Postoji li izlaz iz iransko-američke krize

Hipersonične rakete mogu dostići različite visine i manevrirati kako bi izbjegle protivraketnu odbranu (Reuters)
Hipersonične rakete mogu dostići različite visine i manevrirati kako bi izbjegle protivraketnu odbranu (Reuters)

Nakon kratkog zatišja, tenzije između Sjedinjenih Američkih Država i Irana ponovno su eskalirale, nakon što su iranske snage 20. juna oborile američku izviđačku bespilotnu letjelicu. Iako je američki predsjednik Donald Trump opozvao planirani napad na iranske mete, koji je namjeravao izvršiti u znak odmazde za obaranje drona, mogućnost sukoba ostaje velika.

Obje strane povlače riskantne poteze, bezgranično testirajući odlučnost onog drugog, što povećava šanse za pogrešnom procjenom. S obzirom na to da niti Amerikanci, niti Iranci sebi ne smniju dozvoliti popuštanje ili davanje ustupaka, u slučaju dovoljno ozbiljnog incidenta koji bi načinila bilo koja strana sukob bi izgledao neizbježnim. I dok se čini da niti Washington niti Teheran ne žele rat, njihovi odnosi vode u pravcu onoga što žele izbjeći.

Od kako se u maju 2018. godine povukla iz Iranskog nuklearnog sporazuma, Trumpova administracija steže omču oko iranskog vrata, nadajući se da će ga prisiliti natrag za pregovarački stol. U novembru 2018. godine vratila je sankcije uperene na iranski naftni sektor, a u aprilu 2019. godine je iransku Revolucionarnu gardu proglasila “inostranom terorističkom organizacijom” te najavila da ukida povlastice pojedinim zemljama na uvoz iranske nafte, s ciljem da iranski izvoz tog energenta svede na nulu. Onda je, u maju i junu, uslijedilo nekoliko rundi novih sankcija, koje su ciljale na ključne sektore – čelik, aluminij, bakar, petrohemijsku industriju vrijednu milijarde dolara te, nedavno, i pojedine iranske zvaničnike, uključujući i vrhovnog vjerskog vođu, ajatolaha Alija Khameneija.

Trump bježi od vanjskopolitičkog fijaska

Trumpova administracija jasno gura Iran, u želji da ga izolira baš kao i Irak u 90-tim godinama prošlog stoljeća, kada je režim Saddama Husseina mogao koristiti naftu samo kako bi je zamijenio za hranu i lijekove. Iranska ekonomija trpi posljedice američkih mjera, inflacija u zemlji raste, a iranska valuta bilježi rekorno nisku vrijednost u odnosu na američki dolar. Kako bi učvrstila ekonomski i diplomatski pritisak na Iran, Trumpova administracija je pojačala i vojno prisustvo na Bliskom istoku. Poslala je pojačanja mornarici i u regiji rasporedila raketne sisteme Patriot MIM-104. Tokom protekla dva mjeseca, Pentagon je, također, pojačao kopnene snage u regiji, sa dodatnih 2.500 vojnika, uz obrazloženje da će služiti u “odbrambene svrhe”.

Dok je ujedno zabrinjavajuće, njihovo pokazivanje sile može se dovesti u vezi s internim dešavanjima u Bijeloj kući. Neki u Washingtonu vjeruju da je izostanak vojne podrške ekonomskim sankcijama Svejernoj Koreji razlog zbog kojeg Trump ne može pronaći put do dogovora o denuklearizaciji. S obzirom na to da se za samo godinu i po održavaju američki predsjednički izbori, Trump sebi ne može priuštiti još jedan vanjskopolitički fijasko.

Iran, sa svoje strane, također pokušava s pritiskom na SAD – diplomatskim i vojnim. Američke sankcije uzimaju danak iranskoj ekonomiji, režim je u mukama, a nezadovoljstvo naroda raste. Islamska Republika zna da ne može dugo preživjeti bez prihoda od nafte. Kao rezultat toga, Iran možda i traži konfrontaciju s SAD-om, dovoljno limitiranu da ne izazove otvoreni rat, ali i dovoljno značajnu da pojača svoj imidž u domaćoj javnosti i natjera Washington da razmisli o svojoj poziciji. Tako su se posljednjih mjeseci pojačali napadi grupa koje podržava Iran na američke, kao i pozicije američkih saveznika, naročito u Iraku i u Jemenu.

Mada su dokazi za to neuvjerljivi, Iran bi, također, mogao biti i iza napada na brodove u Zaljevu. Ciljanje tankera može utjecati na cijene nafte, ali i prisiliti Trumpa da odstupi u strahu od negativnih ekonomskih posljedica, koje mu ne trebaju uoči početka borbe za novi predsjednički mandat. Takvi napadi su lagani za izvesti, a teško za dokazati. Također, nose mnogo manje rizika od eskalacije sukoba nego što bi to bio slučaj s blokadom Hormuškog prolaza, kojom je Iran nekoliko puta zaprijetio.

Teheran ‘gura’ rat van svoje teitorije

Washington želi ponovo pregovarati o nuklearnom sporazumu, odstraniti njegove “problematične” dijelove i njime obuhvatiti i iranski program balističkih projektila, kao i iranske aktivnosti u regiji. No, Iran ustupke smatra potencijalom prijetnjom svom opstanku. Prema Zajedničkom sveobuhvatnom akcijskom planu – JCPOA, ograničenja Iranu na kupovinu oružja na međunarodnom tržištu te robu i tehnologiju koja se može koristiti za izradu nuklearnog oružja ističe 2020, odnosno, 2030. godine. Trumpova administracija restrikcije želi zamijeniti novim, kojima bi se Iran spriječio da bez ograničenja razvija nuklearno oružje. Ipak, malo je vjerovatno da će Iran prihvatiti odustajanje od svog nuklearnog programa, jer je on postao pitanje nacionalnog ponosa.

U isto vrijeme, Washington zahtijeva da Teheran preda svoj program balističkih projektila, koji mu trenutno omogućava da cilja mete širom Bliskog istoka, a možda čak na jugoistoku Evrope. Problem je u tome što iranski režim svoje raketne mogućnosti smatra najjačim oružjem za odvraćanje potencijalnog napada na zemlju, s obzirom na slabe konvencionalne snage. Ako bude napadnut, Iran može uzvratiti atakom na značajne mete u Saudijskoj Arabiji i drugim zemljama Vijeća za zaljevsku saradnju, kao što su rafinerije nafte, elektrane, vodovodi… Vidjevši šta se desilo Husseinu nakon što je prihvatio američki zahtjev za razoružanjem, iransko vodstvo neće napraviti takvu grešku.

Dalje, Iran se neće lako odreći svojih regionalnih ambicija. Nakon završetka Iračko-iranskog rata 1988. godine, Teheran je usvojio novu vojnu doktrinu kojom se rat pomjera na neprijateljsku teritoriju, a nikada više ne na iranskom tlu. Vojnu umiješanost u operacije u Iraku, Siriji, Jemenu i Libanu vidi kao način da se bilo kakva konfrontacija odvede daleko od iranskih granica. U tom smislu, njegova regionalna ekspanzija je ujedno i obrambena, i ofanzivna strategija. U slučaju rata, Iran bi upotrijebio Siriju, Liban i Gazu kao lansirnu platformu u borbi protiv Izraela. A Jemen već koristi u borbi protiv Saudijske Arabije.

‘Strategija maksimalnog pritiska’

Sa ekonomske tačke gledišta, Irak i Sirija su značajan izvor prihoda za Iran. Iračko tržište nema restrikcije na iranske proizvode, dok se Sirija odrekla velikog dijela strateških resursa i infrastrukture u korist iranskih (i ruskih) kompanija i poslova. U julu 2011. godine Iran je sa Sirijom i Irakom potpisao sporazum o izgradnji plinovoda kojim bi se iranski plin transportirao prema Evropi. Na tan način Iran bi mogao početi izbjegavati korištenje Hormuškog prolaza i postati najveći izvoznik plina za evropsko tržište. Povlačenje iz Sirije i Iraka moglo bi skupo koštati iranski režim, tako da je ono u ovom trenutku tema o kojoj se ne može pregovarati.

Kristalno je jasno da Washingtonova “strategija maksimalnog pritiska” neće prisiliti Iran da se preda. Također, niti jedna strana ne seb ne može priuštiti rat, dok je i status quo neodrživ, naročito za Iran. Da stvari budu gore, kriza dolazi u periodu kada je američka globalna hegemonija pod sve većim pritiskom. Geopolitička pozicija između sve jačih azijskih sila (Indija, Kina i Rusija), njegov regionalni značaj i ogroman energetski potencijal Iran čine veoma značajnim i za SAD, ali i za njegove suparnike.

Osvojiti Iran na način da se u Teheranu instalira novi režim, jedna je od ključnih predispozicija za jačanje američke superiornosti. No, upravo iz ovog razloga, ostale svjetske sile, naročito Rusija i Kina, žele Amekance spriječiti u tome. U ovom trenutku, čini se da se Iran i SAD suočavaju s najtežom krizom od pada proameričkog šaha 1979. godine, dok se diplomatski izlaz iz nje ne može vidjeti. Kratkoročno, dvije države mogle bi skliznuti u ograničeni vojni sukob, koji bi mogao razbiti postojeći status quo i utabati put ka novim pregovorima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO