Vojvođanski autonomaši pod kontrolom srpskih naprednjaka

Ako će autonomne Vojvodine biti onoliko koliko ima borbe za nju, onda je u stvari sudeći po svemu – neće ni biti (Tanjug)

Ako ste slučajno krajičkom oka primetili da je u Vučićevoj svečanoj sviti za doček francuskog predsednika Emanuela Makrona Beogradu bio i lider Lige socijaldemokrata Vojvodine (LSV) Nenad Čanak, nije vam se učinilo.

Naravno, argumente njegovog prisustva pripadnici LSV-a požurili su da opravdaju na društvenim mrežama: Čanak je predsednik Odbora za evropske integracije i predstavnik srpske opozicije koji ne bojkotuje rad parlamenta.

Ovo nije samo neuverljivo, već i nemoguće znajući prirodu brutalnosti i isključivosti naprednjačkog režima prema opoziciji i potpunu njihovu kontrolu nad procesom evropskih integracija. Naprednjaci ne samo da kontrolišu i „hrane“ krajnju desnicu da bi uz nju pred svetom izgledali umereno, već to rade i sa autonomašima kako bi pred zapadnim liderima, poput Makrona, mogli da pokažu svoju lažnu pluralnost i demokratičnost.

Autokratski autonomaši

Ako svečani doček Makrona, Odbor za evropske integracije i „bojkot opozicionog bojkota“ nisu dovoljno ubedljivi, onda je to sigurno korpus delikti učešće ligaša u naprednjačkoj vlasti na nivou glavnog grada Vojvodine od juna 2016. godine. I ne samo u Novom Sadu, već je Liga u koaliciji sa SNS-om u više vojvođanskih opština, a prethodne avanture njihovog lidera u rialitiju „Veliki brat“ i afere oko kafanske tuče koštala je između ostalog LSV pokrajinskih izbora, jer su im podršku uskratili ozbiljni birači.

LSV u pokrajini aktivno ne učestvuje ni u opozicionim protestima „Jedan od pet miliona“, navodno posle govora lidera Pokreta slobodnih građana Sergeja Trifunovića u Novom Sadu u kom je sirovo izvređao pristalice autonomije Vojvodine.

Liga je već počela da se priprema za izbore formirajući „Vojvođanski front“, koji okuplja manje stranke (poput Vojvođanske partije) i organizacije koje bi na sledećim parlamentarnim i pokrajinskim izborima ispred Vojvodine i pristalica široke autonomije (pa čak i ideje federalizacije Srbije) trebali da nastupe kao najveći i skoro jedinstveni politički subjekt.

Nije ovo samo popularno među opozicijom poslednjih godina kritikovanje LSV-a i njihovog večitog lidera Nenada Čanka. Pre svega ključni zagovornici autonomije Vojvodine Savez vojvođanskih Mađara (SVM) na čelu sa Ištvanom Pastorom odmah nakon trijumfa Srpske napredne sranke 2012. godine podržali su njihovu vladu i zajedno preuzeli vlast u svim vojvođanskim opštinama.

SVM od 90-tih godina balansira između građanske autonomaške opcije i personalne/teritorijalne nacionalne autonomije. Kao i Liga, SVM je bio ljuti protivnik Miloševićevog režima, ali i glasni kritičar DOS-ovih stranaka zbog opstruiranja obnove autonomije, barem nalik onoj iz Ustava SFRJ 1974. godine.

Međutim, duh modernog evropskog nacionalizma iz zagrljaja Vučića i Orbana ušao je direktno u SVM, pa mu nije smetalo kada je Ustavni sud Srbije 2013. osporio dve trećine Statuta Vojvodine i ionako ograničenu pokrajinsku vlast sveo skoro na veliku opštinu sa više hiljada radnih mesta u administraciji i javnim preduzećima, korisnu za svaku partokratsku vlast.

Vojvođanski mediji na mađarskom jeziku (finansirani od obe države) slomljeni su i strogo kontrolisani, a intelektualni krugovi poput „Kruga Naplo“ (Laslo Vegel, Oto Tolnai, Gabor Bodiš, Arpad Nemet), koji imaju ugled i integritet još iz bivše Jugoslavije, marginalizovani su i izbačeni iz javnog života.

Danas skoro da nema mnogo vojvođanskih stranaka ili onih koji zagovaraju visok stepen autonomije Vojvodine, a koje popularno nazivaju „autonomašima“. Nestali su sledbenici Ante Markovića Reformisti Vojvodine i proautonomaška Narodna seljačka stranka Dragana Veselinova. Republičke stranke sa pokrajinskim kancelarijama sete se Vojvodine kad su izbori, ali uglavnom od nje beže „jer oni tobože traže izvršnu, sudsku i zakonodavnu vlast“, što se u Srbiji od 90-tih razume isključivo kao „oni traže – državu“.   

Pored te dve osnovne političke sile, LSV i SVM, koje su opstale i istrajale u ideji obnove autonomije Vojvodine, postoji (nekad) jak civilni sektor, koji se bori za finansijski opstanak, sa osipanjem pristalica i stigmom srpskih (vladajućih i opozicionih) nacionalista da su „separatisti“.

Jednu od najstarijih NVO u pokrajini „Vojvođanski klub“ podelilo je pitanje da li da se priključi „Vojvođanskom frontu“, jer jedan broj njihovih članova ne želi da podrži front za odbranu pojedinih političara.

Autonomaštvo pred penzijom

Postavlja se pitanje kakav je smisao posle tri decenije borbe za autonomiju Vojvodine protiv srpskog nacionalizma i beogradskog centralizma potpuno se iskompromitovati sa bivšim radikalima? Osim ako ta borba možda od samog početka nije bila iskrena…

U slučaju SVM-a, kao „najveće manjinske“ stranke u Vojvodini, oni su samo „prirodno“ skliznuli u Orbanovu stabilokratiju i etno-populizam tipičan  za jugoistočnu Evropu. Ta politika pre svega finansijski ide na ruku politici mađarskoj zajednici u osiromašenoj pokrajini koju obimno podržava Budimpešta.

Koliko su onda za LSV vredele pouke pokrajinskih izbora iz 2016?

Tu su u pitanju liderske ambicije: i Pastor, i Čanak su ne samo svega mandat pred starosnom penzijom, već bi i njihov politički staž mogao da bude produžen uz projektovanu dugotrajnost Vučića i naprednjaka na vlasti u Srbiji.

A uvek je prihvatljiva i ona praksa da se strankama nakon liderske rotacije zahvaljujući lakozaboravnim biračima praštaju politički gafovi i resetiju grehovi. Jer u protivnom šteta bi bilo da se u „Vojvođanskom frontu“ potopi sve one divne ljude i socijaldemokratske ideje koje je Liga okupljala i baštinila godinama.

Međutim, tu je i jedno veoma pragmatično pitanje – koliko je uopšte politički upotrebljiva ideja autonomije Vojvodine koja je uvek najglasnija pred izbore? Generacija milenijalaca gotovo da se ne seća bogate socijalističke Vojvodine, nekad trećeg po razvoju subjekta u bivšoj SFRJ a za omladinu „Z“ to gotovo zvuči kao fake news.

Građanska Vojvodina ostala je da živi jedino u tri zvezdice na zvaničnoj pokrajinskoj zastavi koju srpski nacionalisti nazivaju separatističkom. Istu tu separatističku zastavu evropskoj nalik želi da ukine i naprednjačka pokrajinska vlada i da zadrži trobojku i grb iz doba Kneževine Srbije…

Ako će autonomne Vojvodine biti onoliko koliko ima borbe za nju, onda je u stvari sudeći po svemu – neće ni biti. Ili je možda bolje da cela ta paradigma autonomaštva vezana za Čanka ili za mađarske političke stranke nakon njihovog odlaska „u penziju“ i sama ode u stečaj, odnosno da je zameni neka nova.

U tom slučaju „novo autonomaštvo“ će se graditi ponovo, pre svega na antifašističkim temeljima gde nema kompromisa sa nacionalistima. I sudeći po aktuelnim zbivanjima nova ideologija će biti manje apstraktna od idealne, ali u našoj praksi izlizane građanske. To su ideje bliže svakodnevici poput levičarskih o zaštiti socijalnih prava, podrške malim gazdinstvima i IT privredi, otporu neoliberalnoj ekonomiji i „legiji izvršitelja“, borbi za ekologiju, borbi za očuvanje javnog prostora i zdravog načina života. Sve te ideje u Vojvodini aktivno žive i sve će onima koji ne pobegnu odavde – one još kako trebati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera