnogi od globalnih saveznika Evrope nadaju se i očekuju da će novi lideri Evropske unije biti pobornici takvog kursa; štaviše, Evropi koristi diplomatska moć koju takvi sentimenti proizvode. Ako, s druge strane, nova strategija Evropske unije čini da zvuči kao da Evropa samo želi postati poput Kine ili „trumpijanske“ Amerike, to jeste čista sila u transakcionoj igri realpolitike, onda će evropska diplomatska moć oslabiti.

Ovo je pitanje povezano sa mogućom potrebom za većinskim glasanjem pa čak i međuvladinim sporazumima da se unaprijedi saradnja unutar Evropske unije. Ako ovaj blok ne bude u stanju provoditi svoje vrijednosti unutar vlastitih granica, kao što je trenutno slučaj, naprimjer, s Mađarskom, onda neće biti u stanju ubjedljivo ih promovirati na svjetskoj pozornici.

Evropa stoga mora predvoditi primjerom i projicirati svoje vrijednosti svuda, pa i u svom poslovanju sa SAD-om i Kinom. Nada da bi Evropa uskoro mogla ponovo zajednički promovirati ove vrijednosti sa SAD-om je realistična, i trebala bi biti održana na životu. I iako će razlike sa Kinom ostati, socijalne i političke sile koje traže veću slobodu i multilateralizam u nekoj će se tačci morati pojaviti u toj državi.

Novi lideri Evropske unije moraju iscrtati ambiciozni i kredibilan put naprijed za ovaj blok. Trebaju težiti tome da izgrade snažniju i više integrisanu Evropu, onu koju ne zadržava najniži zajednički nazivnik i koja je u stanju zauzeti se za sebe dok radi na uspostavljanju mirnog multilateralnog svjetskog poretka. Takva globalna uloga bi mogla Evropsku uniju učiniti novom i veoma drugačijom supersilom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Project Syndicate


Reklama