Raspad Živog zida je zapravo sjajna vijest

Problem nije u Živom zidu, nego u ljudima koji su za njih bili spremni glasati (Matija Habljak / Pixsell)

Nije hrvatska politika uvijek naporna, dosadna i razumnoj osobi teška za provariti, postoje i kratki ali zabavni trenuci kada je naprosto šteta ne biti upućen, ne pratiti i ne guštati u cijelom tom cirkusu. Jedan od njih traje upravo ovih dana i zaista je spektakularan: radi se o raspadu stranke naziva Živi zid, čudnovate nakupine ljudi skupljenih s koca i konopca koja je samo zahvaljujući bizarnim preferencijama hrvatskih birača posljednjih godina bila ozbiljni faktor na nacionalnoj sceni.

U jednom trenutku Živi zid dogurao je do statusa treće stranke po snazi, što je samo po sebi dovoljan razlog za očaj. Sada, kada pred očima kompletne javnosti uz zvučan tresak nestaju, vrijeme je za slavlje.

I to ne treba skrivati.

Stali uz male ljude, ali bili na rubu zakona

Za neupućene, u ovom slučaju jedna politička stranka nastala je iz – po svemu sudeći – altruističkog pokreta koji je u jeku najveće ekonomske krize u povijesti organizirao otpor prema deložacijama, sprječavao oduzimanje stanova i kuća nesretnicima koje su banke i država lihvarili, stao uz male ljude koji su evidentno bili žrtve sistema. Njihove akcije najčešće su bile na rubu zakona i uključivale su pasivni, a često i aktivni otpor prema policiji i zakonima koje se smatralo nepravednim, a u društvu teško opterećenom nepravdom – ili barem dojmom nepravde – jasno je da su naišle na pljesak.

I tako je mic po mic nastajala struktura za koju je bilo jasno da će ući u političku arenu i samo je bilo pitanje u kojem smjeru će se zaputiti. Za jedan antisistemski pokret, što Živi zid nesumnjivo jest bio na početku svog djelovanja, ulazak u strukture sistema najopasniji je mogući korak. Pogotovo ukoliko ni sami nemaju viziju svog djelovanja.

I to se vrlo brzo pokazalo točnim. Nakon što su na jednim predsjedničkim izborima privukli gotovo 300.000 glasova, pa potom na posljednjim parlamentarnim izborima osvojili osam od 150 mandata u Saboru, našli su se u nebranom grožđu. Naprosto nisu znali što raditi, a to nije ni čudno znamo li da se pod jednom kapom našao cijeli spektar ljudi – od čudaka koji se bave teorijama zavjera, HAARP-om i masovnim trovanjem nevinih potrošača od strane velikih korporacija, preko antibankarski i antikapitalistički nastrojenih aktivista, do ideološki potpuno pogubljenih narodnih zastupnika koji jedan dan šuruju s braniteljima iz Domovinskog rata, a već sutradan ispijaju rakije s notornim deklariranim četnicima.

Poput ekipe iz Alan Forda

Cijelo to društvo izgledalo je poput ekipe iz Alan Forda, doduše s nešto manje vica i znatno manje zdravog razuma: u beskrajnim bizarnim objavama na društvenim mrežama, njihovim gotovo jedinim alatom komunikacije, širili su antivakcinacijske teorije i za ozbiljne bolesti pripisivali vitamin C, sve dok i njih samih nisu spopale nešto teže bolesti. Zaklinjali su se u čiste račune sve dok i u njihovim redovima nisu otkrivene ozbiljne financijske vratolomije i manipulacije. Borili su se za slobodu medija sve dok se nisu našli na njihovom zubu, graktali o neposrednoj demokraciji sve dok nije otkriveno da konce u samom Živom zidu ne vuče doslovno 5 (pet!) osoba, od kojih su dvoje muž i žena.

Obećavali su izlazak Hrvatske iz Europske unije sve dok nije došlo vrijeme za europske izbore, na kojima su bez srama nastupili. Kleli se u svoj nematerijalni karakter, sve dok se nisu poklali za bogovske zastupničke plaće.

Ovih dana upravo na tome stranka se potpuno raspala – osvojen je tek jedan mandat u Europskom parlamentu i kad je na dnevni red došla odluka o sretnom dobitniku mjesečne plaće od deset tisuća eura s barem još toliko pripadajućih troškova, nastao je kuršlus. Pokazalo se da postoji previše gladnih usta.

Šamaranje mrtvog magarca

Daljnji tijek događaja na ovom mjestu ne vrijedi prepričavati jer se naprosto radi o šamaranju mrtvog magarca: iz sata u sat i iz minute u minutu objavljuju se potresne ispovijesti donedavno vjernih članova koji otkrivaju da su živjeli i radili u diktaturi, najavljuje se osnivanje novih stranaka, iznosi prljavo rublje i udara u dosad skrivene bolne točke. Živom zidu kao stranci rok trajanja evidentno je istekao i čeka se još samo da netko ugasi svjetlo.

Što je, kažemo, jedna sjajna vijest: koliko god nam institucionalna politika bila jadna, smušena, korumpirana i bolno nekompetentna, antisistemske opcije koje su se nudile od nje su znatno gore i, rekli bismo, opasnije i luđe.

Samo što problem nije u Živom zidu. Nego u ljudima koji su za to čudovište bili spremni glasati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera