Islamofobija neće riješiti probleme Evrope i Azije

Tokom rijetkog putovanja van države, državna savjetnica Mijanmara i dobitnica Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi 5. juna posjetila je Mađarsku i susrela se sa tamošnjim premijerom Viktorom Orbanom.

Nakon sastanka, mađarska Vlada je objavila zvanično saopćenje u kojem se navodi: „Dvoje lidera je istaklo kako je jedan od najvećih izazova, koji je prisutan u obje države i obje regije – jugoistoku Azije i Evropi – migracija. Oni su istakli kako su obje regije svjedočile jačanju problema koegzistencije sa sve većim muslimanskim stanovništvom“.

Zaista je čudno kako su i Aung San Suu Kyi i Orban istakli zabrinutost zbog „povećanja muslimanskog stanovništva“ pošto nijedna od njihovih država nema zapravo taj „problem“.

Mađarska ima mali broj od samo 5.000 muslimana i, iako je kroz nekoliko godina na stotine hiljada izbjeglica, većinom muslimana, prošlo njenom teritorijom, veoma ih je malo iskazalo želju da ostane, a njena Vlada je odbila primiti ijednog.

Etničko čišćenje

Mijanmar, također, nema problem „rasta muslimanskog stanovništva“. Zapravo, u proteklih nekoliko decenija je protjerao stotine hiljada muslimana iz države Rakhine gdje stoljećima živi velika muslimanska zajednica uprkos neosnovanim tvrdnjama burmanskih i budističkih nacionalista da su muslimani zapravo „migranti“.

Uprkos ovoj situaciji na terenu i historijskim činjenicama, i Aung San Suu Kyi i Orban nastavljaju tvrditi kako su njihove države na udaru prijetnje „muslimanske migracije“.

Dugo slavljena kao borac za ljudska prava i građanske slobode, Suu Kyi je stala u odbranu mijanmarske vojske koja je pokrenula kampanju progona bez presedana nad muslimanskom većinskom zajednicom Rohinje.

Sistematsko etničko čišćenje u državi Rakhine, gdje živi velika muslimanska populacija od osmog stoljeća, rezultiralo je brutalnim ubistvima hiljada muškaraca, žena i djece, te raseljevanjem 700.000 osoba u susjedni Bangladeš 2016. godine.

Istovremeno, oni koji ostaju u Mijanmaru se svakodnevno suočavaju sa prijetnjom nasilja i kršenja njihovih prava: više od 100.000 njih je primorano živjeti u kampovima u koje je zabranjen pristup medijima i stranim posjetiteljima.

Šta bi Buda rekao

U budističkom svijetu je bilo malo kritika politike Aung San Suu Kyi. Kada je 2017. godine bio zapitan o mijanmarkim brutalnim politikama prema Rohinjama, Dalaj lama, duhovni vođa budista je rekao kako „se trebaju prisjetiti kako bi Buda, u takvim okolnostima, Buda bi pomogao definitivno onim sirotim muslimanima. Sve je to veoma tužno, veoma tužno.“ No, od tada nije govorio o ovoj temi iako je nasilje nad Rohinjama nastavljeno.

Istovremeno, jednako kao što je malo urađeno da se prekine progon muslimanske većine Rohinja u Mijanmaru, malo je urađeno na rješavanju srži problema u Siriji: osmogodišnjem građanskom ratu.

Kako bi umirili svoje glasačko tijelo, evropski lideri su 2015. godine dogovorili sporazum sa Turskom kako bi se obustavio dotok izbjeglica u Evropu i tako taj teret ostavili na turskim ramenima. U ovoj državi trenutno živi više od 3,5 izbjeglica iz Sirije, a svijet veoma malo pomaže.

Od tada Sirijci i dalje ginu u velikim brojevima zbog sukoba, stotine hiljada ih je interno raseljeno, neki čak više puta, a mnogi od njih i dalje pokušavaju pobjeći u sigurnost i ginu u hladnim vodama Sredozemnog mora. Ipak, Evropljani pokazuju malo interesa i liderstva u okončanju rata u Siriji, njihova glavna briga ostaje (muslimanska) migracija.

Naravno, najveći problem i Mijanmara i Mađarske (samim tim i Evrope) nisu muslimani sami po sebi. No, predstavljanje njih kao prijetnje je korisna strategija skretanja pažnje sa pravih problema raspada društva, ekonomske stagnacije, jačanja populizma i ekstremno desničarskih pokreta, propadanje tradicionalnih vrijednosti, neuspjeh glavne politike i brojnih drugih problema koji faktički nemaju ništa zajedničko sa muslimanima ili drugim manjinskim grupama.

Jevrejsko i muslimansko pitanje

Danas postoji združeni napor instrumentaliziranja muslimanskih zajednica starinskim politikama identiteta kako bi se izazvao strah i opravdao sukob. Islam i muslimani su sve više tretirani kao suprotnost vrijednostima za koje se bori sekularni i judeo-kršćanski zapad; oni su novi zajednički „neprijatelj“. Tako se desničarske, ljevičarske, liberalne, konzervativne, evanđeoske i druge grupe, koje se inače svakodnevno svađaju oko hiljada stvari, spremno slažu o prividnoj muslimanskoj „prijetnji“.

Ovo je, međutim, opasna staza. Islamofobija neće riješiti ni evropske ni azijske probleme. Kratkoročno, ona može poslužiti planovima uskoumnih populista, ali dugoročno može dovesti do dodatnih napada na manjine, te etničkih i socijalnih nereda.

Kako je američka profesorica Anne Norton jednom prilikom briljantno istakla, „jevrejsko pitanje“ koje je Karl Marx identificirao u 19. stoljeću, postalo je „muslimansko pitanje“ 21. stoljeća. U oba slučaja, problem nikada nije bio o jevrejima ili muslimanima, njihovim vrijednostima ili suživotu u Evropi, već o evropskom kapacitetu da ih prihvati kao jednake građane i partnere u sve više međuzavisnom i globaliziranom svijetu.

Prije 150 godina, Marx je ispravno naveo kako obećanje o slobodi, jednakosti i bratstvu Evrope ovisi o uključenju jevreja. Danas, u Evropi, Aziji i drugdje, sve to veoma ovisi o prihvatanju muslimana kao jednakih ljudskih bića i sugrađana.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera